Dva sela voćinskog kraja, Pecka i Slana Voda koje su nekoć nastanjivali ljudi srpske nacionalnosti, nestala su sa zemljovida: ti toponimi i kod živih padaju pomalo u zaborav, kao da ih nikad nije bilo. Po svemu sudeći, slična sudbina čeka još osam obližnjih naselja: Kuzmu, Popovac, Đuričiće, Sekulince, Dobriće, Kraskoviće i Prekoračan. Mladi su i u prošlosti odlazili iz tih mjesta za poslom i boljim životom dok bi starci umirali prirodnim slijedom. Dobar dio stanovništva izginuo je za Drugog svjetskog rata u borbi protiv fašističke okupacije u partizanskim formacijama ili su stradali od ustaške ruke na kućnim pragovima ili u logorima. Preostali su u miru dočekali devedesete, nakon kojih se obično ne bi više vraćali iz ratnog izbjeglištva.
Doduše, raseljavanje Slane Vode započelo je još u poraću, čemu je aktivno pridonosila tadašnja socijalistička zajednica otkupom poljoprivrednog zemljišta i tzv. zamjenom posjeda iz privatnog u društveno vlasništvo. Oslobođenje 1945. selo je dočekalo s 252 stanovnika, no valja imati na umu da je po statističkim podacima, koji se vode od 1869., ono pripajano susjednom Hum Varošu, iako je formalno spajanje sela sprovedeno tek 1981., kad je stanovnika zabilježeno tek 37. Kako navodi Milenko Vasiljević Čiko u svojoj knjizi "Putovanje kroz prazan voćinski kraj", do 1991. se ondje održala samo jedna, četveročlana, porodica.
U pratnji Igora Pavkovića, dožupana Virovitičko-podravske županije i dobrog poznavatelja ovdašnjih prilika, obilazimo napuštena sela, u kojima nas dočekuju gotovo identični prizori: do njih nema putokaza, ulaznih ploča s nazivima, a ondje mahom nalazimo ruine nekadašnjih kuća iz kojih vire stabla dok divlje šipražje i korov zastiru pogled na ostatke drugih objekata i građevina. Na sjevernim obroncima Papuka, između rječica Vojlovice i Voćinke, smjestili su se Kraskovići, selo u kojem su osim srpskih živjele i porodice Mađara koloniziranih u nekadašnju austrougarsku Vojnu krajinu nakon Prvoga svjetskog rata. Selo se, kao naselje uz tvrđavu Mikleuš, spominje još za osmanlijskih osvajanja. Geografski smještaj na blagim padinama izloženima suncu u sva godišnja doba pridonio je razvoju voćarstva, premda su se stanovnici odvajkada bavili i stočarstvom.
- Nisu u Kraskovićima imali ni crkvu ni školu, pa bi đaci od prvog do četvrtog razreda išla u tri kilometara udaljenu Pušinu, a od petog do osmog u Čačince. Sedamdesetih prošlog vijeka dobili su makadamsku cestu, struju i dom kulture, ali to mladima ipak nije bilo dovoljno da ostaju u selu - priča nam Pavković. To je selo 1961. imalo 360 stanovnika, a trideset godina poslije toga trećinu manje. Svi su 1990-ih protjerani, a domovi su im spaljeni i opljačkani; obnovljene su samo tri kuće, ali povratka nije bilo.
Daleko od prometnica, na brdu bez ikakve infrastrukture, selo Prekoračani je odvajkada bilo izloženo društvenoj i ekonomskoj izolaciji, a danas u njemu nema nitko
Uskim i zapuštenim makadamskim putem odlazimo iz pustih Kraskovića do mjesta gdje su nekad bili Prekoračani. Daleko od prometnica, na brdu bez ikakve infrastrukture, selo je odvajkada bilo izloženo društvenoj i ekonomskoj izolaciji, pa u njemu nikad nije živjelo više od 63 stanovnika. Za Domovinskog je rata protjerano svo tadašnje stanovništvo, njih 44. Nitko se od tada nije vratio, pa samo zapušteno groblje podsjeća da su tu svojedobno živjeli ljudi.
Ruševine u Dobrićima
U ravnici negdje na pola puta između Slatinskog Drenovca i Gornjih Meljana još je jedno opustjelo selo, službenoga naziva Đuričić. Vasiljević ističe dvojbe u bilježenju varijanti tog imena, od Djurčić, Đuričići i Đurišić, navodeći da je tamošnji narod svoje selo nazivao Đur'čićima. "Govor naroda ovog malog sela razlikovao se od govora naroda u drugim mjestima drenovačkog i voćinskog kraja. Jako naglašeno i otegnuto izgovaranje samoglasnika činilo je taj govor jedinstvenim zbog ega je spadao u vrijednu baštinu srpskog naroda koja se na žalost rastopila i nestala u vjetrovima strave i užasa", zapisao je on. Selo se prvi put spominje u 17. stoljeću, kad je ondje bilo registrirano pet pravoslavnih kuća. Nagli porast stanovništva dogodio se potkraj 19. i u početku 20. stoljeća, kada ih je zabilježeno 276. Početkom 1970-ih izgrađen je dom kulture, u svaku je kuću uvedena struja, sprovedena je vodoopskrbna mreža i asfaltiran prilazni put. Bilo je to vrijeme potpunog preobražaja, pa se standard seljaka zamalo izjednačio s onim koji je postojao u obližnjim gradovima. Ipak, 1991. godine ondje je živjelo samo 89 stanovnika i svi su u sukobu koji je uslijedio iz njega protjerani: kako obnove nije bilo, nitko se, jasno, nije poželio vratiti. Nakon Oluje, svoju kuću nije htio napustiti samo tada 72-godišnji Pantelija Vučković, kojemu se izgubio svaki trag, pa se još vodi kao nestao.
Četiri kilometara dalje, nailazimo na Sekulince, selo prvi put spomenuto u 16. stoljeću. Prema popisu iz 1698., ondje je bilo 17 kuća pravoslavaca; početkom 19., imalo je 747 stanovnika. U razdoblju između Prvog i Drugog svjetskog rata životne su prilike umnogome poboljšane: do sela je stigla uska željeznička pruga koju je sagradio belišćanski grof Gutman. Sagrađena je tada najveća i najopremljenija škola u cijelome kraju; otvoreno je veliko šumsko gradilište zvano Sekuljanskim lagerom, podignuto je više zgrada za željezničare, pružne radnike, kovače, remenare, bravare, brijače, pekare i postolare, proradila je trgovina mješovite robe i radnička menza s toplim obrocima. Razvoj je zastavljen s uspostavom NDH i početkom terora, radi kojeg je izginulo 30 ovdašnjih partizana i 43 civilne žrtve. Oporavak od ustaškog zuluma bio je dug i težak, pa su tek 1960-ih izgrađeni cesta i dom kulture, otvorene trgovina i ambulanta, a nešto kasnije uspostavljena je infrastruktura u obliku elektrodistribucijske i vodoopskrbne mreže. No bez obzira na to, ljudi su iz zaselaka Sekulinaca migrirali u gradove, pa je 1991. ondje bilo tek 238 stanovnika. U ratu što će uslijediti, dvadeset i dvoje starih i nemoćnih ljudi nije htjelo napustiti selo, pa je sedmero od njih ubijeno, dvoje otjerano u zatvor, a ostali prisilno odvedeni u Slatinu i Vraneševce. Nakon 1995. obnovljena je 21 kuća, no vratilo se tek osam stanovnika. Nažalost, i oni su u međuvremenu preminuli ili opet odselili, pa sada u mjestu nema baš nikoga.
I Popovci su danas bez stanovnika, a prije rata devedesetih bilo ih je četrdeset i troje. Iako od Voćina udaljeni samo četiri kilometara, spadaju među naselja koja su makadamski put i struju dobila tek u drugoj polovici prošlog stoljeća. Selo je bilo podijeljeno na dva zaselka - Popovce i Male Popovce, koje je razdvajalo polje Zdaruša. Mali Popovci su opustjeli već nakon Drugoga svjetskog rata, kada je život ljudi ovdje ovisio o poljoprivredi, stočarstvu i voćarstvu. Sezonsko zapošljavanje svodilo se na nadničarenje u šumariji i voćinskoj poljoprivrednoj zadruzi. Kao naselje napučeno pravoslavcima spominje se potkraj šesnaestog stoljeća, kad Turci zauzimaju Slavoniju i utvrđuju granicu na Ilovi: nakon njihova odlaska, vlasti kraj popunjavaju novim življem, mahom onim iz sjeverne Bosne. Prema popisu stanovništva iz 1736., bilo je tu 14 kuća, da bi potkraj tog stoljeća selo spadalo u veća naselja voćinskog kraja.
- U Drugom svjetskom ratu selo je izgubilo više od polovice stanovnika: u partizanskim jedinicama poginulo je osmero boraca, a ustaše su ubile 126 ljudi ovdje u selu ili u svojim logorima. Nakon Oluje, pak, ovamo su se vratili samo Stojan i Bojana Mutavdžić, ali je suprug ubrzo umro a njegova udovica odselila rodbini - priča Pavković.
Ništa bolje u turbulencijama što dolaze s vremenom nije prošla ni Kuzma, selo prvi put spomenuto u drugoj polovici 16. stoljeća. Pretpostavlja se da je nazvano po ruševinama crkve koja je bila posvećena svetima Kuzmi i Damjanu. Selo je pred Drugi svjetski rat, u kojem je poginulo 107 civila i 20 partizanskih boraca, imalo 295 stanovnika, da bi onaj iz devedesetih dočekalo sa svega 25. Svi su izbjegli, a nitko se nije vratio.
