Prošle su dvadeset i dvije godine otkako sam prvi put kasnila na trajekt za Orebić, kao što ću kasniti i na svaki poslije. Bila je to jurnjava autom preko Kapetana, preko serpentina pelješke cestice, uz realnu opasnost survavanja u impresivne ponore. Nije ta cesta umanjila divotu koju nudi osjećaj kraja svijeta kakvu imaju peninsule. Uskoro, s vremenom i silom prilika, naučila sam kako zakasniti puno, što je puno bolje nego zakasniti malo. Jer u slučaju da ionako puno kasniš na trajekt, možeš usporiti i vozeći trideset kilometra na sat krstariti kroz vinograde, stati i kupiti vino, voće i školjke, skrenuti s puta i okupati se, ubrati koji rogač uz cestu pa produžiti za Viganj, pojesti dva-tri sladoleda u šetnji po Orebiću, a zimi se sakriti u toplo, čitati novine i beskrajno dugu zuriti u more, dok ti oči ne poplave.
Ako na brod za otok zakasniš malo, dobit ćeš slom živaca, ako zakasniš puno, dobit ćeš puno slobodnog vremena. Zato je, osim iznimno, blesavo žuriti.
S druge strane, većini otočana, bar mi tako kažu, ne žuri se na kopno onoliko koliko to kopno misli. Jer čak i kad stavimo na stranu vikendaške i turističke romantične ideje i utopije o škoju, na otoku se ne živi usprkos tome što je otok, već upravo zato što jest otok, ono nešto drugo, što kopno ne može biti, i usprkos svemu, mjesto koje je od kopna bolje. Otočani se neće hvaliti time, to bi im vjerojatno bilo smiješno, ali su negdje svjesni svoje privilegije kao i one specifične težine života na otoku, u školjki škoja, izolaciji koja nije uvijek dobrovoljna. Ili kako je to jedan od otočkih velikana D. D. zapisao: Ovog je mora previše.
I jest previše, zimi, kad danima dere jugo i ne plove brodovi, ljeti, kad su gužve, a pogotovo onda kad treba otići u bolnicu ili rodilište u Dubrovniku. (OK, ipak i onda kad kasniš na trajekt za Orebić.)
I eto, nikakvo čudo, nije se pošteno ni stisnuo asfalt na Pelješkom mostu, a dokotrljala se iz smjera kopna, preko mora na otok, glasina da bi trebalo sagraditi i Korčulanski most, onaj koji povezuje Pelješac i Korčulu. Već sutradan – glasina je dobila krila, ali javila se i druga strana, ona koja na otoku živi i svakodnevno brine otočke brige. Otočke gradonačelnice i gradonačelnik su puhnuli na hladno i rekli: Ne.
Ovog je kopna previše. I nema razloga da ga bude još i više. Pa iako volim mostove, jer oni uistinu povezuju svjetove i zbilja se ne mogu sjetiti ni jednog jedinog koji nije lijep, postoje situacije i mjesta na kojima ih ne treba biti. U onom trenutku kad se sagradi most, otok više nije otok (ne sasvim) i kopno će se preliti u njega – a ne obrnuto. Ako ne vjerujete, otiđite na Čiovo ili u Novalju. A kao upozorenje mogu poslužiti krhke i fine srednjovjekovne infrastrukture mnogih gradića i malih mista na dalmatinskoj obali (crnogorsku da i ne spominjem) koje desetljećima izdišu pod urbanističkim mahnitanjima.
Ovako kaže ona stara pisma: O, da mi je cimentati more / Da moj dragi ne plaća vapore / Doša bi k meni s tovaron / Čekala bi ga s bukaron / Ali toga neću doživiti / Da će more cimentano biti / Sa škoja hodit do kraja / Svaki na svoga tovara / Jer je sinje more priveliko / Ne more ga cimentati ni'ko / Tovara prodaj, dragi moj / I kupi kartu za vapor
Zato, ako ti je stvarno stalo, "preplivaj", a ako nije, stoj di jesi. Umjesto cimentavanja i mosta, otoku trebaju bolji brodovi, bolja pomorska prometna povezanost i veće povoljnosti za otočko stanovništvo, možda mali aerodrom, ali ne za bogate turiste i bonkuloviće koji tu samo ljetuju i grade apartmane i prometaju privatnim vozilima kao muhe bez glave, nego za lokalne ljude kojima je takvo što potreba. Trebaju im liječnici, ali na otocima, a ne da se do njih voze po nekoliko sati. Učiniti boljim život otoka ne znači povezati ga s kopnom preko kojeg će krenuti miješalice maltera i turističke horde, nego mu omogućiti da bolje živi u svojoj pitomoj i susretljivoj inzularnosti. Svaki otok je svoj svijet, planet u moru – i zato ih volimo, svaki od otoka na svoj način.
Inzularnost uvijek sadrži i neku vrstu posebnosti, neko dobro koje je trajnije sačuvano, poštovanje prema mjestu na kojem se nalazimo i prema vlastitoj povijesti koja na otocima, za razliku od obale, nije devastirana. Otoci kao da su u nekom prirodnijem, nenasilnom odnosu s vremenom i prostorom. Sačuvati, to bi bila ta riječ na kojoj valja ustrajati dok se stvari, i mimo naše volje, neminovno mijenjaju.
Odnosi se to i na ono što ne vidimo ili ne želimo vidjeti, jer je ispod površine.
Uvala školjki u koju u ovom trenutku gledam preko ruba ekrana laptopa, kao i mnogi drugi mediteranski lokaliteti, ima više naziva, pa za ovu priču biram meni najdraže i najotočnije ime, koje ima i najviše smisla. Naime, u našoj uvali okrenutoj na buru, koja se usjekla daleko u kopno, koja gleda na Pelješac i Sv. Iliju, i dubokoj i plitkoj i slanoj i boćatoj i otvorenoj i skrovitoj, i danas rastu brojni školjkaši.
Škoj (školj, otok) i školjka dolaze iz sasvim različitih jezika. Prva riječ je romanskog – talijanskog, druga praslavenskog porijekla, ali ta slučajna i lijepa fonetska srodnost navodi na razmišljanje o sličnosti otoka s ovim delikatnim životinjama, malim čudima prirode, u filigranskim tvrdim oklopima; o povezanosti s morem i s prirodom koja se ovdje doživljava neposredno i intimno, a ne kao politička agenda.
Ovo vam pričam, jer zadnjih ljeta ispod površine mora, kad zaronim, po čitavoj uvali nailazim na groblja periski. Ispražnjene ljušture zjape prazne, razjapljene među lelujavim algama. Upućeniji od mene kažu da ova žalosna pojava vjerojatno ima veze s temperaturom mora koja pogoduje razvoju određenih virusa i bakterija, i morska flora i fauna se mijenjaju s porastom topline mora.
I bez mostova, postalo je zadnjih godina puno premreženije ovo more. U zagađivanju veliku ulogu igraju i goleme brodusine. Vlasnici valjda računaju da će baš njih, kad potroše zemaljske prirodne resurse, dočekati neptunska mora dijamanata. S većom izgradnjom, razvojem, bržim prometom, stvari bi postale još gore. Više auta, više kuća, više velikih brodova – manje školjki, manje mora... I ne, nisu smetnja bezopasni pašteta turisti (a što su vam drugo bili roditelji?), koji ionako nemaju goriva za sve te mostove.
Ponekad me pitaju zašto ne živim na otoku cijelu godinu, jer danas je to nekome s ovom vrstom posla koji ja radim moguće – takve ljude poput mene zovu digitalni nomadi, iako se zapravo ne mičemo iz kuće gdje god da ta kuća jest. Na otoku ne živim, jer ga trebam kao posljednju odstupnicu, plan i mogućnost bijega, možda i ziheraški – kao bolji svijet za koji ne želim da mi se razotkrije u nekoj banalnosti, jer je ista banalnost u ljudskoj prirodi gdje god da jesmo.
Korčula je, baš kao i Hvar i neki drugi, otok koji ima svoje otočiće, škojiće na koje se bježi. A ljeti Korčulani sanjaju i dalje: čim mogu, otplove na pučinsko Lastovo i nenaseljeni Mljet. I otočani trebaju svoj "otok". Jer duboko srce mora je u svakom plićaku pod uvjetom da je taj plićak dovoljno daleko od naše svakodnevice. Svi dijelimo tu drevnu ljudsku čežnju za mogućnošću boljeg i ljepšeg, za svojim otokom sreće. Da je i samo zbog toga, neka kopna ne treba premostiti.
Tekst je izvorno objavljen u mjesečnom prilogu Novosti Nada - društvenom magazinu Srpskog demokratskog foruma
