Ljetos je u slovenskom parlamentu predsjednik kluba Levice, Matej T. Vatovec, postavio pisano zastupničko pitanje vezano za osamdesetu godišnjicu pobjede nad fašističkom Italijom, naslovljeno na ministricu vanjskih i evropskih poslova Tanju Fajon. Ono je proisteklo iz nezadovoljstva aktivnostima njenog ministarstva s obzirom na uređenje pitanja odnosa s Italijom i suprotstavljanja talijanskom revizionizmu. Iako je Slovenija podržala zamisao o zajedničkom sudjelovanju najviših predstavnika Slovenije, Hrvatske i Italije na obilježavanju ukidanja koncentracijskog logora Kampor na Rabu, reakcija te države na neodazivanje talijanskih predstavnika bila je mlaka, obilježena čak i razumijevanjem za talijansku političku situaciju, izraženim u tvrdnji da se "neće posezati u unutrašnju političku dinamiku u Italiji".
Pomirljiva spram talijanske strane bila je i predsjednica Slovenije, Nataša Pirc Musar, kada je prilikom proljetnog posjeta talijanskom predsjedniku, Sergiju Mattarelli, izrazila puno razumijevanje za to što Italija neće sudjelovati u zajedničkoj komemoraciji triju država žrtvama fašističkog logora na Rabu. "Mislim da bi taj korak ljetos možda za Italiju bio nekako prebrz. Bit ću strpljiva", rekla je tada Pirc Musar. Levica dakle ministrici vanjskih i evropskih poslova i predsjednici zamjera suviše servilan odnos prema Italiji.
Levica je jedina stranka u slovenskom parlamentu koja upozorava na to da se zadnjih godina u Italiji obnavlja diskurs koji represalije protiv osoba talijanske narodnosti nakon kapitulacije Italije tretira kao etničko čišćenje ili čak genocid Hrvata i Slovenaca nad nedužnim talijanskim narodom. U slovenskom Ministarstvu vanjskih i evropskih poslova doduše govore da Slovenija sve pokušaje povijesne relativizacije ili revizionizma službenih predstavnika Italije dosljedno odbija. Jedan od takvih pokušaja je izjava koju si je 2019. dozvolio aktualni talijanski ministar vanjskih poslova, Antonio Tajani, koji je na obilježavanju dana sjećanja na "fojbe" i egzodus Talijana iz Istre, Rijeke i Dalmacije uzviknuo: "Neka živi Trst, neka živi talijanska Istra, neka živi talijanska Dalmacija!"
Hrvatska i Slovenija 4. jula 1996. dogovorile su se o isplati preostale odštete optantima koji su ostali bez nekretnina. Slovenija je svoj dio već platila, ali ga Italija ne želi primiti, kao ni hrvatsku uplatu – da bi to pitanje ostalo otvoreno u slučaju da im zatreba spor s nama
"To viđenje, koje dobiva značenje službene ideologije, utvrđene u školskom programu, danu sjećanja i drugim službenim praznicima, državnom zakonodavstvu i rezolucijama najviših organa, izjavama političara te na filmu, već u pravilu pribjegava iskrivljavanjima i čak svjesnim manipulacijama brojem osoba podvrgnutih represiji, njihovim identitetom i (ne)povezanošću s fašističkim režimom i kontekstom u kojem je do toga došlo", upozorava Levica u svojem zastupničkom pitanju.
Mattarella nije prisustvovao obljetnici zatvaranja koncentracijskog logora na Rabu. Na komemoraciji na Rabu hrvatski predsjednik Zoran Milanović oštro je kritizirao talijanskog predsjednika, a u Sloveniji je bivši predsjednik, Milan Kučan, bio vrlo kritičan prema Matterelli, ali i prema Pirc Musar, i to zbog spomenute izjave o tome da razumije da je za talijansku stranu još rano da se ispriča. Dobro je primijetiti da se talijanski premijer Silvio Berlusconi svojedobno ispričao za kolonizaciju Libije, iako je to bila simbolička i oportunistička gesta u sklopu političko-ekonomske nagodbe. Kasnije je Italija sudjelovala u napadu NATO-a na Libiju, a i danas se upliće u tamošnje odnose, ne samo u vezi s izbjeglicama.
Dakle, ni talijanski predsjednik ni ambasador u Zagrebu, premda su ga pozvali talijanski antifašisti, nisu posjetili Rab u povodu osamdesete godišnjice oslobođenja logora Kampor. Isto tako, talijanski predstavnici – ni državni, kao što je ambasador u Ljubljani, ali ni predstavnici talijanske manjine u Sloveniji – ne prisustvuju proslavama priključenja Slovenskog primorja ujedinjenoj Sloveniji.
Istovremeno, slovenski ambasador dolazi na komemoracije Dana uspomena na fojbe i egzodus iz Istre, Rijeke i Dalmacije. To da predstavnici talijanske države i manjine u Sloveniji ne pohađaju proslave priključenja primorja ujedinjenoj Sloveniji nije samorazumljivo, s obzirom na to da talijanska manjina ima visoku razinu manjinskih prava, kao i to da je najveći dio teritorija bivše Kraljevine Italije, tj. sve osim kotara Kopar, priključen Jugoslaviji još 1947. godine i da tamo nije bilo talijanskog stanovništva.
Za mišljenje smo pitali i slovenskog sociologa Marka Kržana, koji se u svojoj izjavi osvrnuo na osamdesetu obljetnicu pobjede nad fašističkom Italijom.
- Kapitulacija Italije ne znači samo kraj fašističke države, nego i poluvjekovnog ciklusa talijanskog imperijalizma. Kolonizacija Somalije, Libije i Dodekaneza, napad na Austro-Ugarsku i pripajanje znatnog dijela naših zemalja, kolonizacija Etiopije i okupacija Albanije, intervencija u Španjolskom građanskom ratu te agresije na Grčku, Jugoslaviju, Francusku i Sovjetski Savez u Drugom svjetskom ratu, dio su sistematične politike talijanskih vladajućih klasa, započete prije ikakvog fašizma - rekao nam je Kržan. A bez poznavanja tog konteksta ne mogu se razumjeti jugoslavenski odnosi s Italijom i Talijanima, uključujući i represalije 1943. i 1945. godine, fojbe u Istri i odlazak većine tamošnjeg talijanskog stanovništva s našeg teritorija.
Upravo je "zaboravljanje" imperijalizma osnova za razumijevanje povijesti. Prikaz NOB-a i čitavih naših naroda kao zločinaca "po prirodi", koji su iz čistog mira izvršili "genocid" nad "nevinim talijanskim narodom" popraćen je grubim falsifikacijama. On utvrđuje rasističke predrasude o nama kao civilizacijski inferiornim ljudima, neprijateljski nastrojenima prema Talijanima.
- Ta 'historiografija' nije samo stav neofašista, nego postaje oficijelna ideologija talijanskih vlasti, medija i školstva. Možemo se samo zapitati kakav bi odnos talijanski narod imao prema nama, ako bi ta ideologija 'zahvatila' mase i ako rasizam političke klase ne bi bio uperen prema drugim 'strancima' - kaže Kržan.
Marko Kržan (Foto: zsss.si)
Je li slučajno što se slovenska i hrvatska politička klasa – o "evropskoj" da i ne govorimo – tako slabo suprotstavljaju tim procesima? Pa one su izvršile obnovu kapitalizma i podčinile naše zemlje nečemu što Kržan naziva "kolektivnim imperijalizmom". A protiv istog tog imperijalizma naša se bivša država borila svojom politikom. Zato možemo govoriti o imperijalnom s jedne strane i o sluganskom revizionizmu s druge. U toj situaciji današnja Slovenija i Hrvatska ne mogu iskreno oponirati ostacima starog imperijalizma, antikomunizma i rasizma svojih talijanskih "kolega".
Sreća je u nesreći što, po mišljenju Marka Kržana, ta pogubna ideologija, barem zasad, malo utječe na "realne" ekonomske i političke odnose između Italije, Slovenije i Hrvatske. Naše zemlje ostaju zanimljiva destinacija talijanskih turista ali, što je važnije, i talijanskog kapitala, koji je kolonizirao naše bankarstvo i poslove osiguranja. Isto tako, naši radni ljudi, posebno uz granicu, dobro služe potrebama talijanskog kapitala i stanovništva. Poznat je fenomen žena koje često na crno rade po tršćanskim i drugim kućanstvima.
Italija je 1992. priznala granicu koja je 1975. utvrđena Osimskim sporazumima, po kojima je kotar Trst pripao Italiji, a kotari Kopar i Buje Sloveniji. No ni to nije prošlo bez trzavica. Italija je više puta htjela revidirati sporazume iz Osima (i Rima), kako u pogledu zaštite talijanske manjine, tako i u pogledu odštete optantima, odnosno prava na povrat oduzetih im nekretnina. U tome na kraju nije uspjela. Prvo je početkom 1992. pokušala nametnuti Sloveniji i Hrvatskoj trostrani memorandum formuliran u Zagrebu kao uvjet za priznanje nezavisnosti, no on nije potpisan, a Italija je ipak priznala obje države.
Drugi pokušaj dogodio se 1994., kada je tadašnji slovenski ministar vanjskih poslova, Alojz Peterle, parafirao tzv. sporazum iz Akvileje, ali ga tadašnja vlada Janeza Drnovšeka nije potpisala, nakon čega je Peterle podnio ostavku. Na kraju je Italija postigla samo to da je Slovenija omogućila stranim državljanima koji su tri godine živjeli u Sloveniji da tamo kupe nekretninu. To je bio uvjet Italije i EU-a za sklapanje ugovora o pridruživanju Slovenije 1996. godine.
Međutim, pitanje odštete talijanskim optantima za nekretnine nije do kraja riješeno. Ukratko: Osimskim sporazumima iz 1975. i Rimskim sporazumom iz 1983., SFRJ se obavezao platiti 110 milijuna američkih dolara, i to u 13 godišnjih obroka, svakog januara, počevši s 1990. godinom. Plaćena su dva obroka, a onda se zemlja raspala. No Hrvatska i Slovenija 4. jula 1996. dogovorile su se da od preostalih devedesetak milijuna dolara Slovenija plati nešto manje od 58, a Hrvatska oko 35 milijuna. Slovenija je svoj dio već platila, ali ga Italija ne želi primiti. Taj novac "leži" na fiducijarnom računu jedne banke u Luksemburgu. Kako stoji s hrvatskom uplatom, koju Italija također ne želi primiti, zahtijevalo bi poseban osvrt.
Kržan smatra da u pitanju nekretnina i odštete treba razlikovati dvije grupe optanata, odnosno nekretnina. U prvu bi grupu spadale nekretnine optanata s onih bivših talijanskih teritorija koji su pripali Jugoslaviji izravno na osnovu mirovnog sporazuma iz 1947. godine, a to znači iz Rijeke i Istre, bez kotara Kopar i Buje, koji su tada bili prisvojeni Slobodnom teritoriju Trsta. S druge strane su nekretnine iz bivše zone B Slobodnog teritorija Trsta, znači iz kotara Kopar i Buje, koja je de facto pripala Jugoslaviji nakon 1954. godine i Londonskog memoranduma o suglasnosti, a de iure Osimskim sporazumom 1975.
Što se tiče prvih, Jugoslavija očigledno nije bila dužna platiti ništa jer su se te nekretnine smatrale naplatom ratne štete. Što se pak drugih tiče, Jugoslavija je pristala na to da plati 110 milijuna dolara Italiji, a da Italija onda rješava problem s optantima. Iznimka je pristanak Jugoslavije da vrati nekoliko stotina nekretnina – kuća i zemljišta – onih 179 optanata koji su ih prepustili na upotrebu rođacima i sl. Te su nekretnine i ljudi izričito spomenuti u Rimskom sporazumu iz 1983. godine. Tu je obavezu Jugoslavija i izvršila, a mi sada govorimo samo o onom dijelu optanata, odnosno nekretnina iz nekadašnje zone B Slobodnog teritorija Trsta.
Zašto se talijanski političari brane od tog novca? Očito zato da bi to pitanje ostalo otvoreno u slučaju da im zatreba spor s nama.
