Poznavatelji povijesti Srpskoga privrednog društva ‘Privrednik’ znaju da je međugeneracijska solidarnost konstanta te organizacije, odnosno da mnogi bivši Privrednikovi stipendisti i sami, čim stanu na svoje noge, nastavljaju podržavati svoje mlađe kolege. Iako se današnja djelatnost ‘Privrednika’ unekoliko razlikuje od one iz prošlog stoljeća, a razlog tomu leži i u činjenici da Društvu još nije vraćena sva oduzeta imovina, praksa stipendiranja mladih uspješno se nastavlja.

Jedan od Privrednikovih stipendista je i Igor Matijević, rođen u Karlovcu tik prije izbijanja sukoba devedesetih, koji je do Oluje s roditeljima živio na području općine Krnjak.

- U školu sam počeo ići u selima oko Vukovara, pa sam tako do osmog razreda promijenio četiri škole i tri kućne adrese - kaže ovaj mladi čovjek, koji je srednjoškolsko zvanje elektrotehničara stekao u Karlovcu, a potom s uspjehom 2015. godine završio petogodišnji studij na zagrebačkom Tehničkom veleučilištu. I na studiju se odlučio za elektrotehnički smjer.

- Pripadao sam prvoj generaciji Privrednikovih stipendista, a stipendiran sam dvije godine, tokom redovitog dijela studija. Čim sam ga završio 2011. godine, zaposlio sam se u Zagrebu. Kao student generacije, u početku sam se nadao brojnim ponudama, jer su mi govorili da tvrtke rado zapošljavaju ponajbolje diplomante, no meni to nije ponuđeno, što je možda bila i posljedica ekonomske krize. Kako bilo, kolega s fakulteta ponudio mi je da zajedno radimo u tvrtki njegova oca i to sam prihvatio, jer sam htio nastaviti izvanredni studij, što je nemoguće bez stalnih primanja - tumači Igor. Ističe veliku važnost Privrednika i značenje stipendiranja, jer bi bez financijske potpore nastavak obrazovanja bio onemogućen i znatno otežan mnogim učenicima i studentima.

- Mislim da bi bilo dobro da ‘Privrednik’ ostane organizacija u kojoj će starije generacije pomagati mlađima. Nikoga se ne može natjerati da čini dobro, ali dobri primjeri mogu pridonijeti osvještavanju ljudi - smatra Igor, pa zaključuje: ‘Ne može se nikome braniti odlazak u tuđinu ako to želi, ali najvrsnijima treba omogućiti povratak nakon što ondje ostvare svoje ciljeve, jer bi tako mogli prenijeti svoje znanje i iskustvo mlađim naraštajima’.

Igorova vršnjakinja Danijela Bijelić porijeklom je iz Vrginmosta, a trenutačno živi i radi u Karlovcu; doktorica je dentalne medicine, a studij je završila u Rijeci 2014. godine.

- Dobila sam posao na određeno vrijeme čim sam završila pripravnički staž. Kad sam pokušala promijeniti radno mjesto radi daljnjeg usavršavanja, susrela sam se s onim s čime se danas susreće većina mladih i obrazovanih ljudi, a to su mito, korupcija i nepotizam: to je najveći problem ovdašnjega tržišta rada, zbog čega mladi i odlaze u tolikoj mjeri u inozemstvo. Znanje i kompetentnost nisu još na prvom mjestu prilikom zapošljavanja - smatra Danijela.

- Mladi iz ruralnih krajeva imaju još manje mogućnosti za nastavak školovanja, puno njih jedva završava i srednju školu, pa su organizacije poput ‘Privrednika’ nužno potrebne. Vjerujem da ima dosta mladih koji se, poput mene, žele dalje obrazovati, ali ih u tome priječi teška financijska situacija. Takvima nastojim pomoći koliko god mogu, a nadam se da ću u budućnosti moći i više. Smatram da bi svi bivši stipendisti, u skladu sa svojim mogućnostima, morali ‘Privredniku’ pomagati pri stipendiranju novih đaka i studenata, jer je to pravi način da ta organizacija opstane, ali i da se broj njezinih stipendista poveća. Sve srpske organizacije, a i sami pojedinci morali bi se više uključiti u humanitarni rad i međusobno se pomagati. Tako bismo imali veću zajednicu, odnosno više mladih i obrazovanih ljudi u njoj, koji bi podržavali nove naraštaje u školovanju i zapošljavanju. No i pored toga, nužne su promjene u društvu u kojem je još rasprostranjena kultura ‘veza’ i nepotizma - ističe Danijela Bijelić.

Dragana Vukomanović rođena je u Zagrebu, ali je s dvije godine s roditeljima odselila u njihov zavičaj u BiH. Vratili su se 2003. godine i od tada se započela uključivati u srpsku zajednicu u Hrvatskoj.

- U tinejdžerskoj mi je dobi bila vrlo bitna spoznaja da negdje pripadam, a da pritom i dalje budem svoja. Ta mi pripadnost više nije toliko bitna, no ostala je privrženost zajednici i želja da se nekako odužim za to što sam bila dobro i rado primljena onda kad mi je to najviše trebalo - govori nam Dragana.

Unatoč tome što je zagrebačku Građevinsko-tehničku školu završila s izvrsnim prosjekom ocjena, nije odmah upisala fakultet, nego se zaposlila kao građevinska tehničarka u jednom arhitektonskom birou. Studij na Tehničkom veleučilištu upisala je kada je ‘Privrednik’ pokrenuo projekt stipendiranja.

- Imala sam čast i priliku pripadati prvoj generaciji stipendista. Stipendiju sam primala jednu godinu i bila mi je od velike važnosti, ne samo u materijalnom smislu nego i u smislu potpore zajednice. Druge godine studija nisam stipendirana, jer sam se opet zaposlila u istom birou, pa mi je do diplome ostalo još par ispita. Problema na poslu i oko zapošljavanja dosad nisam imala, no uzrok njima bi u budućnosti, osim nacionalnog porijekla, mogao biti moj spol, posebice stoga što sam izabrala građevinsku struku - kaže Dragana Vukomanović, koja danas i sama pomaže ‘Privredniku’ koliko može, ponekad simboličnim novčanim iznosom, a ponekad svojim sudjelovanjem u organizaciji događaja i aktivnosti.

- Voljela bih da bivši stipendisti imaju potrebu odužiti se ‘Privredniku’ ne samo donacijama nego i tako što će o njemu govoriti onima koji možda nisu toliko upoznati s radom te organizacije, a posebice o vrijednosti i važnosti stipendiranja mladih naraštaja srpske zajednice u Hrvatskoj – sumirala je na kraju svoja razmišljanja ova nekadašnja Privrednikova stipendistica.