Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu jedno sam vrijeme pratio kolegij iz frankofone kulture i književnosti Québeca. To je uzbudljiv teritorij na kojem nastaje radikalna umjetnost, subvencionirana po uzoru na Francusku, ali i komercijalna i popularna kakvu njeguju Anglosaksonci. Bili su tu plesna grupa La La La Human Steps, dramatičar Michel Tremblay, performerica i dramatičarka Marie Brassard, tu se kasnije pojavio i filmski enfant terrible Xavier Dolan. Godine 2003. otvorili smo Festival svjetskog kazališta s već tada mitskom predstavom "Trilogija zmajeva" Roberta Lepagea koju smo igrali u studijima Jadran filma u Dubravi. Robert Lepage pokretač je novog stila u teatru. Njegove sage sastavljene su od obiteljskih priča kanadskih useljenika, vode nas duboko u prošlost, a junake prate do današnjih dana. Istovremeno su intimne i vrlo politične. U njima se simultano prepliću različita mjesta i vremena. Na dalekoj kresti tog vala nastala je i najbolja hrvatska drama 21. stoljeća, "Tri zime" Tene Štivičić. Veliki nasljednik Roberta Lepagea je Wajdi Mouawad (čita se Važdi Muavad). Njegovi prethodnici su Bernard-Marie Koltès, Jean-Luc Lagarce pa i Ariane Mnouchkine, koja uz Joëla Pommerata predvodi grupu režisera koji sami postavljaju svoje polifonijske tekstove. Mouawada sam upoznao na akademiji u Rennesu, njen ravnatelj Stanislas Nordey, zajednički prijatelj, režirao je 2007. njegov epski komad "Požari", a početkom lanjske godine komornu dramu "John".
Wajdi Mouawad, rođen u Libanonu 1968., dramatičar je, redatelj i glumac. Rodni grad je u dobi od osam godina napustio s obitelji usred ratnog sukoba, a nakon adolescencije koju je proveo u Parizu, nastanio se u Montrealu gdje je završio Nacionalnu kazališnu školu. Režirao je adaptaciju Cervantesovog "Don Quijotea" i Welshov "Trainspotting", a potom počeo postavljati i vlastite tekstove. "Sami" je monodrama u kojoj igra Mouawad. On je Harwan, Libanonac prognan u Québec, koji priprema diplomski rad o Robertu Lepageu, velikom kazališnom magu. Zima je, pada nesnosni kanadski snijeg, Harwan se muči s radom i pokušava pronaći zaključak svoje teze. Hoda ukrug po svom stanu, gotovo gol. Njegov telefon zvoni. Na drugom kraju linije su njegov otac, sestra i mentor. Harwan potom odlazi upoznati Lepagea u Sankt Peterburg, gdje će cijelu jednu noć provesti zatvoren u sobama Ermitaža. Licem u lice s Rembrandtovim "Povratkom razbludnoga sina". Bit će to vrtoglava noć koja će trajati više od dvije tisuće godina i odvest će Harwana izvorima njegovog materinskog jezika, bolje rečeno očinskog jer je veza oca i sina u središtu njegovih muka, ali i u središtu njegova pomirenja s omraženom množinom, kolektivom. Pitanja identiteta neprestano prate Mouawadovo stvaralaštvo. Napisao je: "Osjećam se Grkom zbog svoje strasti prema Hektoru, Ahileju, Kadmosu i Antigoni, Židovom zbog svog divljenja prema Isusu i Kafki. Ja sam, naravno, kršćanin, posebno zbog Giotta i Shakespearea. Po materinskom jeziku sam musliman."
"Svi ptice" je teška epska drama, fragmentirana do vrtoglavice nizom materinskih jezika protagonista. Oni govore arapski, hebrejski, njemački i američki. Multifokalna je, centrira i decentrira subjekt prema pokretačkoj i otkrivajućoj edipovskoj istrazi. Eitan, mladi židovski student iz Berlina, na studiju u New Yorku upoznaje mladu ljepoticu Wahidu arapskog porijekla. Poziva svoje roditelje i djeda da je upoznaju, međutim otac David kategorički odbija prihvatiti arapsku snahu. Majka Nora psihoanalitičarka je porijeklom iz DDR-a gdje se židovski identitet prikrivao komunističkim. Genetičar Eitan potajno uzima uzorke DNK svojih roditelja i otkriva da djed Edgar nije biološki otac njegovog oca. S Wahidom kreće u Jeruzalem u potrazi za tajnom koju skriva baka Lea, koju je djed davno napustio i preselio u Berlin. Za vrijeme posjeta Izraelu, događa se bombaški napad, Eitan biva ranjen, i cijela nekadašnja obitelj se okuplja u bolnici oko njegove postelje. Tema Wahidinog rada je Hassan ibn Muhamed el Wazzan, misteriozni arapski renesansni intelektualac kojeg su kršćani zarobili i kao dar, baš kao što se poklanjale egzotične životinje, poput slonova, predali papi Lavu X. El Wazzan je u svojim radovima o geografiji, flori i fauni, Evropljanima otkrio Afriku. Obiteljska tajna prelazi meandre povijesti i sjećanja. Na kraju se otkriva da je Eitanov otac David ustvari palestinsko djetešce koje je Edgar pronašao i spasio iz opustošenog sela pa kriomice odgojio kao svog sina. Kad su se dogodili pokolji u palestinskim izbjegličkim kampovima Sabra i Chatila u Libanonu 1982. Lea je od Edgara tražila da dječaku kažu istinu o porijeklu, što je ovaj odbio i poveo ga sa sobom u Berlin da ga poštedi trauma prošlosti. No one su izbile godinama kasnije kao potisnuti podsjetnik na porijeklo. David doživi moždani udar, a u snu mu se pojavi el Wazzan i ispriča mu priču o pticama koje ne poznaju granice koje su ljudi ucrtali na zemlji.
Tu sam dramu prije dvije godine režirao u ljubljanskom Mini teateru, a na svim izvedbama kod publike je izazivala snažan katarzični efekt. Pretpostavljam da je antička publika slično doživljavala tragedije u čijim su osnovama bili ne tako davni ratni sukobi i njihovo razorno djelovanje na pojedince i zajednice. Predstavu smo igrali u Križarskoj crkvi, tako da se judeo-islamskoj simbolici snažno približila kršćanska, i to u svom radikalnom ikonografskom izdanju.
Mouawad piše "Ja sam Libanonac, kao što Židovi mogu reći ja sam Židov" i nastavlja da, nažalost, većina Libanonca to ne prihvaća. Postoji tisuću načina da se bude Libanonac, a ne samo jedan. Danas izvan Libanona živi dvanaest milijuna Libanonaca, što je najmanje tri puta više nego u Libanonu. A potom kaže i sljedeće: "Libanonce sam sretao gdje god sam bio u svijetu, u Africi, Latinskoj Americi ili nedavno u Rusiji, a govorili su ruski: bili su iz istog sela kao i moja obitelj. Libanonci su prepoznatljivi gdje god da ih sretnete: svi su zadržali određeni odnos prema svojoj kulturi porijekla, vrlo karakterističan odnos prema jeziku, određen način pripovijedanja, odmah prepoznatljivo stanje duha. Ipak, Libanonci ne prihvaćaju dovoljno te različite načine da budu Libanonci, a to dijelom objašnjava građanski rat. Ne možemo živjeti zajedno jer ne prihvaćamo te različite načine da budemo Libanonci. U tom smislu, ako mogu reći da sam Libanonac osobno, ne mogu to reći kolektivno. Ne mogu podnijeti često rasistički libanonski mentalitet, mrzim libanonske 'roditelje' i ovu političku klasu koju smatram odvratnom u svom diskursu i stanju uma. Ona je najgora nesreća koja nam se dogodila."
"Požari" su Mouawadova drama iz 2004., a filmsku verziju iz 2010. režirao je Denis Villeneuve. Priča je to o bratu i sestri, blizancima u potrazi za otkrivanjem misterija majčine prošlosti i upadljive tišine njezinih posljednjih godina. Poput kasnijih "Svi ptice" i ovo je suvremena verzija mita o Edipu koja ispituje kulturna, kolektivna i individualna sjećanja. "Požari" služe Mouawadu kao javna platforma za uprizorenje vlastite traume iz djetinjstva: traume rata, traume prilagodbe izgnanstvu i izazova povratka. U izvornoj verziji "Požari" dopuštaju Mouawadu da uzdigne priču o svojoj osobnoj patnji na univerzalije prekinutog djetinjstva, da svojim jezikom dosegne područja pjesničkog izraza i da sjećanje učini gotovo opipljivim na pozornici.
Naš profesor na komparativnoj književnosti, veliki Gajo Peleš učio nas je o teoriji mogućih svjetova koju je razvio Lubomir Doležel. Jedna od najvažnijih teza bila je razlikovanje fiktivnih svjetova nastalih u književnom djelu na temelju određenog povijesnog događaja i povijesnih svjetova izazvanih u povijesnom narativu koji dokumentira i analizira događaj. Prema suvremenoj kazališnoj tipologiji Mouawad je predstavnik one struje koja povijesne događaje, a osobito ratne traume, tretira na fikcijski način. Zanimljivo bi bilo pronaći usporedbe o fikcionalnom i dokumentarnom tretiranju ratnih sukoba kod nas.
