Iako je njezin dugometražni kino prvijenac "Sonja i bik" jedan od najgledanijih hrvatskih filmova u 21. stoljeću, Vlatka Vorkapić čekala je desetak godina da bi snimila novi cjelovečernji rad. Namjesto suvremene romantične komedije rađene u scenarističkoj suradnji s iskusnim Elvisom Bošnjakom, Vorkapić se sada prihvatila debitantskog scenarija vizažistice i kostimografkinje Slavice Šnur te polučila "Svetu obitelj", film sasvim drugačijeg usmjerenja. Riječ je nelagodnoj drami smještenoj u 1963. godinu, a prostor je ponovo ruralni – slavonsko selo (u "Sonji i biku" znatan se dio radnje odvijao u Dalmatinskoj zagori).
Suprotno mitu o ruralnosti hrvatskog igranog filma, sela (i prirode) u hrvatskom dugom igranom metru još od jugoslavenskog razdoblja ima prilično malo, a u aktualnoj nacionalnoj kinematografiji gotovo nimalo, tako da već samim ruralnim smještanjem Vorkapić donosi dozu svježine. Sveta obitelj iz naslova ironijski je postavljen signal, jer unutar nje, do neke mjere nalik "Nečistoj krvi" Bore Stankovića, klasiku srpskog književnog realizma (s naturalističkim elementima), događaju se užasne stvari, dok je prema van sve više-manje u najboljem redu.
Obitelj je to čiji naizgled pravedni patrijarh, bogati gazda Marko (Nikola Đuričko), i njegova bigotna supruga Ana (Anita Matić Delić) kriju veliku i krajnje neugodnu tajnu o svom sinu jedincu Ivi (Ivan Čuić). Tajnu zna samo vlasnik dućana i partijski predstavnik Milan (Aleksandar Cvjetković), čija je supruga, Židovka Nota (Judita Franković), jedina urbana žena u selu, a njezina urbanost ne uključuje samo modni izraz, nego i emancipiran pogled na muško-ženske odnose. U takvu sredinu stiže mlada bosanska nadničarka Janja (Luna Pilić), sirotica bez ikog svog, koja brzo zapne za oko gazdi Marku, pa je on odluči udati za naočitog Ivu, koji time nije ni najmanje oduševljen, iako je djevojka privlačna i dobre čudi, a Iva joj se sviđa. No problem je u spomenutoj tajni, koja će se postepeno otkrivati kroz film.
"Sveta obitelj" imala je itekakve potencijale za mračan i (naturalistički) moćan film, međutim Vlatka Vorkapić nije autorica takvog senzibiliteta. Odlučila se za sebi blizak, u osnovi realistički mainstream pristup s natruhama poetičnosti i polučila film koji je zasigurno kvalitativan napredak u odnosu na "Sonju i bika", uradak opterećen stereotipima i nedostatkom uvjerljive motivacije junakinjina ljubavnog interesa. "Sveta obitelj" generalno je uredno režirana, usprkos gotovo dvosatnom trajanju nema problema s ritmom (montažer Ivor Šonje), ali isto tako, usprkos trajanju, nije naročito narativno podrobna i psihološki suptilna – štoviše, prijelazi u ludilo i suicid mehanički su izvedeni. Film sadrži i jednu gotovo bertolučijevsku scenu, s dojmljivim bližim planom krave koja u štali prospe mlijeko dok gazda Marko svršava u preljubničkom zanosu, pri čemu metafora nije nametljiva zahvaljujući realističkom smještaju i stvarnosnom trenutku koji ujedno neutraliziraju njezinu potencijalnu stereotipnost.
Nažalost, scene navještaja otkrivanja tajne kičaste su u svojoj namjeravanoj poetičnosti, a ona ključna je i prostorno nevješto režirana. Među likovima posebno se ističe Nota kao svojevrsni agent feminističke sadašnjosti upućen "s posebnim zadatkom" u prošlost, lik koji usprkos tome, zahvaljujući ponajprije uvijek dobroj Juditi Franković, nije neuvjerljiv. No najintrigantniji je karakter Ane, čiju tako životnu ambivalentnost jako dobro dočarava Anita Matić Delić, glumica prerijetko prisutna u domaćem filmu. Iako je završnica natopljena ludilom, smrću i očajem, sam kraj – kad obitelj ostaje bez muškaraca, a Janja sama s malim mišem (ili mišicom?) koji (koja) preživljava usprkos mišolovki – budi nadu. Moglo bi ipak sve biti dobro sad kad muškaraca više nema.
