Petnaesti Festival svjetskog kazališta je završen. S obzirom na to da se, kao i nekoliko sezona ranije, nije mogao pohvaliti značajnijim probojem u neku novu estetiku ili predstavom koja gledalište obara s nogu, mora se, nažalost, reći da je zlatno doba ovog festivala definitivno prošlo. Problem je u tome što je on svake godine sve više bez novca, uostalom kao i drugi festivali istog tipa na državnim jaslama, a bez dovoljno para nije moguće zamisliti nijedan festival s atributom ‘svjetski’. Tako smo ove godine gledali tek četiri predstave (prošle godine su bile tri), što se teško može nazvati nekim festivalskim nizom, pa se onda i atmosfera oko njih svodila na manje-više rutinski pregled što je iz bijelog svijeta stiglo u Zagreb.
Prva predstava, brazilska ‘Što ako su otišle u Moskvu?’ u režiji Christiane Jatahy, djelovala je uzbudljivo, u kombinaciji južnoameričkog temperamenta i suvremene priče naslonjene na Čehovljeve ‘Tri sestre’, ali samo u prvih 20 minuta. Današnje tri sestre, naime, nemaju bogzna što za reći: žive neki redovan život, bez puno unutarnjih trauma i vanjskih problema, uz malo alkohola, nešto seksa i pokoju prolaznu histeriju. Čitava predstava djeluje poput neobavezne vrtne zabave, zgodno i pomalo dosadno. Ali to nije sve: nakon pauze se ista predstava gleda još jednom, ali kao film, s istim scenama i replikama, ali ‘iz drugog kuta’. Većini gledalaca je to zaista bilo previše i ekspresno su otišli kući.
Druga na rasporedu, ‘Ramona’ iz Gruzije, zapravo je lutkarska predstava koju je režirao Rezo Gabriadze, kojeg se sjećamo po ingenioznoj, također lutkarskoj predstavi koja je prije 13 godina gostovala na drugom FSK-u. Osim začudne priče o ljubavi dvije lokomotive na nekom izgubljenom gruzijskom kolodvoru i još par duhovitih minijatura, ‘Ramona’ je samo simpatična pričica, dostojna festivala lutaka koji upravo započinje u Zagrebu. Slijedila je predstava ‘Sestre Macaluso’ iz Palerma redateljice Emme Dante, koju također poznajemo, s Festivala malih scena otprije deset godina s odličnom predstavom iz rodnog podneblja, ‘Moj život’. I ‘Sestre Macaluso’ tematiziraju sicilijanski društveni melos pun egzistencijalnog užasa, zatomljene erotike, porodičnog priprostog sentimenta i puno verbalne galame, no osim nekoliko uzbudljivih vizualnih detalja (sedam djevojaka u pokretu), one nisu ništa više od narodnog goblena jarkih boja.
‘Blockbuster’, u režiji i izvedbi grupe Collectif Mensuel iz Liègea, spojio je pak oko 1400 kadrova iz više od 150 holivudskih hitova i od toga je skrojen film s potpuno novom pričom: svjetske kompanije krenule su u završnu fazu izrabljivanja uposlenika, a radnička klasa globalnih razmjera digla se na ustanak… Na velikom platnu gledamo film u kojem prepoznajemo junake hitova u posljednje četiri decenije, od Sylvestera Stallonea do Julije Roberts i Brada Pitta, dok glasove glumaca na filmu interpretira petero performera na pozornici koji u isto vrijeme sviraju instrumente i stvaraju zvučne efekte. Predstava djeluje kao tehnički dopadljiva parodija na temu filmskih blockbustera, kao i globalnog kapitalizma, ali najjače oružje ove izvedbe njezina je i najveća slabost: publika je dugim pljeskom ispratila izvođače, ali je iz dvorane izašla ponešto nezadovoljna, osjećajući da humor nije dovoljan lijek za stvaran osjećaj ljudskog poniženja i egzistencijalnog beznađa u kojem milijuni ljudi danas žive. Nekako tako djelovao je i 15. Festival svjetskog kazališta: kao nekoliko zalogaja dobro upakirane brze hrane, nakon čega smo ostali prilično gladni.
