Prošli tjedan su članice inicijative Pravo svakog djeteta na školski obrok održale sastanak s premijerom Plenkovićem. Što je dogovoreno?
Premijer je tek sada imao priliku čuti detaljnije o tome da je problem školske prehrane jako loše riješen i da značajan broj obitelji ne može svojoj djeci podmiriti troškove obroka. Upoznale smo ga s tim da Europski fond za potrebite, u okviru kojeg se financira prehrana za siromašnu djecu, nije uopće dostatan za sve one kojima je potrebna pomoć i da velik broj djece ispada iz te kvote. Prenijele smo mu i rezultate istraživanja koje smo provele u suradnji s ravnateljima osnovnih škola, a koji ukazuju na velik problem nesustavnog pristupa osiguranja školske prehrane, kao i da značajan broj djece ne jede u školi jer im roditelji ne mogu platiti prehranu. U nekim školama su čak pokrenuli postupke ovrhe prema roditeljima koji nisu mogli plaćati takav obrok. Naglasile smo da je nužno da država preuzme brigu u osiguravanju obroka za djecu jer je postojeći način "brige" o školskoj prehrani, koji je spušten na lokalne jedinice, loš, neodrživ i nepravedan. Premijer je naglasio da se taj problem treba riješiti na dobrobit sve djece, a ministrima i suradnicima rekao da počnu tražiti rješenja.
Ima li šanse da se topli obrok za svu školsku djecu uskoro uvede na nacionalnoj razini?
Iskreno se nadamo da će ministri prionuti rješavanju ovog problema, da će se konačno pokrenuti međuresorna suradnja, jer bi bilo važno da to krene od iduće školske godine. Naime, sve veći broj ljudi je zahvaćen krizom koja se kumulira, inflacija je u značajnom porastu, a izvjesno je da će poskupjeti i školska prehrana jer nam je 75 posto ravnatelja reklo da će podići cijene školske prehrane.
Koliko je trenutno u školi djece bez hrane?
Prehranu u školi koristi nešto više od 60 posto djece, što znači da nešto manje od 40 posto njih uopće nije uključeno u taj sustav. Razlozi su brojni. U mnogim lokalnim zajednicama uopće nema školske kuhinje, posebno u Dalmaciji (u Dubrovačko-neretvanskoj županiji tek 28.1% škola ima kuhinju, u Splitsko-dalmatinskoj županiji 41% i Zadarskoj županiji 65.8%). Pojedine sredine koje imaju kuhinju, nemaju potrebno osoblje (zbog nedostatnih sredstava ili uskrate suglasnosti nadležnog ministarstva za zapošljavanje potrebnog osoblja) te ne nude tople obroke. Jedan dio djece, odnosno obitelji ne želi da im se financira prehrana jer ne žele biti stigmatizirani od strane svojih vršnjaka, koji onda i po tome znaju tko je kakvog materijalnog statusa. (Ne)priuštivost školske prehrane postao je jedan od indikatora raslojavanja među djecom prema materijalnom statusu. Na taj problem stigme i srama što mnogi roditelji ne mogu plaćati prehranu su nam ukazali i nastavnici u školama i ravnatelji, a i Pravobraniteljica za djecu koja je jako dobro upoznata s ovim problemom.
Školska prehrana trebala bi svoj djeci na jednak način biti dostupna i osigurana.
Dobrobit djece treba svakome društvu biti ključni prioritet. Jako malo se u našim sustavima razumije porast problem socijalnog raslojavanja među djecom, a i čini mi se da pojedini sustavi uopće ne razumiju da je to problem kojim se i oni trebaju baviti. To je prije svega sustav obrazovanja, u kojem se kreće najveći broj djece i gdje su razlike među njima najvidljivije. Stigmatizacija i nejednakost šansi za siromašnu djecu u sustavu obrazovanja je prisutna, čega su manje ili više svjesni oni koji neposredno rade s njima. Siromaštvo je problem koji je obilježen stigmom i zbog toga ga djeca, ali i njihovi roditelji žele na neki način sakriti i ne stavljati u prvi plan, kako bi sačuvali svoje dostojanstvo. Sustavi u kojima se djeca kreću, kao i država općenito, trebaju se krenuti osvještavati o ovome problemu i krenuti ka uvođenju mjera koje će smanjivati socijalne razlike među djecom na način da svoj djeci omoguće jednak pristup svim resursima važnima za njihovu dobrobit. A jedna od ključnih i najbazičnijih je upravo školski obrok, koji na žalost nije na jednak način dostupan svoj djeci u našemu društvu.
