Jedno od sela Dalmatinske zagore, koje se nekada ubrajalo među najveća u ovom kraju po površini i broju stanovnika, danas je mjesto starijih, gotovo pusto i zaboravljeno.

U centru su mjesno groblje i ostaci važnih građevina i ustanova: osnovne škole, seoskog doma kulture, mjesne zajednice, gostionice i trgovine

Na samo nekoliko kilometara od glavne državne ceste koja povezuje općine Vrlika i Sinj, između planine Svilaje na jugoistoku i akumulacionog jezera Peruća na sjeveroistoku, nalazi se Otišić. Zauzimajući površinu od 51 kilometra četvornog, sa trinaest zaselaka, preko trideset pet prezimena i 1.200 stanovnika prije rata, Otišić je bio najveće selo sinjske općine. Njegovim obodom proteže se magistralni put Knin – Vrlika – Sinj – Split. Ovaj put ga odvaja od Perućkog jezera napravljenog na rijeci Cetini 1958. godine.

Selo je nekada imalo crkvu, groblje, kapelu na groblju, školu, nekoliko prodavnica, zadruge i gostionicu. S vremenom je, zbog porasta broja djece, bila podignuta još jedna škola do četiri razreda u donjem dijelu sela, a pošta je bila premještena iz susjednog sela Koljana koje je iseljeno nakon podizanja jezera na Cetini. Otvaranjem pošte uspostavljene su i telefonske veze sa svijetom. Dolaskom struje šezdesetih godina u selu je s radom počeo mlin, čime je seljacima olakšana prerada žita.

Uz crkvu Svetog arhangela Mihaila, u centru sela su mjesno groblje i brojni ostaci nekada važnih građevina i ustanova: osnovne škole, seoskog doma kulture, zgrade mjesne zajednice, seoske gostionice i trgovine. Kamene zgrade su zarasle u grmlje i korov, dok je crkva posljednjih godina obnovljena.

Danas u Otišiću živi svega dvadesetak mještana, povratnika u svoje domove. Od nekadašnjih četiri stotine domaćinstava, današnja se mogu na prste jedne ruke izbrojati. Većina povratnika struju je dobila prije šest godina, ali vodu još uvijek nemaju. Jedni od drugih udaljeni su kilometrima, od normalnih uslova života još više. Oni koje krivudavi, makadamski put iz nekog razloga danas dovede u ovo mjesto, teško se mogu snaći, iako su table s prezimenima postavljene na svakih nekoliko stotina metara. Porušene i spaljene kuće nestaju omotane kupinom i korovom, gusto rastinje pored puta skraćuje vidike, prolaznika ni s jedne strane. Tek kada pogled pređe preko novopostavljenih bandera za struju ili tišinu prekine odjek zvona krava na ispaši, vrati se misao da života u Otišiću ipak ima. Na samom ulazu, samo nekoliko kilometara od glavnog puta ka Sinju, danas živi bračni par Borković, supružnici Petar i Marija. Četiri godine poslije povratka Borkovići, za razliku od ostalih stanovnika, još uvijek ne uživaju blagodati električne energije.

Srdačno nas dočekujući na ulazu u dvorište. Marija rukom pokazuje dvije novoizgrađene kuće, kćerinu i njihovu. Obje ih je Petar u proteklom periodu sam izgradio, služeći se najosnovnijim alatima. Zidove je ozidao ručno miješajući malter jer miješalicu nije imao gdje uključiti. Svi ih pitaju kako žive bez struje, neki namjernici iz institucija se raspituju, ali uvijek sve završava na pustim pričama.

Jako je teško bez struje. Ne možeš uključiti televizor, nemaš toplu vodu, a o hladnjaku da i ne govorim. Kada dođe ljeto, sve od hrane što uzmete, a ne potrošite isti dan, morate baciti – Marija Borković

- Vratili smo se 2014. u sedmom mjesecu. Te godine su nam počeli kuću obnavljati. Jedno vrijeme živjeli smo u komšijskoj kući, sve dok naša nije bila osposobljena za život. Tada su nam obećali da je uvođenje struje sljedeći korak, ali kako onda, evo tako i danas. Šest kuća Borkovića je obnovljeno od tada, jedna je sada u procesu obnove, a bilo bi ih više samo da se ta struja konačno riješi. Ja sam presrećna što smo se vratili svojoj kući i nikada se zbog toga pokajala nisam, ali pravo da vam kažem, jako je teško bez struje. Ne možeš uključiti televizor, nemaš toplu vodu, a o hladnjaku da i ne govorim. Kada dođe ljeto, sve od hrane što uzmete, a ne potrošite isti dan, morate baciti. Iz Maljkova s jedne i od prvih kuća do kojih je struja stigla sa druge strane sela svega je dva kilometra vazdušne linije i nije to nešto što se ne može brzo završiti. Da čitavo selo nema struju bilo bi njeno uvođenje teže tražiti, ali ovako je to premala investicija za ovolike godine čekanja. Znam još nekoliko porodica iz ovog zaseoka koje razmišljaju o povratku, čije su kuće obnovljene, ali kad vide da smo mi godinama u mraku, jasno je zašto se ne odlučuju na povratak - kaže Marija.

Uslovi u kojima danas živi jednaki su onima od prije sto godina. No i pored toga ona drži stoku, pravi sir i sa osmijehom dodaje kako će ‘sve muke zaboraviti i jagnje ispeći odmah čim struja stigne’.

Nekoliko kilometara dalje od Borkovića struje ima pa su se u zaselak Rađeni vratila dva rođena brata, Željko i Ilija Rađen, trenutno dva najmlađa stanovnika Otišića. Zajedno s majkom danas uzgajaju stado od četiri stotine ovaca. To je matično stado ličke pramenke i jedinstveni su uzgajivači pomenute vrste u ovom kraju Zagore. Vrijeme je reprodukcije ovaca, pa braća imaju pune ruke posla, no ipak izdvajaju kratko vrijeme za predah ne bi li nam ispričala svoje razloge za povratak.

- Ovdje smo rođeni i nostalgija za rodnim krajem je odigrala presudnu ulogu u povratku. Ipak, moram reći da je bilo i ekonomskih razloga. Kada se ugodno i korisno poklope, onda čovjek više nema preveliku dilemu i kockice se same slože. Pokojni otac je podnio zahtjev za obnovu kuće, majka je došla za njim i to je ujedno bila uvertira za povratak brata i mene. Bilo je teških trenutaka, ali se zbog odluke nismo pokajali jer smo znali šta radimo, a upornošću se sve teškoće mogu prevazići. U odnosu na grad, u selu si ipak svoj i neovisan od drugih, a to ima svoju težinu. Mi smo iskusili život u gradu, radili različite poslove, ali ovdje, koliko god je posao naporan i zahtjevan, čovjek ima svoju slobodu, živi daleko od gužve i stresa, na čistom zraku. No za svaki posao, pa i ovaj oko stočarstva za koji smo se mi odlučili, morate imati financijsku podlogu, nešto s čime ćete krenuti. Vjerujem da zato mnogi imaju dilemu o povratku, jer šta god počnete raditi, treba vam novac da obezbijedite osnovne uslove. Nedostataka je i ovdje još uvijek mnogo. Makadamski putevi su u lošem stanju, vidjeli ste da nemaju svi struju, a nama je najveći problem to što nemamo vodu za piće, naročito u ljetnom periodu. Od stočarstva se može živjeti, najteže je proizvesti, ali se prodati ipak sve može. U ruralne krajeve se još uvijek nedovoljno ulaže, jer kada biste tu ljudima dali samo najosnovnije uslove za život, da se mogu baviti onim od čega je selo oduvijek opstajalo, onda bi se taj pomak nabolje svuda s vremenom osjetio - iskreno će tridesetdevetogodišnji Željko, stariji od braće Rađen.

Željko je Otišić napustio u ‘Oluji’ kao dvanaestogodišnji dječak, pa njegove uspomene na nekadašnja vremena ne mogu dočarati pravu sliku sela iz prijeratnog perioda. No zato Ika Stojsavljević pamti gotovo svaki detalj kroz svojih sedamdeset godina života. Za vrijeme rata nekoliko je dana privremeno boravila u Splitu, i to je njeno jedino izbivanje iz Otišića. U njemu se danas, kako ona to kaže, živi ‘onako’ – ni najbolje, ali ni najgore.

- Nije da se treba žaliti, ali nije to ni nalik onom vremenu nekada. Puno selo naroda, puno blaga, puno se radilo, a danas toga gotovo da nema. Poslije rata ništa više nije isto. Ja sam se sa svekrvom odmah vratila. Bile smo bez struje punih petnaest godina. Nije bilo ni svjetla ni neke pretjerane slobode, kao u bunar da smo bili ubačeni. Sin mi je tada kupio agregat, ali kako ja to nisam znala paliti, uključivali smo ga samo kada bi on dolazio. Kasnije se vratilo još njih desetak, uglavnom starije čeljadi, nabavili malo stoke, pa je odmah bilo drugačije. Dolazile su i nekakve organizacije, Crveni križ, država je obnovila neke kuće i sve do prošle godine kao da se nešto dešavalo, a onda je opet sve nekako stalo - odmahujući rukom priča Ika.

Na spomen prošlih vremena odmahuje i glavom i rukom. Kaže kako je 1956. godine u samom Otišiću bilo oko četiri stotine đaka, a u svakoj kući po tri školarca. Radilo se većinom u Splitu, ali je ovdje svatko imao vinograd, žito, polje i stoku. A one godine kada je rat počeo rodila je, kako kaže Ika, ‘i ora i gora’, baš kao da sluti na neku nevolju.

- Bog dade, ali druga sila ne dade. Nametnuše velikani rat i opusti sve što je božjom voljom stvoreno. Jad, tuga i sivilo. Narod se rasuo na sve strane, mnogi pomrli daleko od svojih grobova. Uslova za život mlađem svijetu ovdje više nema, nema posla, škole, djece, a ni sloboda više nije ista. Od hiljade dobrih i čestitih ljudi koji bi ti sve dali uvijek se nađe neki izrod koji vam sve može zagorčati. Onaj tko ima djecu i familiju, uvijek će strahovati baš od takvih pojedinaca, to ću vam najiskrenije reći - kaže Ika.

Žali za svime što je prošlo, pa i za Otišićem kakav više nikada biti neće. Sve i da se nekim čudom uloži napor da oživi ovaj kraj ili da sve ‘na dugme bude’, kako ona to kaže, ne može se bez naroda, bez žive riječi. Samoća je ono što joj u ovim poznim godinama sve teže pada. Dođu joj sinovi, jedan iz Rijeke, drugi iz Beograda. Dođu i unuci koji, iako su rođeni daleko od Otišića, vole ovaj kraj zahvaljujući prvenstveno svojoj baki i njenim pričama, ali sve je to kratkog daha. Kada oni odu, Ika opet ostaje sama u svoja četiri zida. U njenom zaseoku jedina je stanovnica već godinama unazad i boji se, kaže, da će tako i ostati dok je živa. Iako u sedmoj deceniji života, ova hrabra i izdržljiva žena nije spakovala svoju torbu i otišla živjeti u grad nekom od sinova, već i danas nastoji da ona njima pomogne. Sama drži oko sedamdeset krava, pravi sir, uzgaja telad, sama sve to hrani, čuva, brine o svakom grlu. Uz malo bašte i svu tu stoku može se, ističe, pristojno i lijepo živjeti. Njen dan počinje u svitanje, a nerijetko se desi da doručkuje tek u pet popodne jer joj u obavezama koje ima nitko ruke ne može dati.

- Za posao je meni lako, navikla sam, ali samoća najviše ubi čovjeka. Eto, da padnem, da mi zatreba kakva pomoć u nevolji, nemam se kome obratiti, nema tko pritrčati niti mi se u toj situaciji naći. Ljeti je drugačije: dođe narod na odmor, vode djecu na kupanje na Peruču. Malo se osjeti život, sakupe se dolje oko crkve ili na groblju, pa mi srce zaigra kada nekog vidim odavde s terase. A onda sve to brzo prođe i čovjek se vrati sebi, prepusti svojim mislima, sa sobom razgovara. Ne može se živjeti bez naroda, ne znam šta bih vam drugo rekla - kaže Ika dok se oprašta od nas.

Na putu srećemo još jednog Otišićanca, Slovenka Gajića. Njegov automobil srpskih registarskih oznaka dokaz je da Slovenko još uvijek nije povratnik. Tu je, kaže, češće nego u Srbiji, iako se i tamo odavno skućio.

- Ovdje mi je majka, a i ja sam tu više nego u Beogradu. Vuče me sve nazad: priroda, osjećaji i to nešto što imate samo u mjestu gdje ste rođeni. Otišić je za mene prirodni odušak. Pored svih prirodnih ljepota koje ima svaka država, ovo što mi ovdje imamo nema nigdje. Treba reći da je država Hrvatska obnovila kuće onima koji su podnijeli zahtjeve za obnovu, dosta toga ostalo je neriješeno i nesređeno, ali zato uvijek apelujem na svoje sumještane da obilaze i ne zaboravljaju svoj kraj, svoje selo iz kojeg su potekli - kaže Gajić.

Poljoprivredna proizvodnja i stočarstvo nekada su bile osnovne djelatnosti i izvor prihoda žitelja sela. Međutim, oskudni uslovi za intenzivnu, tržišno orijentiranu proizvodnju i potreba za dodatnim prihodima, uslugama ili supstitucijom usluga sa strane, opredjeljivali su stanovništvo da se povremeno bavi i drugim aktivnostima. Ekonomski najznačajnija dodatna djelatnost bila je proizvodnja i prodaja kreča. Za nju su u selu postojali uslovi, kvalitetan kamen krečnjak i drvo kao energent. Naravno, tu su bili ljudi koji su znali da proizvode kreč. Selo je bilo lider proizvodnje u široj okolini.

Ljepšu i malo vedriju sliku Otišića, usprkos ruševnim zdanjima koja ga okružuju, odaje hram Svetog arhangela Mihaila iz 1784. godine, koji su Otišićani dobrim djelom uspjeli obnoviti. Tu se, kažu mještani, svi susreću tri puta godišnje – o Božiću, Vaskrsu ili na dan seoske slave u novembru.

Mogli bi, to svako od naših sagovornika ističe, toliko toga ispričati o svom Otišiću: o svojim običajima, narodnim nošnjama, vrijednim ljudima vještih ruku koji su, svako na svoj način, obilježili ovaj kraj. Isto toliko stvari bi mogli navesti koje bi se trebale promijeniti da ovaj kraj ponovno bude svrstan među žive. No boje se da to više nema tko ni slušati, dok vrijeme neumoljivo odmiče, čineći njihove glasove sve nečujnijim, baš poput Marijinih molbi da joj struja u sijalici konačno ugasi mrak.