S obzirom na to da novca za kulturu posvuda ima sve manje, kazališnim je festivalima, nažalost, iz godine u godinu sve teže. Tako je ove jeseni zagrebački Festival svjetskog kazališta spao na samo tri predstave (što je vjerojatno jedinstven slučaj u svijetu), dok se beogradski BITEF pokušao vratiti na staze stare slave s višestruko manjim budžetom nego ikada ranije. S jedne strane odluka organizatora zagrebačkog FSK-a Dubravke Vrgoč i Ivice Buljana da ipak održe festival uz brutalno smanjena sredstva, koja je odrezalo Ministarstvo kulture za mandata Zlatka Hasanbegovića, pokazala se mudrom jer da ove godine festival nije održan, sljedeće ga sigurno više ne bi bilo. S druge strane samo tri predstave odigrane u rasponu od 9. do 24. rujna teško da su mogle stvoriti bilo kakvu festivalsku atmosferu – prije su djelovale kao uobičajena gostovanja u bilo kojoj evropskoj metropoli. Bijedne su grane na koje je umjetnost spala u vremenu u kojem živimo.
Zagrebački festival ponudio je ‘Vremensko putovanje kroz sobu’ japanskog redatelja Toshikija Okade, zatim belgijsku koprodukciju ‘Tuge’ u režiji Anne-Cécile Vandalem i ‘Brak Marije Braun’ njemačkog redatelja Thomasa Ostermeiera. Kako zagrebački festival već godinama njeguje finu crtu visoke estetiziranosti, onda su i ovogodišnje predstave posjedovale nešto od tog melankoličnog splina; u ‘odnosu između tuge i moći’ u belgijskoj izvedbi ili u rasponu između živih i onih koji su u nuklearnoj nesreći u Fukushimi otišli u smrt, u onoj japanskoj. Najviše se očekivalo od predstave ‘Brak Marije Braun’, ali ona osim visokoprofesionalnih glumaca slavnog berlinskog teatra Schaubühne i podsjećanja na čuveni Fassbinderov film nije ponudila ništa novo. Publika se morala složiti da je izvedba kvalitetna, ali njemački kapitalizam sredinom 1950-ih o kojem je govorio Fassbinder i koji je ona samo preslikala nije ono što se posvuda događa danas. Evropska unija je pred iskušenjem vlastite propasti, konzervativizam i ksenofobija marširaju na sve strane, a njemačka desnica je na dva koraka od osvajanja vlasti. O tome ova predstava ne kaže ništa.
Upravo ovakvim problemima želio se posvetiti ovogodišnji beogradski BITEF, pa su na njegovom repertoaru dominirale predstave koje su se bavile izbjeglicama, evropskom hipokrizijom i neosjetljivošću te opasnostima od novih sukoba. Na taj način festival se želio vratiti nervu društvenog angažmana i poetici na rubu noža, što je često činilo neobuzdani šarm BITEF-a. Međutim za sve to nedostajalo je novca i zanimanja onih političkih institucija kojima kultura više nije primarni interes, pa je ovo prije bio ‘BITEF u pokušaju’ nego njegovo dovršeno ostvarenje. Dokaz za to je izjava predsjednika međunarodnog žirija BITEF-a Yun-Cheol Kima kako ‘samo četiri od 12 predstava zaslužuju da uđu u selekciju’, kao i glasovi publike da bi osim političkog performansa željeli i malo ‘pravog kazališta’. Ako bi se u toj intenzivnoj politiziranosti tražio detalj klasične teatralnosti, onda je to svakako predstava ‘Suosjećanje. Historija mitraljeza’ berlinskog kazališta Schaubühne čiju režiju potpisuje vrlo poznati Milo Rau. Ova izvedba suočava rat u Ruandi i savjest Evrope koja u tu nesretnu zemlju šalje stotine promatrača, koji umjesto stvarne pomoći mogu tek nemoćno gledati scene gotovo biblijskih razaranja.
Sve u svemu, i zagrebački FSK i beogradski BITEF imali su u svojim ovogodišnjim izdanjima faze ‘od sjaja do očaja’, ponajprije zato što na razini društvene potpore danas ponestaje onih koji bi na pravi način mogli valorizirati vrijednost kazališta i kulture uopće.
