Proteklih mjeseci, na stotine posjetilaca obišlo je ostatke zidina potopljenog pravoslavnog manastira Dragović, koje su se ponovo našle iznad površine, uslijed niskog vodostaja akumulacionog jezera Peruča. Zbog obilnih novembarskih kiša i rastućeg vodostaja nabujale rijeke Cetine, sada se jezero Peruča ponovo puni dok će ostaci drevnog manastira uskoro u dubinama jezera ponovo pronaći svoj izgubljeni mir.
Kameni zidovi starog pravoslavnog manastira, proteklih mjeseci izazivali su veliku medijsku pažnju, nakon što su se pojavili iz tamnih dubina vještačkog jezera. Kao tiho svjedočanstvo nekadašnjeg života u također potopljenom selu Koljane, svjedoče oltarska apsida nekadašnjeg manastirskog hrama i dio manastirskog konaka. Mještani cetinskog kraja ističu da je pojava manastira Dragović dokaz vjekovne prisutnosti jednog naroda i zaboravljenog vremena.
Dragović je spadao u red tri najznačajnija dalmatinska manastira. Pored Krupe i Krke, sagrađenih nešto ranije, historija Dragovića također započinje u 14. vijeku. Nepunih stotinu godina nakon izgradnje, Turci su ga napali 1480. godine, što je u izvjesnoj mjeri predodredilo njegovu sudbinu. Nakon turskog pustošenja, manastir je bio pust dvadeset godina. Potom je obnovljen, da bi 1590. godine ponovo ostao prazan punih sedamdeset godina, jer su ga monasi napustili zbog gladi, ali i neprestanih turskih upada.
Narod je smatrao da je država napredna, progresivna i da teži svjetskim standardima pa je odluka o gradnji jezera, priča monah Jovan
- Historičari su govorili da je "manastir Dragović najhudije sreće". Zidan je šest godina nakon Kosovske bitke, 1395. godine. Prvo zdanje bilo je malo i skromno. Poslije tog stradanja služilo je kao zbjeg, kako nam je u predanju ostavljeno, na izvoru rječice Dragović po kojoj je dobio ime. Kako se nalazio na lijevoj obali rijeke, uz sam manastir nalazili su se mlinica, prirodan rezervat jezera i manastirski ribnjak. Kako se vremenom bratstvo umnožilo, javila se potreba za većim manastirom. Narod Vrličke i Cetinske krajine bio je blagonaklon prema crkvi. U prilog tome govori podatak da su joj, iako u ovim kršnim i šturim predjelima, darovali 500 hektara zemlje - priča monah Jovan, jedan od dvojice kaluđera u današnjem zdanju manastira Dragović.
Gonjeni gladnom godinom, njegovi monasi, 1590. obreli su se u manastiru Grabovac u današnjoj Mađarskoj, koji su 35 godina ranije osnovala njihova manastirska braća, također gonjena teškim prilikama. Nakon tog perioda bio je pust sedamdeset godina, a onda ga je 1694. obnovio episkop Nikodim Busović. Četiri godine kasnije, pred turskom najezdom monasi su ponovo napustili manastir. Dok je većina manastira duhovno i materijalno izrastala tamo gdje su im udareni temelji, Dragović je imao drugačiju sudbinu. Zbog lošeg terena, a po dozvoli mletačke vlade, premještanje manastira započelo je 1777. godine.
- Te godine počinje izgradnja drugog zdanja manastira gdje se zapošljava veliki broj ljudi ovog kraja. Za svoje dnevnice i doprinos gradnji oni najsiromašniji uzimali su samo minimum da bi preživjeli. Oni koji su imali najosnovnije uslove za život, nisu uzimali ništa. U potpunosti je završen i osveštan 1867. godine, i činilo se tada da će na tom mjestu, zvanom Vinogradi, manastir i ostati. Kaluđeri Dragovića opsluživali su brojne parohije od Imotskog do današnjeg Plavna. Ipak, vlasti su odlučile da će, umjesto ove plodne zemlje, biti isplativije napraviti peručku akumulaciju i nizvodno niz Cetinu 1960. godine sazidati hidrocentrale za proizvodnju električne energije. Narod je smatrao da je država napredna, progresivna i da teži svjetskim standardima pa je ta odluka prihvaćena - priča monah Jovan, ističući kako je ta odluka najteže pala onima čije su kuće, imanja, grobovi i manastir završili ispod vode.
Ideja o izgradnji hidrocentrale na Cetini je realizovana i gotovo čitavo selo nestalo je u najkraćem roku. Ispod samog jezera ostali su grobovi koje manastirsko bratstvo i srodnici nisu uspjeli ekshumirati. Samo je dio monaških kostiju pohranjen u manastirsku, zajedničku grobnicu. Oko 1.500 ljudi raseljeno je. Jezero je progutalo kuće i plodna zemljišta, manastir je potopljen, ali njegova historija i značaj nisu. U prilog tome svjedoče i današnje prilike kada su, značajnim povlačenjem razine vode u jezeru Peruča, osim oltarske apside, ponovo postali vidljivi zidovi nekadašnjeg manastirskog konaka, čiji je jedan dio trenutno iznad vode, a drugi jasno vidljiv pod vodom. Stoga ne čudi što ostaci manastira Dragović izazivaju veliku pažnju posjetilaca, od kojih mnogi nisu pravoslavne vjere. Nakon potapanja, izgrađen je novi, treći manastir na uzvišenju iznad jezera. Za vrijeme proteklog rata 1995. godine, devastiran je i do renoviranja početkom dvije hiljaditih, njegove prostorije su služile kao štala za krave. Dragović je danas obnovljen, oslikan ikonama, pored njega je izgrađen manastirski konak, a liturgijski život u njemu služe dvojica monaha.
- U čitavom vrličkom kraju nekada je živjelo oko 16.000 stanovnika, dok u današnje vrijeme nema ni deset posto od tog broja - pojašnjava monah Jovan.
Episkop dalmatinski Nikodim nedavno je, zajedno sa monahom Jovanom, obišao manastir i staro groblje na drugom kraju jezera, čiji su ostaci još uvijek odlično vidljivi. Do groblja se može jedino čamcem, ali kameni krstovi opet su podsjetili na one koji tu decenijama počivaju zaboravljeni, one koji su nepravedno, reklo bi se, dva puta sahranjeni.
- Usprkos tome što je manastir Dragović tri puta mijenjao svoje mjesto, molitva na dalmatinskom kamenu nikada nije utihnula, već nas, zahvaljujući našim svetinjama, i dalje spaja sa Gospodom koji, često od nas samih, čuva hramove i manastire koje su žuljevitim rukama gradili naši preci. Istina je trebala biti iznad interesa, a takav životni obrazac u prošlosti je krasio i naše pretke. Tome svjedočimo i danas, kada svojim očima jasno možemo vidjeti sve ono što o čemu smo slušali, ono što su nam ovdašnji ljudi pripovijedali, a što je decenijama unazad voda prekrivala. Mi se tim znakovima vraćamo historijski unatrag, da svjedočimo o postojanju i porijeklu – poručuje monah Jovan.
