U zagrebačkoj Galeriji Kranjčar od 18. ožujka do 10. travnja bit će postavljena vaša izložba "Odlučna" u kojoj tematizirate suicid. Zašto ste se odlučili baviti tom temom?
Osnovni razlog zbog kojeg se bavim tom temom su moja osobna iskustva i način na koji se nosim s izazovima – moji otac i brat počinili su samoubojstvo. Nastojim izražavati svoje osjećaje umjesto da ih guram u sebe jer oni time gube težinu i postaju manje opterećujući. Posljedično mi je postalo jasno kako želim potaknuti razgovor o samoubojstvu s obzirom na to da je tema zatvorena, da se ljudi srame razgovarati o svojim osjećajima i ne znaju što da s njima rade. Počesto se srame svojih iskustava, bilo da su sami pokušali samoubojstvo ili netko njima blizak, upravo zbog društvene stigme.
Izložbu čini devet portreta i dva autoportreta velikog formata, jednako toliko popratnih tekstova, audio uradak te 300-tinjak fotografija manjeg formata koje su projicirane na zid. Tko su ljudi koje ste portretirali i kako ste ih pronašli?
Sve protagonistice i protagoniste pronašla sam usmenim putem, postavljajući neobična pitanja poput "Oprostite, znate li možda nekog tko je pokušao samoubojstvo i voljan je o tome razgovarati?" prvotno svojim prijateljima te potom i svim ljudima koje sam susretala putem. To su obični ljudi kakvima ste vjerojatno i vi okruženi. Samoubojstvo nije čin koji se događa nekome drugome tamo negdje daleko. Ono je prilično prisutno u društvu. Neizmjerno sam zahvalna svojim protagonisticama i protagonistima koji su mi ukazali veliko povjerenje i koji su izuzetno hrabri u dijeljenju svojih iskustava. Malo je ljudi koji su voljni tako otvoreno pričati i priznajem, bilo ih je dosta teško naći.
U najavi izložbe stoji kako vam je cilj osvijestiti suicidalne misli te kako su destigmatizacija i podrška neophodni za razvoj zdravijeg društva. Kako ste vi doživjeli stigmu i kako su one prisutne u izložbi?
Nadam se da sam uspjela izbjeći stigmu makar na izložbi! Stigma je prisutna u društvu kao osuda, nerazumijevanje. Skloni smo osuđivanju onoga što ne razumijemo, s čime se ne možemo poistovjetiti. Primjerice, ako vam je član obitelji počinio suicid cijela će obitelj doći pod povećalo uz potihu osudu u razmišljanju kako je do toga došlo, kako niste primijetili, kakva je to vaša obitelj da se netko morao ubiti. Kod osoba koje su pokušale samoubojstvo postoji niz drugačijih stigmi poput onih da si od tog trenutka obilježen kao labilna osoba ili osoba s nekakvom dijagnozom, kao netko nenormalan. Istina, neke osobe imaju neku dijagnozu, najčešće depresiju ili bipolarni poremećaj, no većina ili barem osobe s kojima sam ja razgovarala, nemaju nikakav poremećaj nego su se u nekom trenutku našli u situaciji iz koje nisu vidjeli izlaz, nisu bili u mogućnosti promijeniti je. Zaboravljamo da je ponekad teško suočavati se s ovim kompleksnim svijetom i ako nemamo razvijene alate za nošenje s problemima, kao što uglavnom nemamo jer nas tome baš mnogo ne uče, stvar izmiče kontroli.
