Novosti

Preporuke: filmovi

O rudarskoj i psihološkoj egzistenciji

Dvije važne, aktualne kulturne manifestacije – Subversive i Human Rights Film Festival – već godinama omogućavaju domaćoj publici da vidi neke sjajne filmove. Naš kritičar izabrao je tri naslova koja ne biste trebali propustiti

Žena koja je bježala / Domangchin yeoja, R: Sang-soo Hong, Južna Koreja 2020., Subversive Film Festival (dostupno na volimdokumentarce.net do 7. prosinca u 24 sata)

Dragan Rubeša i Dina Pokrajac kao izbornici uvijek poticajnog filmskog dijela Subversive festivala, i ove su godine sastavili potentan program čiji najzanimljiviji naslovi dolaze iz Azije, osobito s tzv. Dalekog istoka. Jedan od ključnih autora kreativno moćne suvremene južnokorejske kinematografije, Sang-soo Hong, i u svom novom filmu "Žena koja je bježala" (Srebrni medvjed u Berlinu za najbolju režiju) u središte radnje stavlja ženski lik koji spoznaje neke bitne stvari o samom sebi i ljudskim odnosima kroz niz susreta i dijaloga, prikazanih dugim, jednostavno komponiranim (statičnim) kadrovima s tzv. unutarnjom montažom ostvarenom zumiranjem, rjeđe panoramiranjem. Sustavno korištenje zuma ne primarno kao "garnirajuće" stilizacije, sredstva naglašavanja, kao što je bio trend krajem 1960-ih i početkom 1970-ih, nego kao postupka koji zamjenjuje rez, tj. standardnu montažu, već podulje je Hongov zaštitni znak kojim se upisao u bitne "gramatičare" svjetske filmske povijesti, a u "Ženi koja je bježala" doseže jedan od svojih vrhunaca. Narativna i stilska jednostavnost u finom su kontrapunktu sa složenošću značenja koje film nudi.

 

Oblak u njezinoj sobi / Ta fang jian li de yun, R: Xinyuan Zheng Lu, Kina 2020., Subversive Film Festival (dostupno na volimdokumentarce.net do 7. prosinca u 24 sata)

Kao i protagonistica "Žene koja je bježala", junakinja "Oblaka u njezinoj sobi", dugometražnog debija mlade Xinyuan Zheng Lu, vraća se u prostor odakle je dugo izbivala i suočava se s novim spoznajama o egzistenciji, samo što ovdje nije riječ o mlađoj sredovječnoj ženi koja posjećuje periferijski kvart velegrada u kojem živi (Seul), nego djevojci studentici koja iz Pekinga za kinesku Novu godinu dolazi posjetiti razvedene roditelje u rodni višemilijunski Hangzhou, a uskoro za njom stiže njezin (bivši) dečko s kojim je u neodređenom odnosu. Mlada debitantica koja je svojim prvijencem pobijedila u Rotterdamu, Lu se naslanja na nasljeđe modernističkih šezdesetih, od izražajne crno-bijele fotografije i fragmentarno-eliptične naracije do optičkih efekata poput snimaka u negativu koji iskazuju snovitost i nadrealnost (osobito dojmljivo u sceni ljubljenja s vlastitom majkom u krupnom planu), a uz to smjelo desetljeće veže je i individualistički egzistencijalizam s posebnim interesom za erotski kompleks ljubavi i seksa. Kao što je 38-godišnja glumica Min-hee Kim sol "Žene koja je bježala", tako je mlada debitantica Jin Jing srce "Oblaka u njezinoj sobi", pri čemu obje imaju sjajnu prateću glumačku ekipu. Egzistencija je čežnja, tuga, sjeta i prije svega praznina – istinito poručuje film.

 

Genus Pan / Lahi, hayop, R: Lav Diaz, Filipini 2020., Human Rights Film Festival (besplatno dostupno na kinoeuropa.hr od 6. do 13. prosinca)

Glavna programska snaga Human Rights Film Festivala, Petar Milat, i ove je godine sastavio respektabilnu ponudu. Jedan od njenih bisera novi je rad neumornog Lava Diaza koji svake godine u prosjeku poluči bar jedan dugometražni film, rijetko kad kraći od barem tri sata, a među tim izuzecima ovogodišnji je "Genus Pan" s trajanjem od dva i pol sata. Kao i obično kod Diaza, film izrazito sporim ritmom stvorenim vrlo dugim statičnim kadrovima politički angažirano pripovijeda o stradanju mekih od strane tvrdih, sebičnih, zlih, s tim da ni meki nisu nužno (sasvim) nevini. Konkretno, riječ je o trojici najamničkih rudara u rasponu od sebičnog preko takoreći svetački obraćenog do pobunjenog, koji predstavljaju klasu eksploatiranih i koji će se, pomalo podsjećajući na Hustonovo "Blago Sierra Madre", fatalno međusobno sukobiti vraćajući se svome selu (i ovdje je povratak /izvornome/ domu značajan motiv) u kojem preživjelog ne čeka utjeha nego smrt, a svemu tome Diaz će dodati i zrna "Rašomona", ponešto etnografije, natruhe fantastike, prozračnu crno-bijelu fotografiju i dubinske kompozicije kadra s oštrinom po cijeloj dubini, što danas gotovo više nitko ne prakticira. Svakako pogledati.

Kultura

Kolačići (cookies) pomažu u korištenju ove stranice. Korištenjem pristajete na korištenje kolačića. Saznajte više