Tokom 2022. godine boravili ste kao studijski istraživač u kanadskom Montrealu. Budući da vam stipendija još nije istekla, kakva su vaša dosadašnja iskustva i impresije?

Na Sveučilištu McGill bavim se mehanokemijom, riječ je o novijoj grani kemije u kojoj se kemijske reakcije potiču mehaničkom energijom. Time se omogućuje da se različiti produkti dobivaju bez upotrebe otapala, što je zanimljivo i kemijskoj i farmaceutskoj industriji jer otapala sačinjavaju preko 85 posto otpada kemijske industrije. Ta otapala naime stvaraju veliko okolišno opterećenje, nisu dakle ekološki prihvatljiva, a osim toga sve te metode iziskuju pročišćavanja, što je i energetski zahtjevno, a time i skupo. Šef našeg laboratorija u Kanadi, Zagrepčanin Tomislav Friščić, trenutno je jedan od globalno vodećih istraživača u tom području. Recimo da sam trenutno manje-više završio s eksperimentalnim radom, koji sad treba opisati u znanstvenim publikacijama. Moje istraživanje odnosi se na doprinos razumijevanju mehanizama koji se događaju u pozadini mehanokemijskih reakcija.

Kakav je odnos Kanade prema znanosti?

Ondje je raspoloživo puno više novca za potporu znanosti. Sveučilište je puno bogatije od svih naših hrvatskih. Pošto je to internacionalna sredina s intenzivnom dinamikom izmjene ljudi, najvažnije stvari rade mladi ljudi koji onamo dolaze na doktorate i usavršavanja, kao i na druga slična sveučilišta. Da biste postali profesor, trebate biti doista izuzetni u tom smislu. Općenito se u kanadskom društvu i dalje primjećuje kolonijalni mindset koji je ondje duboko ukorijenjen, unatoč tome što je u posljednjih 25 do 30 godina napravljeno jako puno za poboljšanje statusa tamošnjeg domorodačkog stanovništva, koje ima i svoja sveučilišta, a na ovom na kojem sam zahvaljujući stipendiji imaju katedru za umjetnost, jezik, povijest itd. No općenito, položaj tih skupina i dalje nije najbolji.

Plin nije tranzicijsko gorivo

Časopis "National Geographic" je krajem prošle godine inicijativu Znanstvenici za klimu, čiji ste začetnik, nominirao za nagradu "Žuti okvir" – kako je prošlo?

Nismo nagrađeni, ali oni koji jesu potpuno su zaslužili nagrade. Recimo da su nam kroz 2021. godinu aktivnosti, djelomično i zbog mog odlaska u Kanadu, bile umanjene, što je doprinijelo tome da smo bili i manje vidljivi u javnosti. S druge strane, postoje oni koji su jako djelovali i napravili korisne stvari.

Katastrofalno je sve ono što se događa oko ruske agresije na Ukrajinu, repozicioniranja EU-a u smislu opskrbe energijom i djelomičnog povratka ugljenu, kao i aktualiziranja LNG terminala. Idemo u smjeru energetske ovisnosti o fosilnim gorivima iz SAD-a

Pa ipak, kako biste ocijenili 2022. kada je riječ o klimatskim promjenama i projekcijama?

Mnogo je stvari za kojem možemo reći da su katastrofalne, prije svega sve ono što se događa oko ruske agresije na Ukrajinu, repozicioniranja Europske unije u smislu opskrbe energijom i djelomičnog povratka ugljenu, kao i aktualiziranja LNG terminala. Sada i Njemačka želi napraviti dva takva terminala kako bi Europa postala što neovisnija o ruskom plinu. Idemo dakle u smjeru energetske ovisnosti o fosilnim gorivima iz SAD-a. Firme sjevernoameričkog kontinenta koje se bave fosilnim gorivima trljaju ruke, jer njima je rat u Ukrajini u tom smislu odlično došao. Drugo, mnoge stvari su se događale u sjeni ukrajinskog rata, s nekoliko negativnih poteza EU-a. Tu bih posebno izdvojio odluku Europskog parlamenta, koji je izglasao da se u taksonomiju održivih investicija uvrste plin i nuklearna energija, što se nikako ne uklapa u zeleni plan EU-a. I to bez obzira na to što su parlamentarni odbori za zaštitu okoliša i odbor za energetiku, koji su nadležni za donošenje odluke na tom polju, odlučili da će biti protiv, no zbog velikog pritiska fosilnih lobista izglasano je drugačije. To je izazvalo veliko razočaranje na cijeloj ekološkoj sceni Europe. Greenpeace najavljuje tužbe protiv EU parlamenta, mislim da su ih već podnijeli. Kao ambasadori klimatskog pakta Europske unije, i mi smo bili uputili videoporuku Europskom parlamentu u kojoj smo tražili da se plin i nuklearna energija ne uvrste u navedenu taksonomiju. Održana je i konferencija UN-a o klimatskim promjenama u Egiptu, koja je iznijela jednu dobru i jednu lošu vijest. Prva nalaže da bogate zemlje globalnog sjevera moraju plaćati naknadu za ekološku štetu počinjenu prema globalnom jugu, dakle nerazvijenim zemljama, ali su i dalje fosilna goriva ostala nedirnuta. Pozitivno je što je također nedavno baš u Montrealu izglasan međunarodni sporazum o bioraznolikosti, koji je izglasalo 195 zemalja, među njima i Hrvatska. Sporazum predviđa zaštitu oko 30 posto kopnenih i jednako toliko oceanskih površina, kako bi se obnovila i očuvala bioraznolikost. Također se preostalih 70 posto mora smatrati važnima, tako da se zahtijeva postroženje propisa pri raznim investicijama i slično. Tome dodajmo i da je Svjetska organizacija za zaštitu prirode (WWF) 2020. izvijestila da je populacija živih bića na zemlji 69 posto manja nego što je bila 1970. godine.

Borba za klimatsku pravdu se nastavlja. I hrvatski ogranak pokreta klimatskih i okolišnih aktivista Extinction Rebellion Zagreb uputio je vladajućima apel za napuštanje fosilnih goriva, jer je Hrvatska među tri europske zemlje koje su najizloženije klimatskoj krizi. Je li Vlada svjesna toga i što nam aktualno stanje govori?

Hrvatska se geografski nalazi na Mediteranu, a on je na globalnoj razini jedna od žarišnih točaka klimatskih promjena. Prije dvije godine Unija za Mediteran, kao znanstveni savjet organizacije mediteranskih država, objavila je izvještaj o klimatskim promjenama za to područje, koji pokazuje da se Mediteran već sada zagrijao na plus 1,5 stupnjeva u odnosu na predindustrijsko doba i da bismo, ako ovako nastavimo, do 2050. godine mogli biti na razini od plus četiri stupnja, sa svim posljedicama poput širenja pustinja, gubitka bioraznolikosti, klimatskih migracija stanovništva, naročito iz sjeverne Afrike, koje doslovno gubi tlo pod nogama... Vlast i nije nešto posebno briga.

I vi ste uime Znanstvenika za klimu uputili apel na istu adresu?

Kada smo početkom 2020. poslali apel, imali smo cijeli niz sastanaka, najprije s predsjednikom Zoranom Milanovićem, koji je imenovao posebnog savjetnika za klimu i energetiku, i to je bio pozitivan signal. Ministarstvo gospodarstva i održivog razvoja za vrijeme bivšeg ministra Tomislava Ćorića poslalo nam je pismeni odgovor u kojem je bilo naznačeno da su obnovljivi izvori inferiorni fosilnim gorivima itd. I da moramo inzistirati na postrojenjima za CCS (Carbon capture and storage), za hvatanje i pohranjivanje CO2, što su tehnologije koje se moraju još puno razvijati. Mi smo odlučiti nastupiti kao recenzenti tog odgovora i bili smo jako kritični. Zatim smo lani s predsjednikom održali još jedan sastanak. Saborski odbor za zaštitu okoliša posvetio je sjednicu klimatskim promjenama, to je bio dobar sastanak. Ali fali follow-up svega toga. Netom prije klimatske konferencije COP 26 2021. u Glasgowu sastali smo se ad hoc i s premijerom Plenkovićem, gdje sam iskoristio priliku kazati što tražim od delegacije u Glasgowu. Hrvatska ima nekoliko važećih strategija koje se odnose i na energetiku i na klimatske promjene i niskougljični razvoj, ali sve su one, kao i njihova legislativa, međusobno kontradiktorne. Postoji integrirani energetski i klimatski plan do 2050. s perspektivom do 2070. koji govori kako se moramo odreći fosilnih goriva, ali istovremeno i kako će se intenzivirati istraživanje potencijalnih ležišta nafte i plina u moru i Dinaridima. Čovjek se pita tko je tu lud, ja ili netko drugi. Kako ćete postići smanjenje emisija ako također govorite da će se maksimalna eksploatacija nafte postići 2035.? Ne znam ni sam otkud su izvukli tu godinu.

Hrvatska ne odustaje ni od LNG terminala na Krku?

Mi smo duboko uvjereni da plin nije tranzicijsko gorivo, kao što se to uporno gura. Osim toga, plin jako često dolazi s pridjevom "prirodni", što zapravo ne opisuje bitno svojstvo tog plina. A bitno svojstvo tog plina je zapravo da je on također ugljikovodik, uglavnom metan, i kada se usporedi s ugljenom ili naftom, može se reći da je čišći, ali samo u tom smislu da po jedinici mase daje više energije od potonjih. A kada ugljikovodici izgaraju, oslobađa se CO2, odnosno ugljikov dioksid. Nažalost, energetska tranzicija ne može se provesti preko noći. Ipak, imali smo je vremena provesti. Još je 1912. godine talijanski znanstvenik i otac fotokemije Giacomo Ciamician pisao o tome da smo kao civilizacija spremni da pređemo na direktno korištenje sunca za dobivanje korisne energije. Tako se na svakoj zgradi u gradovima mogu instalirati paneli koji će sunčevu energiju pretvarati u električnu. Mi danas, 110 godina poslije, još uvijek o tome govorimo kao da je riječ o science fictionu. I tu Hrvatska jako kaska za brojnim zemljama, a imamo puno više sunca od njih. To je apsurd i pokazatelj političke nebrige i inertnosti sustava.

Za Ininu plinsku platformu "Ivanu D", koja je potonula u prosincu 2020. i još leži na dubini od 40 metara, postoje jake indikacije da iz nje i dalje curi metan, i da je moguća i erupcija metana iz ležišta. A zašto je ne uklone, to je dobro pitanje

Gramzive kompanije

Nalazimo li se stoga i s obzirom na sve parametre u izvanrednom klimatskom stanju?

Mislim da bi se o tome trebalo govoriti u tom smislu. Sve više i više imamo ekstremnih vremenskih prilika, što je direktna posljedica klimatskih promjena. Ljudima treba biti jasno da se pojedinačni događaj ne može pripisati klimatskim promjenama, ali kada se nešto ponavlja i sustavno mijenja u odnosu na raniju situaciju, to jest pokazatelj nečega. Jedan od najboljih pokazatelja su ekstremne kiše, poplave koje plave cijele gradove, imamo sve intenzivnije i brojnije ljetne toplinske valove, zime koje ne postoje, a onda odjednom provali polarni zrak i prekine proljeće, što se dogodilo 2021., kada su biljke propupale pa smo usred proljeća imali zapravo zimu koja je trajala još pola mjeseca. Kod nas je problem što nema sustavnog razmišljanja o tome, nema strategije koja uzima u obzir trendove u klimatskim promjenama, a koje je zapravo klimatska znanost predvidjela. Naši se vlastodršci ponašaju kao da su najpametniji i kao da sve znaju, što je formula samo za uspješnu propast.

U zadnje vrijeme također se piše o dodatnim poskupljenjima energenata čak do 80 posto, zatim o rastu cijena hrane za 20 do 40 posto u odnosu na lani. Govori se i da je utjecaj ekstremnih prilika također sve veći, što utječe na nesigurnost u energetskom smislu?

Nisam financijski stručnjak, ali u pozadini takvih cjenovnih šokova, odnosno rasta cijena energenata je, rekao bih, beskrajna gramzivost kompanija koje se bave ekstrakcijom, preradom i prodajom fosilnih goriva. S druge strane, imamo inertnost svih naših vlada, ne samo hrvatske već i europskih, da se napravi radikalan odmak od fosilnih goriva, koja nas vode u začarani krug ovisnosti o njima.

Ako se želi biti energetski neovisan, na primjer od ruskog plina, što se često spominje, zašto se ne razmišlja o alternativi, već sve opet ide u smjeru korištenja fosilnih goriva?

To je stvarno tragedija. Na početku agresije u Ukrajini govorilo se da se nalazimo na jednoj civilizacijskoj raskrsnici na kojoj ćemo morati odlučiti kojim ćemo energetskim smjerom krenuti, prema smanjenju ovisnosti o fosilnim gorivima uopće ili ćemo otići u neku novu ovisnost o tim gorivima iz nekog drugog izvora. Izgleda da smo se institucionalno odlučili za potonje, jer to je utabana staza. I dalje ćemo stoga imati povećanje emisija, što nas odvodi u svijet u kojem će vremenske prilike biti nepredvidive, sa svim posljedicama po poljoprivredu i proizvodnju hrane, migracije i ostalo. Recimo i to da za Ininu plinsku platformu "Ivanu D", koja je potonula u prosincu 2020. pedeset kilometara južno od Pule i koja i dalje leži na dubini od 40 metara, postoje jake indikacije da iz nje i dalje curi metan, i da je moguća i erupcija metana iz ležišta. A zašto je ne uklone, to je dobro pitanje, to zanima mnoge nevladine udruge. Službeni odgovor je da se to treba pustiti na dnu jer se time stvara umjetni greben. Spominjem ovo jer je to pitanje koje ostaje neodgovoreno i naši ga zataškavaju.

Što biste na kraju poručili?

Bez obzira na to što su trendovi, kako vidimo, prilično negativni i što naši i međunarodni političari pokazuju visok stupanj inercije u rješavanju klimatskih problema, društveni pokreti su vrlo aktivni, zapravo njihov monitoring oko aktualnih problema, i to nam ulijeva nadu. Treba ustrajati u aktivnom optimizmu. Donose se različiti sporazumi, sa svim manama i vrlinama, ali bitno je da netko stalno upire prstom da se dobre strane sporazuma provode i da se oni uvode u nacionalne legislative. Treba inzistirati na tome da su te pozitivne mjere radikalne, jer se nalazimo u radikalnim vremenima i u izvanrednom ekološkom stanju.