I posljednji žitelj zapadnoslavonskog sela Dobrić, tridesetak kilometara od Slatine, odjavio je potkraj srpnja prebivalište iz tog naselja na sjevernim obroncima Papuka, pa će na sljedećem popisu stanovništva u rubrici broj stanovnika i službeno stajati - nula. Milivoj Dobrić (36) učinio je to, kako sam kaže, iz tehničkih, zapravo birokratskih razloga. Naime, njegov otac Tomo konačno je nakon dva desetljeća stekao pravo na obnovu kuće u nedalekom Voćinu, koja je bila opljačkana i devastiranu dok je obitelj 1992. bila u izbjeglištvu, ali je u prosincu prošle godine preminuo pa je sin, da bi kao nasljednik realizirao obnovu, morao na papiru dokazati kako živi na toj adresi. U stvarnosti, ništa se posebno nije promijenilo u Milivojevu životu: i dalje će svaki dan iz Voćina, gdje živi s majkom Marom, odlaziti u rodno selo te ondje obilaziti imanje, hraniti stoku i raditi sve ono što se na selu radi. Uništeni dom i tako nije bio za stanovanje, a i kakav bi to život bio u potpuno praznom i razorenom selu, bez ijedne duše…

Cijelo selo, njegovih 64-oro stanovnika - gotovo svi srpske nacionalnosti, osim jednog Jugoslavena i jednog koji se na popisu stanovništva 1991. izjasnio kao ‘ostali’ – ostalo je bez svoja 23 domaćinstva nakon što su imanja spaljena i prije toga temeljito popljačkana, a ljudi pobjegli pred ratnim užasima. Nitko se nije vratio. Tragediju je to naselje pitoma naziva doživjelo i još davnije 1942., kada su ustaše pohapsile pa streljale polovinu muškog stanovništva, njih 46; osmorica su još tijekom Drugog svjetskog rata poginula u partizanima. Sedam godina nakon što su izbjegli iz Hrvatske 1990-ih, u Dobrićima su obnovljene tek tri kuće, ali Milan Zubić i Milan Dobrić (Zorin) su umrli ne dočekavši useljenje, a Vida Dobrić (Pajina) je kuću prepisala državi u zamjenu za zbrinjavanje u domu za stare i nemoćne. Službeno, prema popisu iz 2001., ondje je još živjelo četvero stanovnika.

Obitelj Tome Dobrića izbjegla je 1991. u Bosnu: živjeli su u Kozarcu pored Prijedora, u muslimanskoj kući koja je napuštena kad je selo s većinski bošnjačkim stanovništvom napadnuto, a 1.800 Kozarčana ubijeno ili nestalo. Preživjeli su deportirani u logore, a kad se bošnjačka porodica u čijoj su kući živjeli punih osam godina vratila na svoje ognjište, i Dobrići su se odlučili vratiti u svoj kraj.

- U našoj su kući živjeli drugi ljudi, kosovski Hrvati, koji nisu željeli iseliti. Postojala je opcija da neko vrijeme, dok se ne snađu, živimo zajedno, ali ljudi su isprva bili uporni u namjeri da ne žive, kako su govorili, s četnicima. Onda smo se sudili, pa je presuđeno da moraju izaći iz kuće. Otišli su no samo nakratko, da bi se jedne večeri vratili s rođacima moljakati nas da ih ipak primimo. Otac je popustio, pa smo tako naša i ta obitelj živjeli zajedno u groznim uvjetima, pod najlonima i daskama. Čovjek preživi sve nedaće, tata je bio jak čovjek vedra duha i u punoj formi. Izgledao je puno mlađe za svoje godine i bio je spreman na životne izazove, ali je radi cijele te situacije bivao sve nervozniji, a mislim da je ona bila i glavni okidač da se razboli i umre u svojoj 78. godini - govori nam Milivoj, koji je u bosanskohercegovačkom Kozarcu završio osnovnu, a u hrvatskoj Slatini srednju školu za poljoprivrednog tehničara. Trenutačno je nezaposlen, premda je sezonski znao raditi u slatinskom Opalu, pa se samostalno bavi stočarstvom i pčelarstvom.

- Posadili smo iza kuće sve što će nam trebati, no kad je došlo vrijeme berbe, ničega nije bilo, sve je divljač požderala. Došla onda ta korona, ostah bez posla, a za te sam novce namjeravao kupiti žicu i ograditi imanje pred zvjerima - kaže naš sugovornik.

Pčelarstvom se zasad bavi tek hobistički, ima svega 30 košnica, no ne isključuje mogućnost povećanja pčelinjih zajednica ili ozbiljniji posao s medom. Svejedno, kaže da ova godina ni vremenskim uvjetima nije naklonjena pčelarima: proljetni med i nije bio toliko loš, bagremov i lipov kako-tako, a kestenova vrlo malo. Planira se u budućnosti baviti i ekološkom poljoprivredom, koja bi bila moguća u nezagađenom planinskom području da nije malih, rascjepkanih parcela te u šumu i šikaru obraslih, dobrano zapuštenih zemljišta. O svom rodnom selu, čiji je bio posljednji službeni stanovnik, Milivoj govori sa sjetom.

- Bilo je ovdje tridesetak kuća. Solidno selo, svi su bili zaposleni i još se uz to bavili poljoprivredom. O tome bi vam najbolje mogao govoriti moj pokojni otac, koji je dobro poznavao i svako ovdašnje domaćinstvo i cijeli voćinski kraj. Danas je tu depresivno, posvuda šikara od koje se ne vide ni kuće ni ono što je ostalo od njih. Ljudi se rješavaju nekretnina, prodaju ih budzašto, ali ih nitko ne kupuje: ovamo mogu željeti samo oni vezani emotivno uz ovu pustaru. Možda je nekakva perspektiva u seoskom turizmu, jer nam je u susjedstvu Park prirode Papuk - priča nam Milivoj.

Iako je selu službeni naziv u jednini, Dobrić, ovdašnji ga ljudi odvajkada nazivaju Dobrićima. Do druge polovine prošlog stoljeća bilo je u sastavu Sekulinaca, a onda je steklo administrativnu samostalnost, pa je ubrzo podignut dom kulture i sproveden vodovod od izvora podno Papuka. Škole nikada nije bilo, pa su đaci odlazili do obližnjega Kometnika Jorgića. Budući da nije bilo ni hramova, na bogoslužje se odlazilo u crkvu Svetog Vaznesenja u Smude, a Spasovo je bila i krsna slava cijele parohije.

‘Dobrići spadaju u red rijetkih sela u voćinskom kraju s malim brojem krsnih slava. Jedino je domaćinstvo Nenadović, koje se doselilo iz Sekulinaca, slavilo Svetog Stefana Dečanskog. Svi ostali su slavili Svetog Jovana’, piše sekulinački publicist Milenko Vasiljević Čiko u svojoj knjizi ‘Putovanje kroz prazan drenovački i voćinski kraj sa sjećanjem na prošlost’. To je djelo izišlo 2017. u izdanju voćinskog pododbora ‘Prosvjete’ i tamošnjeg VSNM-a, a u njemu doznajemo da je u selu 1961., na prvom popisu stanovništva nakon osamostaljenja od Sekulinaca, bilo 38 domaćinstava: 22 su nosila prezime Dobrić, četiri Radmilović, a po jedno Kovačić, Grgur, Radanović, Zubić, Dejanović, Ojkić, Todorović, Momić, Kragujević, Šegavac, Lončarević i Nenadović. Knjiga je odličan izvor podataka o svim selima tog dijela zapadne Slavonije, pa njezin autor vjeruje da može biti sjajan temelj istraživačima i historičarima koji bi objavljenu građu željeli dograditi i nadopuniti. Istodobno, ona je, navodi Vasiljević, svojevrsni amanet potomstvu prohujalih generacija ‘da znaju tko su i odakle im preci potiču – gdje su im korijeni’. Tako je sam, s puno emocija, zapisao svoju uspomenu na jedno razgranato stablo kruške crnice koja je rasla u Dobrićima: ‘Nalazila se pokraj ceste, stotinu metara udaljena od sela. Po povratku iz škole, uz predah i odmor od pješačenja, ispod te kruške u hladovini, na mekoj travi u ležećem položaju napisao sam bezbroj domaćih zadaća za sutrašnji dan iz hrvatskog/srpskog jezika i matematike. Još onda stari ljudi su mi govorili da je kruška stara stotinu godina. Od tada, kad god sam prolazio tim putem, uvijek sam stao ispred te ljepotice da je pozdravim kao najboljeg prijatelja. Zadnji put vidio sam je 2013. u jednom slučajnom prolazu s prijateljima. I tada sam stao i ispričao im koliko mi znači. Nažalost, nisam je uspio snimiti. Našao se neki nečovjek koji je uzeo testeru i oduzeo život mojoj kruški, a meni nanio bol. Ona bi sada imala preko 160 godina; zar to nije grijeh?’

Nema u Dobriću više stare kruške, ali ni livada, oranica, pašnjaka, voćnjaka, vinograda, sokaka, kuća i ukućana. No unatoč tome što pošta više nema kome stizati, selo još ima natpisne ploče na oba svoja kraja te poštanski broj, 33522. Redovito će tu pustoš obilaziti tek Milivoj Dobrić koji je, unatoč svemu, ipak optimist.

- Nije baš život ovdje da ti na njemu zavide, ali nije ni loš. Ima i gorih situacija - rekao nam je za kraj.