Oslonjeni na prenapregnute kapacitete civilnih i vjerskih udruga, prepušteni dobrohotnosti gradova i županija, pretežno nevidljivi, a socijalno najugroženiji, beskućnici pokušavaju preživjeti u kaotičnom hrvatskom socijalnom sustavu. Po završetku ratnih sukoba 1995. i nakon integracije ratom zahvaćenih područja, u samostalnoj Hrvatskoj – pomalo indikativno – započinje strukturalni problem beskućništva kakav danas poznajemo.
Beskućništvo je ekstremni oblik siromaštva. Prema Zakonu o socijalnoj skrbi, "beskućnik je osoba koja nema mjesto stanovanja, niti sredstva kojima bi mogla podmiriti troškove stanovanja, a smještena je ili koristi uslugu organiziranog stanovanja u prihvatilištu ili prenoćištu ili boravi na javnim ili drugim mjestima koja nisu namijenjena za stanovanje". Iznimno ranjiva kategorija decenijama je bila zakonski neprepoznata i izuzeta iz sustava socijalne skrbi. Tek 2011. godine, najviše pod pritiskom dugogodišnjih pristupnih pregovora s Europskom unijom, Hrvatska počinje priznavati položaj osoba u statusu beskućnika.
Da je riječ o vrlo složenom problemu, pokazuje prva činjenica na koju nailazimo u gotovo svim istraživanjima i izvještajima: točan broj beskućnika u Hrvatskoj je nepoznat. Ministarstvo rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike u svojim evidencijama ima samo one beskućnike koji su se prilikom obraćanja Hrvatskom zavodu za socijalni rad tako izjasnili. U svom priopćenju za Novosti navode da ih je u 2022. bilo evidentirano 608, dok trenutno obrađuju podatke o broju beskućnika u prošloj godini.
U Zagrebu je, prema našoj procjeni, približno tisuću beskućnika. Oko 40 posto je iz drugih krajeva. U Zagreb su došli jer na njihovom području nema socijalnih usluga, toliko napuštenih objekata, pučkih kuhinja, a usto su stigmatizirani – ističe Zvonko Mlinar
Hrvatska mreža za beskućnike (HMB), krovna nacionalna mreža domaćih organizacija koje se bave ovom problematikom, utvrdila je da je samo deset posto beskućnika, smještenih u prihvatilištima ili prenoćištima, prijavljeno na adresi Centra za socijalni rad. Ova organizacija za procjenu broja beskućnika koristi definiciju Ujedinjenih naroda koja razlikuje dva tipa beskućništva – apsolutno i relativno, dok naš zakon priznaje samo kategoriju apsolutnog beskućništva. Procjenjuju da u Hrvatskoj najmanje 2.000 osoba živi u apsolutnom beskućništvu, odnosno bez krova nad glavom. Također, istraživanja HMB-a pokazuju da najmanje 10.000 ljudi obitava u relativnom beskućništvu. Radi se o osobama koje žive pod nekakvim krovom, ali nemaju struju, pristup pitkoj vodi ni sanitarnom čvoru.
Kako navodi Zvonko Mlinar, izvršni predsjednik HMB-a, sedam od ukupno 13 prihvatilišta i prenoćišta u Hrvatskoj ne dobiva uputnice za beskućnike od Zavoda za socijalni rad. Resorno ministarstvo koristi nevjerodostojne podatke o broju beskućnika, a posljedica toga je, kaže Mlinar, nepoduzimanje odgovarajućih mjera za prevenciju beskućništva te razvoj novih usluga, mjera i aktivnosti za integraciju i socijalno uključivanje beskućnika. Naime, u većini velikih gradova ne postoje prihvatilišta i prenoćišta u kojima bi se ljudima bez doma osigurao privremeni smještaj, a nema ni drugih usluga, kao što je pučka kuhinja.
- Od 20 županija svoju zakonsku obavezu prema beskućnicima izvršava samo 11. Razlog nepostupanja je tvrdnja da na njihovom području nema beskućnika. Nevjerojatno je da u Kaštelima, gdje je osnovano prenoćište, ima beskućnika, a u Koprivnici, Slavonskom Brodu ili Bjelovaru nema. U njihovim socijalnim planovima nema mjera i aktivnosti koje se odnose na beskućnike. Do sada nitko nije odgovarao za nepostupanje. U Zagrebu je, prema našoj procjeni, približno tisuću beskućnika. Oko 40 posto je iz drugih krajeva. U Zagreb su došli jer na njihovom području nema socijalnih usluga, nema toliko napuštenih objekata u kojima mogu boraviti, nema pučkih kuhinja, a usto su stigmatizirani. Što je najvažnije, nema preventivnih mjera koje bi prevenirale beskućništvo među siromašnima. Mnoge osobe ne bi završile tako da im je pravovremeno pružena odgovarajuća pomoć i podrška - ističe Mlinar.
Približna statistika kojom raspolaže HMB porazna je i u pogledu prijava prebivališta i osobnih iskaznica beskućnika. Oko 30 posto nema osobnu iskaznicu, premda im je zakonski omogućeno da osnovno pravo ostvare preko nadležnog Centra za socijalni rad. Isto onako kako pojedine jedinice lokalne i regionalne samouprave ne izvršavaju svoje obaveze prema ugroženim građanima, tako, ispostavlja se, i Centri imaju neujednačenu praksu i različito postupaju.
Zvonko Mlinar na obilježavanju Svjetskog dana beskućnika 2016. (Foto: Borna Filić/PIXSELL)
Olja Družić Ljubotina, profesorica Studijskog centra socijalnog rada Pravnog fakulteta u Zagrebu i autorica brojnih istraživanja o položaju beskućnika, govori da neki područni uredi prijavljuju beskućnike na svoju adresu, dok neki to odbijaju učiniti. Kada su ona i kolegice za potrebe istraživanja pitale radnike nekih područnih ureda zašto ne prijavljuju beskućnike, rekli su da im to predstavlja značajno opterećenje u radu, da bi trebali posebno voditi brigu o pošti koja im stiže za svakog od njih, a nemaju mjesto ni resurse za brigu o tome. Osim toga, beskućnici nailaze na okrutnost sustava i kada se radi o zajamčenoj minimalnoj naknadi. U ranijem Zakonu o socijalnoj skrbi korisnicima prihvatilišta je čak bilo uskraćeno pravo na osnovnu novčanu socijalnu pomoć.
- To je bila neosnovana odluka tadašnje socijaldemokratske vlade koja je išla logikom da osobi koja koristi uslugu prihvatilišta ne treba nikakav novac. Mi sa Studija socijalnog rada i drugi stručnjaci u više smo navrata ukazivali na besmislenost i nepravednost takve odredbe, pa je to sadašnjim zakonom izmijenjeno. Ljudi koji su u prihvatilištima za beskućnike sada imaju pravo na 50 posto osnovice zajamčene minimalne naknade, a osnovica je nešto preko 130 eura. Pola od toga ima samac beskućnik koji je u prihvatilištu, mjesečno oko 70 eura. Što se može s tim? To je ništa. Ispod svakog dostojanstva čovjeka. Vlada je povećala osnovicu, ali ona ne prati trendove inflacije, niti je u skladu s realitetom. Europska komisija upozorava nas već desetljećima na iznimno niske socijalne naknade, no suštinskih pomaka nema - govori Družić Ljubotina.
Ljudi koji su u prihvatilištima za beskućnike imaju pravo na 50 posto osnovice zajamčene minimalne naknade, a osnovica je nešto preko 130 eura. Pola od toga ima samac beskućnik koji je u prihvatilištu, mjesečno oko 70 eura. To je ništa – kaže Olja Družić Ljubotina
Sve ove manjkavosti događaju se zato što Hrvatska još uvijek nema nacionalnu strategiju o beskućništvu. Kako tvrdi naša sugovornica, beskućnici su definitivno nevidljivi i nezanimljivi politikama. Stoga je nužno da se sustavne politike prema beskućnicima počnu kreirati i da se konačno počne strateški promišljati, ali i djelovati, ukazuje Družić Ljubotina. Na kompleksnu sliku ovog socijalnog problema utječe i to što je za njega nadležno više resora. Nije sve samo na sustavu socijalne skrbi, već i na zdravstvenom, pa i pravosudnom.
- Priličan broj beskućnika ima teškoće fizičkog i mentalnog zdravlja. Oni u zdravstvenom sustavu nisu prepoznati kao ranjiva kategorija, pa se to zna odraziti na tretman prema njima na način da ih se, primjerice, otpusti iz zdravstvene ustanove, a oni nemaju kuda. Tako završe na ulici ili u prihvatilištu, gdje nema adekvatne zdravstvene skrbi. Kada je riječ o međuresornom aspektu, beskućnicima je potrebna pomoć i u okviru rada i zapošljavanja. Također i kada se radi o resoru pravosuđa ili unutarnjih poslova, trebalo bi razmotriti njihova prava i uvjete za dobivanje osobnih dokumenata. Često se događa da se osobe koje su na ulici zateknu u tzv. prekršaju skitnje. Prema njima se postupa na način da ih se sankcionira, umjesto da se uzme u obzir njihova ranjiva životna situacija - pojašnjava Družić Ljubotina.
U najvećem prihvatilištu za beskućnike u Hrvatskoj, u Velikoj Kosnici kraj Zagreba, trenutno se nalazi 91 korisnik. Ukupni kapacitet je oko 150 kreveta. Udio muškaraca je 74 posto. U odgovoru za Novosti, iz prihvatilišta navode da je više od pola korisnika radno nesposobno, što zbog promjena zdravstvenog stanja, što zbog starije životne dobi. Većina korisnika ispunjava propisane uvjete za stalni smještaj i kao takvi nisu klasični beskućnici, objašnjavaju. Socijalnim radnicima u ovom prihvatilištu najviše problema zadaje spora birokracija. Korisnici dugo čekaju na početak isplate zajamčene minimalne naknade, na jednokratne novčane naknade i na rješavanje pitanja prebivališta. U posljednje vrijeme, kažu, imaju problema i s rješavanjem zdravstvenog osiguranja za korisnike koji nisu osigurani ili su iz nekog razloga propustili rok za prijavu na HZZO nakon prestanka radnog odnosa, odsluženja zatvorske kazne... Smatraju da je poželjno da se Zakonom o obveznom zdravstvenom osiguranju utvrdi da beskućnici, neovisno o sposobnosti za samostalan život i rad, imaju pravo na obvezno zdravstveno osiguranje.
Olja Družić Ljubotina (Foto: pravo.unizg.hr)
Posebno zabrinjava podatak da više od pola korisnika prihvatilišta Velika Kosnica ima probleme mentalnog zdravlja i da su se liječili u jednoj od psihijatrijskih bolnica. To upućuje na to da se struktura beskućnika kroz godine mijenja, a da država nije osmislila rješenje za ljude kojima nije mjesto u prihvatilištu bez zdravstvene njege.
Kako navodi Zvonko Mlinar, tokom recesije koja je započela 2008. među beskućnicima je bio veliki broj radno sposobnih srednje i starije životne dobi. Kasnije, smanjenjem nezaposlenosti, smanjivao se broj radno sposobnih i mladih, a povećavao broj osoba s mentalnim i intelektualnim poteškoćama.
- Danas su beskućnici u većini osobe starije životne dobi, osobe s psihičkim i intelektualnim poteškoćama i teži ovisnici. Uglavnom ispunjavaju uvjete za trajni smještaj u odgovarajućem domu socijalne skrbi ili u udomiteljskoj obitelji, no mjesta nema. Svi domovi za psihički bolesne osobe po nalogu ministarstva su smanjili svoje kapacitete. Novi nisu otvoreni. U posljednje tri godine među beskućnicima gotovo da nema radno sposobnih - kaže Mlinar.
U eri inflacije i enormnog poskupljenje najma i energenata, u riziku od beskućništva je sve veći broj ljudi, a dodatno se pogoršava položaj onih koji su već na cesti. Mlinar naglašava i nepovoljnu situaciju u kojoj se nalaze strani radnici.
- Stanovi i kuće koji su se prije iznajmljivali samcima i obiteljima sada se iznajmljuju agencijama za strane radnike. Taj isti prostor iznajme za puno veći broj ljudi i za puno više nego što su u mogućnosti platiti privatne osobe. Kada već spominjemo strane radnike, s obzirom na uvjete u kojima žive i rade, ne možemo se ne zapitati – jesu li oni naši budući korisnici? Danas je u Zagrebu, Splitu, Rijeci i nekim drugim gradovima nemoguće unajmiti krevet u sobici ispod 150 eura - govori Mlinar.
Kao primjer dobre prakse u Hrvatskoj ističe se Pula. Tamo su prije više od deset godina osnovane sve dostupne usluge za beskućnike, a 2023. prvi su započeli model stanovanja Housing First (Stanovanje na prvom mjestu). Riječ je o direktnom, trajnom zbrinjavanju osoba u statusu beskućnika s fleksibilnom i kontinuiranom podrškom. Uz podršku grada i županije, Udruga AjA ima cilj u narednim godinama pružati uslugu beskućnicima isključivo po modelu Housing First.
Beskućništvo je ekstremni oblik siromaštva – prizor iz Zagreba (Foto: Patrik Macek/PIXSELL)
Kako nam govori Helena Babić iz udruge, istraživanja na područjima gdje se provodi taj model pokazala su da je 90 posto korisnika ostalo u trajnom smještaju i nisu se vraćali u beskućništvo. Kada čovjek ima dom, objašnjava Babić, manje vremena provodi u bolnici, policiji i sustavu socijalne skrbi. Tako i sustav ima manje troškove, koji su se kod određenog broja korisnika pokazali izuzetno visoki s godinama.
Osnovno načelo modela Housing First je adekvatno stanovanje kao ljudsko pravo. Korisnici te usluge imaju pravo na izbor i kontrolu, razdvajaju se smještaj i liječenje, orijentiranost je ka oporavku i smanjenju štete, a planiranje je usmjereno na individualne potrebe. Za sada je na području Pule jedan stan prema tom modelu. Usluga se trenutno programski financira putem sredstava Ministarstva rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike.
Na pitanje kakva je slika beskućništva u Puli i koje su specifičnosti ovog dijela države, Babić odgovara da nemaju pouzdane podatke o broju ljudi bez doma. Usluge njihove udruge, odnosno modela Housing First, trenutno koristi 50-ak osoba, dok je uslugu prenoćišta u zadnjih godinu dana koristilo preko sto ljudi.
- Možemo reći da je na području Pule, prema našim podacima, oko 200 osoba koje su ili u beskućništvu ili žive u neadekvatnim uvjetima, s tim da tu nismo uključili i osobe u riziku od beskućništva, kao što su podstanari bez ugovora. Oni nam se sve više javljaju jer znaju naglo ostati bez krova nad glavom, i to cijele obitelji. Mišljenja smo da je ovo sada najgori period jer nemamo trajno stambeno zbrinjavanje osoba u beskućništvu - prepričava Babić.
Ona smatra da se u javnosti ne govori dovoljno o svim temama koje se tiču osoba u beskućništvu, prije svega o stambenom zbrinjavanju, stambenoj politici i prevenciji beskućništva. Tokom godina posvećenog rada stekla je mišljenje da građani i donositelji odluka ponekad imaju bezobziran stav o beskućnicima – da su sami krivi za svoju situaciju, da su lijeni i da ne žele raditi. Njenim kolegama i njoj predstavlja problem i to što još uvijek nemaju stvarni broj osoba u beskućništvu, osoba u riziku od beskućništva i onih koji žive bez elementarnih životnih uvjeta, pa samim time teže dokazuju da je veliki broj građana u nevolji.
- Ako si netko tko je u redovnom radnom odnosnu, s prosječnom plaćom, ne može priuštiti samostalan život, kako ćemo onda zbrinuti i osigurati samostalan život onima koji su lošeg zdravstvenog stanja i ne mogu raditi, nemaju članove obitelji, imaju male starosne ili invalidske mirovine? Kako preživjeti s primanjima od 130 ili 200 eura, kada si ni s 400 eura mirovine ne možeš priuštiti podstanarstvo? A čovjek bi još trebao osigurati hranu, odjeću, obuću, higijenu, dok druge životne potrebe ne dođu nikada na red - ističe Helena Babić.
Naši sugovornici se slažu da treba više govoriti o prevenciji i reagirati na vrijeme, prije nego što se bilo tko nađe na cesti, bez zaklona i podrške.
Ovo je prvi od dva teksta posvećena beskućnicima.
