U danima kada se svijet prisjećao oslobođenja Auschwitza, u američkom logoru Guantanamo Bay na Kubi započelo je saslušanje dvojice američkih psihologa koji su nakon terorističkog napada 11. rujna 2001. za Središnju obavještajnu agenciju (CIA) osmislili takozvane tehnike poboljšanog ispitivanja, primjenjivane na osumnjičenicima za terorizam. Saslušanje se događa u sklopu priprema za suđenje petorici ljudi optuženih za organiziranje napada 11. rujna, koje bi trebalo započeti u siječnju iduće godine na vojnom sudu u Guantanamu, a tužiteljstvo za svu petoricu traži smrtnu kaznu.
Saudijac Abu Zubajdah prvi je zatočenik koji je bio podvrgnut CIA-inim metodama kao što su waterboarding, uskraćivanje hrane i vode te sna, vješanje za zglobove naopako i udaranje cijelim tijelom o zid, te zatvaranje u kutiju dimenzija 53 puta 76 centimetara
Nekoliko dana prije početka saslušanja psihologa Jamesa E. Mitchella i Johna Brucea Jessena, pred Bijelom kućom u Washingtonu održan je prosvjed povodom 18-godišnjice postojanja američkog zatvora na Kubi. Prosvjednici su tražili zatvaranje kampa, kroz koji je prošlo nešto manje od 800 ljudi, uglavnom nižerangiranih boraca terorističkih skupina ili pak potpuno nevinih ljudi. U zatvoru ih je još 40, a samo dvanaestorica među njima dočekala su da se protiv njih podigne optužnica. Iako je to obećavao u predizbornoj kampanji, bivši predsjednik Barack Obama logor nije zatvorio, dok je njegov nasljednik Donald Trump prije godinu dana izjavio da će tako i ostati zato što će onamo biti ‘poslano još puno osumnjičenika za terorizam’.
Na saslušanju sredinom siječnja petorica osumnjičenika prvi su se put nakon više od 15 godina našla u istoj prostoriji s Jamesom E. Mitchellom, čovjekom koji je ne samo osmislio, nego i osobno primjenjivao metode mučenja koje su iskusili. Najveći ulov među optuženima je Kalid Šeik Muhamed, Pakistanac koji je bio pripadnik Al Kaide i kojega američko pravosuđe smatra ‘glavnim arhitektom napada 9/11’. Uhapšen je u Pakistanu 2003., nakon čega je tri godine držan na tajnim lokacijama (black sites) u Afganistanu i Poljskoj, da bi krajem 2006. bio prebačen u američku vojnu bazu na Kubi. Tijekom te tri godine Muhamed je u Poljskoj kontinuirano podvrgavan mučenju. Od toga čak 183 puta tijekom samo jednog mjeseca, ožujka 2003., takozvanom waterboardingu, simuliranom utapanju koje se provodi izlijevanjem vode u usta preko kojih je prebačena tkanina. Ujedinjeni narodi waterboarding, kao i većinu ostalih tehnika ispitivanja koje su osmislili Mitchell i Jessen, kvalificiraju kao torturu zabranjenu međunarodnim konvencijama.
Ostala četvorica zatočenika optužena su za različite elemente logističke podrške terorističkom napadu 11. rujna, od upravljanja Al Kaidinim kampom u Afganistanu do organiziranja škole letenja za teroriste koji su se avionima zabili u njujorške nebodere. Jedan od njih, Saudijac Mustafa Ahmad al-Havsavi, u sudnici se pojavio sa specijalno dizajniranim jastukom bez kojega ne može sjediti jer ni brojne operacije nisu uspjele sanirati ozlijede nastale zbog ‘rektalnih pregleda’ koje su nad njim vršili plaćenici CIA-e.
Sam psiholog James E. Mitchell na saslušanju je rekao da je osmišljavanje programa ispitivanja bila njegova patriotska dužnost. Nije izrazio nikakvo žaljenje jer je ‘sve radio za dobrobit američkog naroda’, pa bi shodno tome opet učinio isto. Štoviše, Mitchell je 2016. godine objavio knjigu u kojoj je svoje metode opisao kao ključne za sprječavanje cijelog niza terorističkih napada, unatoč tome što su sve relevantne institucije, uključujući i senatski Obavještajni odbor, još i prije objavljivanja zaključile da to nije istina.
Program ‘poboljšanog ispitivanja’ CIA je počela primjenjivati desetak mjeseci nakon što je od tadašnjeg predsjednika Georgea W. Busha 17. rujna 2001. dobila ovlasti bez presedana kada je u pitanju progon osumnjičenika za terorizam. Mitchell i Jessen bili su vojni psiholozi s iskustvom u programu SERE (survival, evasion, resistance, escape), kojim se američke vojnike obučava u tehnikama izbjegavanja zarobljavanja, preživljavanja i nepopuštanja pod pritiskom ispitivanja. Psiholozi su osmislili svojevrsnu inverziju toga programa, pa razvili metode kojima se u zatočenika inducira ‘naučena bespomoćnost’, psihološko stanje u kojemu je čovjeku slomljena volja, zbog čega se prestaje suprotstavljati izvoru vlastite traume. CIA je s primjenom metoda započela čim su ih psiholozi osmislili, već krajem 2002., a prvi zatočenik koji im je podvrgnut bio je Saudijac Abu Zubajdah. Nad njim su se primjenjivale metode waterboardinga, uskraćivanja hrane i vode te sna, najčešće u stajaćoj pozi i u trajanju i do 180 sati, zatim vješanja za zglobove naopako i udaranja cijelim tijelom o zid, te zatvaranja u kutiju dimenzija 53 puta 76 centimetara. Unatoč tome što protiv njega nije podignuta optužnica, Zubajdah je još uvijek u zatvoru na Kubi, a 2014. godine Evropski sud za ljudska prava donio je presudu prema kojoj mu vlada Poljske mora isplatiti odštetu od sto tisuća eura zbog toga što je CIA-i dozvolila da ga na njezinom teritoriju drži u zatočeništvu i muči.
Senatski Obavještajni odbor u svom je izvještaju minuciozno elaborirao sva CIA-ina kršenja internih pravila, zakona i međunarodnih konvencija, a dojam je da se američka zakonodavna vlast njime zapravo htjela ograditi od vlastite obavještajne agencije
Psiholozi su 2005. godine osnovali tvrtku i potpisali ugovor s CIA-om koja im je do 2009., kada je program službeno okončan, isplatila 81 milijun dolara. U 712 stanica dugačkom izvještaju senatskog Obavještajnog odbora, koji je objavljen u prosincu 2014., napisano je da je CIA u trenutku potpisivanja ugovora autsorsala sve aspekte programa ispitivanja zatočenika, s obzirom na to da je tvrtka angažirala kompletno zaštitarsko osoblje u tajnim zatvorima i 85 posto svih ispitivača. Mitchell i Jessen, ustvrdio je također Odbor, i sami su provodili ispitivanja iako u tome nisu imali iskustva, kao ni lingvističku ni kulturološku ekspertizu nužnu za takav posao, pa čak i djelovali kao oficiri za vezu između CIA-e i drugih agencija, iako takve poslove smiju obavljati samo zaposlenici vlade.
U srpnju 2017. psiholozi su se u građanskog parnici koju je protiv njih podignula organizacija za zaštitu ljudskih prava ACLU nagodili s dvojicom zatočenika koji su pušteni iz zatvora nakon torture i bez optužnice, te s obitelji Gula Rahmana, Afganistanca koji je u američkom tajnom zatvoru umro u studenome 2002. godine, 21 dan nakon što je uhapšen. Ostavljen je gol i lancima prikovan za zid ćelije na niskoj temperaturi, pa je preminuo od hipotermije. Detalji nagodbe do danas nisu poznati jer su proglašeni tajnima, no poznato je da je CIA-in ugovor s privatnom tvrtkom Mitchella i Jessena sadržavao točku prema kojoj je agencija dužna pokrivati pravne troškove za sve eventualne sudske postupke pokrenute protiv njih do 2021. godine.
Na saslušanju koje se upravo odvija na Kubi, cilj odvjetnika optuženih dokazati je da sud ne bi smio prihvatiti njihova svjedočenja upravo zato što su iznuđena torturom. Naime, svjedočenja koja su pribavili CIA-ini agenti već se odlukom suda ne mogu koristiti, pa se tužiteljstvo sada grčevito drži izjava koje su optuženi 2007. dali FBI-ju, agenciji koja se nije služila spornim metodama. Odvjetnici, međutim, tvrde da ni te izjave ne bi smjele biti prihvaćene zato što su dane samo nekoliko mjeseci nakon transfera optuženih iz tajnih zatvora, nakon mučenja koje je na njih ostavilo trajne psihološke posljedice. Obrana, osim toga, tvrdi i da CIA nije jedina umiješana u ovaj program, već da su za njega znale i ostale sigurnosne agencije i čitava administracija, što bi se pak moglo pokazati kao najteži element njihove strategije. Naime, iako je senatski Obavještajni odbor u svom izvještaju minuciozno elaborirao sva CIA-ina kršenja internih pravila, zakona i međunarodnih konvencija, dojam je da se američka zakonodavna vlast njime zapravo htjela ograditi od vlastite obavještajne agencije.
U izvještaju se tako iznosi da nije točna tvrdnja agencije da su njezina ispitivanja bila ‘učinkovito sredstvo za dobivanje inače nedostupnih informacija’ zahvaljujućima kojima su spriječeni teroristički napadi. Dapače, tvrdi se da je Odbor provjerom svih 20 primjera navodnih uspjeha utvrdio da su sve ključne informacije već bile dostupne drugim agencijama ili dobivene prije primjene metoda mučenja, dok su zatočenici pod torturom najčešće davali netočne podatke. ‘CIA je sustavno tajila da su drugi izvori došli do važnih informacija i tako stvarala lažni dojam da je ona došla do njih upotrebom tehnika poboljšanog ispitivanja’, stoji u izvještaju, kao i optužbe da je agencija kontinuirano lagala Ministarstvu pravosuđa, zbog čega ono nije moglo provesti adekvatnu pravnu analizu programa, te drugim agencijama, kongresnim odborima, uredu Generalnog inspektora CIA-e i Bijeloj kući.
U izvještaju također piše da su ispitivanja bila ‘mnogo brutalnija nego što ih je CIA prikazivala’, naročito u kampu COBALT, u kojemu su zatočenici držani u kompletnom mraku i izolaciji, prikovani za zidove ćelija i izlagani hladnoći i buci. U toj srednjovjekovnoj tamnici, u kojoj je umro Gul Rahman, zatočenici su patili od halucinacija, paranoje i samoozljeđivali se, a zapovjednik COBALT-a bio je nižerangirani oficir bez iskustva, protiv kojeg nije pokrenut ni disciplinski postupak nakon Rahmanove smrti.
Dojmu da je američka vlada izvještajem senatskog odbora sa sebe htjela oprati odgovornost za kršenje međunarodnog prava naročito se teško oteti kada se zna da je u svibnju 2018. na funkciju direktorice CIA-e imenovana Gina Haspel, agentica koja je krajem 2002. godine ordinirala u tajnom zatvoru na Tajlandu, gdje je mučen spomenuti Saudijac Abu Zubajdah. Zubajdah je jednom agentu FBI-ja dao važne informacije koje su dovele do hvatanja Kalida Šeika Muhameda, no taj se agent povukao iz ispitivanja nakon dolaska CIA-inih psihologa. Oni su zatim zatočenika prvih 47 dana samo držali u samici, bez ikakvih ispitivanja, nakon čega su ga mučili pa na koncu zaključili da od njega nema koristi.
Gina Haspel postala je šefica tajnog zatvora na Tajlandu nekoliko mjeseci nakon mučenja Zubajdaha, ali prije mučenja jednog drugog zatvorenika, a također je naredila uništavanje videosnimki ispitivanja. Haspel je dakle sudjelovala i u mučenju zarobljenika i u prikrivanju informacija, istom onom oko kojeg je senatski Obavještajni odbor u svom izvještaju bio izrazito kritičan. No to joj, evidentno, nije predstavljalo prepreku da uznapreduje do najviše funkcije u notornoj obavještajnoj agenciji.
‘Program ispitivanja’ na kojemu je gradila karijeru okončan je u travnju 2008., a koštao je 300 milijuna dolara bez troškova osoblja i mita vladama koje su u svojim državama tolerirale mučilišta. O obavještajnim uspjesima te rabote najbolje govori činjenica da je jedan od rijetkih sudskih procesa koji su iz nje proizašli, onaj krunski protiv ‘masterminda 11. rujna’, osovljen tek na klimavim nogama torturom iznuđenih priznanja koja, po svemu sudeći, neće biti olako prihvaćena čak ni na vojnom sudu u Guantanamu.
