Doktor kemije Nikola Biliškov viši je znanstveni suradnik na Institutu Ruđer Bošković i dugogodišnji aktivist za zaštitu okoliša i ljudskih prava. Jedan je od pokretača inicijative Znanstvenici za klimu, a nedavno je proglašen i ambasadorom Klimatskog pakta Europske unije. Razgovor smo vodili neposredno uoči njegovog puta u Montreal, kamo odlazi na studijsku godinu.

Unatoč protivljenju dijela država članica, Europska komisija je nedavno nuklearnim i plinskim elektranama dodijelila zelenu oznaku. Najavljeno je i da će EU do 2050. uložiti 500 milijardi eura u nuklearke nove generacije. Kako će to utjecati na proces zelene tranzicije?

U pogledu zelene tranzicije i suočavanja s klimatskom krizom, plin definitivno ne možemo smatrati čistim izvorom energije. Često ga nazivaju prirodnim, a riječ je o lijepom pridjevu koji ne opisuje njegovo bitno svojstvo. Naime, plin je fosilno gorivo, odnosno ugljikovodik čijim izgaranjem nastaje ugljikov dioksid, koji se potom emitira u atmosferu. Često se spominje mogućnost njegovog hvatanja i skladištenja, ali to su tehnologije koje su još uvijek u povojima. Čak i one koje su već instalirane u pojedinim elektranama, postrojenjima i bivšim ležištima nafte pokazale su se neefikasnima jer omogućuju curenje ugljikovog dioksida. Kada će ta tehnologija biti na dovoljno visokoj razini, to još uvijek ne znamo. Klimatska kriza je takva da nam ne dozvoljava da se prepustimo trenutnoj situaciji i čekanju novih tehnoloških dostignuća u nadi da ćemo ih jednog dana možda moći primjenjivati.

Problematična je lokacija skladišta u Čerkezovcu, koje se planira podignuti uz granicu s Republikom Srpskom, kao i sumnja da takva odluka ima veze s odnosom Hrvatske prema Srbima. Mislim da se takve stvari ne smiju raditi uz granicu

Slično je i s nuklearkama. Ako odlučimo da svu energetiku prebacimo na nuklearne elektrane, moramo biti svjesni koliko nam vremena treba za dobivanje svih potrebnih dozvola, a potom i njihovu instalaciju. Prema svjetskom prosjeku, na dozvole se čeka oko 10 godina, a još je otprilike toliko potrebno za izgradnju. Sigurnosni standardi nuklearnih elektrana nove generacije su na najvišoj mogućoj razini, ali istovremeno je riječ o energiji koja također nije najčišća. Naime, često zaboravljamo otkud nam stiže uran, gorivo potrebno za rad nuklearki, čiju rudu treba preraditi, onda ga obogatiti i na kraju adekvatno zbrinuti. Uglavnom ga dobivamo iz različitih afričkih zemalja. Pitanje je kakva su radnička prava u tamošnjim uranokopima, što sve ti radnici proživljavaju i koliko je smrti vezano uz ekstrakciju rude. U energetski zahtjevnom procesu obogaćivanja urana također se koriste fosilna goriva, koja uzrokuju emisije ugljikovog dioksida. Uostalom, cijena nuklearne energije je dva do tri puta veća od cijena ostalih energenata. Pritom cijena nuklearne energije kontinuirano raste, dok je ona obnovljivih izvora energije gotovo pa u slobodnom padu. Primjerice, cijena solarnih panela je zadnjih nekoliko desetljeća pala za čak 89 posto, a za to vrijeme je cijena nuklearne energije porasla za oko 20 posto.

 

Licemjerje HUP-a

Jedan od problema je i zbrinjavanje nuklearnog otpada. Strahuju li s pravom stanovnici Dvora koji se protive njegovom skladištenju u Čerkezovcu?

U pravu su svi građani koji se brinu za svoj okoliš, pogotovo ako im nisu objašnjeni svi detalji onoga što će se događati u njihovom neposrednom susjedstvu. Problematična je i lokacija skladišta, koje se planira podignuti uz granicu s Republikom Srpskom, kao i sumnja da takva odluka ima veze s odnosom Hrvatske prema Srbima, odnosno nacionalnim manjinama općenito. Mislim da se takve stvari ne smiju raditi uz granicu. To je pitanje pristojnosti, općeg bontona. Na toj lokaciji je ranije postojalo skladište JNA i pitanje je da li je municija koja se tamo čuvala sadržavala osiromašeni uran i druge ekološki upitne tvari. Međutim, to se ne može koristiti kao argument za daljnju kompromitaciju tog područja i to bez detaljnog i iskrenog objašnjenja lokalnom stanovništvu što zbrinjavanje nuklearnog otpada zapravo znači, koje eventualne koristi i štete mogu imati od tog procesa i na koji će se način država brinuti za njihovu sigurnost. Postoji mnogo primjera područja na kojima su izgrađena slična skladišta od kojih je na kraju lokalno stanovništvo imalo velike koristi. U slučaju da se naprave na ispravan način, zračenja iz takvih skladišta su zanemariva, na razini prirodne radioaktivnosti tla po kojem svakodnevno hodamo.

Vidimo koliko je djece ne ulicama, koliko su glasna i koliko nisu spremna pristajati na prazna obećanja političara okupljenih u sjajnim dvoranama klimatskih konferencija. Čovječanstvo koje ima takvu omladinu ne treba se brinuti za svoju budućnost

Predstavlja li spomenuta odluka EK-a svojevrsni udar na upozorenja Međuvladinog panela o klimatskim promjenama (IPCC), koji u recentnom izvještaju ističe da smo po pitanju globalnog zagrijavanja blizu scenarija bez povratka?

Ta će odluka nedvojbeno utjecati na proces zelene tranzicije koji mora biti brz i usmjeren na prelazak na potpuno bezugljično gospodarstvo. Kao civilizacija smo već jako dugo spremni na zamjenu fosilnih goriva obnovljivim izvorima energije. Još 1912. je Giacomo Ciamician, talijanski znanstvenik i otac fotokemije, objavio cijeli niz članaka u kojima je pokazao da je ugljen moguće zamijeniti sunčevom energijom. Pisao je ono o čemu mi sada raspravljamo kao o energetskoj avangardi: decentraliziranoj energetici, postavljanju panela po zgradama, razmjeni energije među susjedima... Dakle, to je početkom 20. stoljeća predstavljeno kao civilizacijski doseg koji nam je nadohvat ruke, a mi ga 110 godina kasnije i dalje promatramo kao nedostižan cilj. Sve to dokazuje da tehnologija nije problem, ona se konstantno razvija i predstavlja jednu od jačih karika u koracima potrebnim za rješavanje klimatske krize. Daleko najveći problem je nedostatak političke volje. Ona mora podrazumijevati tranziciju iz postojećeg društveno-ekonomskog sistema koji se temelji na iskorištavanju fosilnih goriva. Zapravo nam je potreban prelazak iz neodrživog kapitalističkog fundamentalizma na održiviji sustav koji će uvažavati stvarne potrebe društva i bazirati se na solidarnosti. I to ne samo unutar jedne države, nego globalno. Ali i među svim živim vrstama.

U suprotnom će cijenu plaćati najsiromašniji. I sada svjedočimo da se aktualna kriza zapravo prelama preko leđa građana. Poskupljenje energenata posljedično je utjecalo na poskupljenje hrane i drugih dobara.

Da, kroz cijelu povijest vidimo da u takvim situacijama najviše stradaju siromašni. Tako će biti sve dok se ne zaokrenemo za 180 stupnjeva i postanemo solidarno društvo. Doduše, u domaćem kontekstu su poskupljenje plina prvi osjetili privatnici, male i srednje firme. Zanimljivo mi je pratiti reakcije koje dolaze iz Hrvatske udruge poslodavaca. Inače se uvijek zalažu za deregulaciju, funkcioniranje gospodarstva na principima tržišne ekonomije i smanjenje utjecaja države. Međutim, sada su prvi koji su se sjetili da bi država trebala intervenirati i svojim subvencijama sniziti cijenu plina. Na djelu je najobičnije licemjerje jer se ne vodi računa o najugroženijim skupinama, nego o onima koji rizik žele prebaciti na cijelo društvo, a korist zadržati isključivo za sebe.

Foto: Slavko Midžor/PIXSELL

Kritičari obnovljivih izvora energije često kao problem ističu nekonstantnost njihove isporuke. To koriste kao argument kojim pokušavaju dokazati da njihovi kapaciteti nisu dovoljni za rješavanje postojećih kriza. U ranijim ste razgovorima ukazivali na mogućnost skladištenja održive energije?

Nekonstantna isporuka energije, što je jedna od prirodnih karakteristika obnovljivih izvora, može se nivelirati primjenom postojećih tehnologija, a radi se o baterijama ili vodiku. To više nije nikakav tehnološki kuriozitet, već postoje i komercijalno dostupna postrojenja koja to čine. Obnovljivi izvori imaju ogromne kapacitete. Samo iskorištavanje sunčeve energije može zadovoljiti sve postojeće potrebe čovječanstva, čak ih i višestruko premašuje. Vjetar isto ima ogroman potencijal, a tu je i geotermalna energija, kojom je jako bogata sjeverna Hrvatska. Žao mi je što potres u Zagrebu, uslijed kojeg je velik broj domaćinstava ostao bez grijanja na plin, nije iskorišten za prelazak na geotermalne izvore energije koji bi mogli zadovoljiti potrebe cijelog grada. Energetičari su izradili vrlo detaljne analize kako bi se to moglo napraviti, ali je Fond za zaštitu okoliša objavio natječaj za subvencioniranje kondenzacijskih bojlera na plin. Istovremeno se u pojedinim europskim zemljama zabranjuje daljnja ugradnja takvih uređaja. Uostalom, uskoro će biti zabranjena i kod nas. To znači da će građani koji su već uložili svoj novac morati ulaziti u nove troškove. Ilustracija s plinskim bojlerima i geotermalnom energijom nam pokazuje do koje razine politika ne mari za struku.

 

Ima nade

Kad smo kod politike, spomenimo da je Hrvatska jedna od članica EU-a koje su tražile da se nuklearkama dodijeli zelena oznaka. Štoviše, Vlada ja najavila ulaganje u novi blok nuklearke Krško. Kako generalno ocjenjujete aktualnu Vladinu klimatsku politiku?

Ona je vrlo difuzna i kontradiktorna u mnogim segmentima. Kao članovi inicijative Znanstvenici za klimu imali smo priliku razgovarati s premijerom, resornim ministrom, predsjednikom i njihovim savjetnicima. Proučili smo strateške dokumente i shvatili da su u mnogim segmentima kontradiktorni. Na primjer, Integrirani nacionalni energetski i klimatski plan ima poglavlje koje se odnosi na dekarbonizaciju, ali pod tim naslovom nalazimo teme o daljnjem istraživanju potencijalnih ležišta nafte i plina u Jadranu, Slavoniji i na Dinaridima. Navodi se i da će iskorištavanje nafte doživjeti svoj vrhunac 2035., a da pritom nikom nije jasno kako su došli baš do te godine. Sve u svemu, u tim se dokumentima i dalje inzistira na iskorištavanju fosilnih goriva. Uvijek se koristi izlika da smo mali, da gotovo ništa ne doprinosimo globalnim emisijama, a ustvari moramo gledati kakve su nam emisije po glavi stanovnika. U tom slučaju uopće nismo nevini kako nam se čini – naš način života ima znatno veći okolišni učinak nego što to naš planet može podnijeti. Moramo uzeti u obzir da postoje mnoge zemlje globalnog Juga koje trpe vrlo osjetne posljedice klimatskih promjena, a njihov doprinos emisijama po glavi stanovnika je zanemariv. Uvijek nam se čini da je to daleko, da je to nešto što nas se ne tiče, ali sad su se takve stvari počele događati i pred našim vratima. Prošle godine svjedočili smo naprasnom prekidanju proljeća, ogromnim poplavama u Njemačkoj i Češkoj, a sad i nezapamćenom snijegu u Grčkoj i Turskoj itd.

Foto: Slavko Midžor/PIXSELL

Znanstvenici za klimu uputili su početkom 2020. domaćim institucijama Apel za sustavnu klimatsku akciju. Tom prilikom ponudili ste im svoju pomoć u zajedničkom suočavanju s klimatskim izvanrednim stanjem. Jesu li prihvatili vaš poziv?

Ako ništa drugo, stvarno smo imali priliku razgovarati sa svim akterima zakonodavne i izvršne vlasti te iznijeti svoje kritike i zahtjeve. Neki od nas su sada uključeni i u rad različitih radnih skupina, npr. one za prilagodbu klimatskim promjenama. I saborski Odbor za zaštitu okoliša kontinuirano nas poziva na svoje sjednice, pogotovo otkad njime predsjeda Sandra Benčić. Na razini Grada Zagreba također smo imali više važnih sastanka, kao i u Uredu predsjednika Zorana Milanovića, naročito s njegovim posebnim savjetnikom za energiju i klimu Julijem Domcem. Istovremeno su klimatske teme već uvedene u kurikulume nekih škola. Kroz nekoliko projekata s udrugama Tatavaka i La Revolution Albatros provodimo i edukaciju školske djece i mladih kroz edukativnu igru "Klimatski kolaž". Sve u svemu, nešto se događa, ali na najvišoj političkoj razini i dalje nailazimo na nevoljkost, čak i nerazumijevanje. Često se pitamo jesu li ti sastanci konstruktivni ili su samo izlika za vladajuće kako bi legitimirali daljnje nedonošenje pravih odluka.

Jedan od vaših zahtjeva podrazumijeva hitno proglašenje klimatskog izvanrednog stanja na razini RH. Kako su političari reagirali na njega?

Taj zahtjev nitko od njih ne želi uzeti u obzir. Sad im je izlika da već imamo zdravstvenu krizu pa ne žele proglasiti još jedno izvanredno stanje. Ali klimatska kriza je tu, bez obzira na pandemiju. Uostalom, i pandemija koronavirusa je barem djelomično posljedica klimatske krize. Većina naših zahtjeva nije zadovoljena, ali i dalje kontinuirano podsjećamo institucije na njih i ne odustajemo. Svako odustajanje od naših zahtjeva smatramo izdajom nadolazećih generacija.

Nedavno provedeno istraživanje sociologa sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta pokazalo je da među hrvatskim građanima, pogotovo mladima, snažno raste potpora brizi za prirodu. Daje li vam to nadu?

Nada je nužan preduvjet za bilo koju vrstu aktivizma i upravo ona stoji u pozadini brige mladih generacija. Bez obzira na katastrofalnost trenutne situacije, na neusporeni trend rasta ugljikovog dioksida u atmosferi, sve nepredvidljivije vremenske prilike, i dalje postoji mogućnost da se izvučemo iz aktualne krize. Svako odgađanje sustavne klimatske akcije na najvišoj, međunarodnoj razini dovodi do toga da potrebne mjere moraju biti sve radikalnije. Greta Thunberg je u tom pogledu napravila kopernikanski obrat. Iako su i prije i poslije nje postojali mladi aktivisti koji su upozoravali na neodrživost postojećeg stanja, ona je ta koja je inicirala globalnu lavinu klimatskih prosvjeda. I Znanstvenici za klimu su direktna posljedica buđenja mladih. Spomenuto istraživanje je odraz svijesti koja se neminovno širi i koja je barem u jednom dijelu posljedica svega onoga što se događa na globalnoj sceni. Vidimo koliko je djece na ulicama, koliko su glasna i koliko nisu spremna pristajati na prazna obećanja koja daju političari okupljeni u sjajnim dvoranama klimatskih konferencija. Čovječanstvo koje ima takvu omladinu ne treba se brinuti za svoju budućnost. To jest, postupci naše generacije su oni koji nas moraju brinuti.