His way

Smiješno je, na primjer, kada ugledni poduzetnik, okretni investitor i biznismen besprijekorne vizije odluči podići terasu ispred svog ugostiteljskog objekta usred novembra, dok temperature klize prema nuli a Vakula najavljuje prve snjegove. Još je smješnije, međutim, kada spomenuti subjekt navedeni objekt nazove ‘My way’: da biste shvatili poantu ovog vica morate, doduše, raspolagati nešto morbidnijim smislom za humor i znati da je subjekt u međuvremenu – što svojim kopnenim, što svojim morskim putom – stigao pobiti troje ljudi. Ali najsmješnije je valjda što sve to nikome nije smiješno. Osim, naravno, njemu: samo se Tomislav Horvatinčić smije. Smije se, jer smije. Smije na Cvjetnom trgu podići terasu tri puta veću od one koju mu je gradska vlast zabranila formalno e da bi novu dozvolila, normalno. Smije je postaviti tako da njome usput obesmisli jedan nesretni stup javne rasvjete koji se prije dvadesetak godina – sitnom greškom zagrebačkih urbanista – zatekao usred budućih poslovnih planova velikog vizionara. Smije spokojno čekati presudu za dvostruko ubojstvo jahtom pokraj Šibenika jer bi logičan rasplet cijelog slučaja – terasa na otvorenom, vlasnik na zatvorenom – ujedno bio i pravedan, pa utoliko nije izgledan. Hrvatski sudovi, gradski trgovi, morski i kopneni putovi: sve njih poduzetnik promatra iz vrlo specifične perspektive, miran, opušten i udobno zavaljen na privatnoj terasi koja je nekada bila javni prostor koji je nekada bio naš. A kada se stvarnost prilagođava njegovim željama, nema razloga ni da ljetna terasa ne nikne usred zime. Atmosfera je ionako pretežno mediteranska: pogled iz centra Zagreba puca sve do šibenskog akvatorija. Hoto more platit.

Kritika lika

Tamo gdje Horvatinčićev status ne predstavlja skandal, skandale predstavljaju statusi s Facebooka: tako barem nalaže novinarska struka. Pošast parazitiranja na Facebook profilima medije je odnedavno pretvorila u saprofitne organizme, a nekadašnje vrijedne reportere u današnje bijedne voajere. Počelo je prije nekoliko godina u rubrikama o poznatima i slavnima da bi kasnije, preko crne kronike, metastaziralo sve do politike: napokon, evo, završava u kulturi. Dvije čitane internetske stranice – korporacijski T-portal i kroacijski Maxportal – prenijele su status koji je popularna glumica Ornela Vištica pod naslovom ‘Otvoreno pismo!’ uputila kazališnoj kritičarki Nataši Govedić, nezadovoljna njenim sudovima o svojim nastupima. Vištica je Govedić detaljno objasnila o čemu bi zapravo i kako trebala pisati onda kada bi o glumi nešto znala, a posebno ju je zasmetalo što – navodimo u skladu s izvornikom – ‘gospodja Nataša Govedic jedine rijeci koje upotrebljava u svojim tekstovima za mene su : ‘ Bezlična manekenka , statua”. I to je u redu: tko god se bavi kritikom, zna da će biti kritiziran. Doduše, tko god se kritikom bavi u Hrvatskoj, zna i koliko se može naučiti iz tekstova Nataše Govedić, endemski lišenih impulsa samosvrhovite konfrontacije. Napokon, tko god se bavi kritikom prije ili kasnije će se susresti s umjetnicima koji mu pojašnjavaju da zapravo ne poznaje tajne njihovog zanata. Nevolja je u samo u tome što riječi ‘bezlična manekenka’, koje Vištica nekoliko puta u statusu pokušava citirati, Govedić uopće nije namijenila njoj, nego liku koji glumica igra. Konkretno, spomenula je tek ‘Ornelu Višticu kao njegovu bezličnu, ali zato manekenski dotjeranu kćer Paulinu’. Razlika između glumca i lika spada u abecedu kritičarske struke pa naposljetku ostaje nejasno zašto neki glumci – a s njima i neki režiseri, neki slikari i neki pisci – tako često pretpostavljaju da kritičari ne poznaju njihov zanat, a tako rijetko posumnjaju da sami poznaju kritiku. Ponešto je o tome u razložnom tekstu ‘Zašto Ornela Vištica omalovažava profesiju kazališnih kritičara?’ u međuvremenu napisao kritičar Tim Hrvaćanin. Mi smo, inače, iskoristili priliku, pa smo mu ovdje ukrali par argumenata. Vrlo važno, ionako nitko neće primijetiti: tekst je objavio na kulturnom portalu Ziher umjesto na Facebooku, tako da ga nitko neće prenijeti.

Kritika izdajnika

Može li apsurdnije od glumice koja kritizira kritičarku tvrdeći da ova ne razumije glumu samo kako bi pokazala da sama ne razumije kritiku? Može, zašto ne: eno je prije nekoliko dana Ministarstvo branitelja odlučilo kritizirati Radu Šerbedžiju. Manje, doduše, kao umjetnika, više kao nacionalnog izdajnika. ‘Internetski portali nedavno su objavili izjavu glumca Rade Šerbedžije u kojoj se osvrće na ratna zbivanja tijekom Domovinskog rata te između ostalog tvrdi da su svi ratni heroji, koji su završili u Haagu, kriminalci’, započinje u službenom javnom priopćenju Ministarstvo branitelja pa prelazi u napad: dalje se ‘najoštrije osuđuje te smatra krajnje neprimjerenom i neutemeljenom izjava g. Šerbedžije’, otkopavaju se ‘temeljne vrijednosti Domovinskog rata’, podsjeća kako se u tom ratu poštovala ‘najveća razina etike ratovanja i načela ratnog prava’, upozorava da smo ‘kao društvo dužni svim hrvatskim braniteljima i stradalnicima Domovinskog rata osigurati da njihova uloga u obrani Domovine bude trajno i dostojanstveno vrednovana, a njihova žrtva nikada zaboravljena’… I tako dalje, i tako dalje. Sve dalje od povoda, još dalje od nadležnosti bilo kojeg ministarstva. Na stranu to što ‘razina etike ratovanja i načela ratnog prava’ baš nikako ne može biti ‘najveća’ ako su u međuvremenu neosporno utvrđeni izvjesni ratni zločini: više brine činjenica da Ministarstvo osjeća potrebu čitavom društvu protumačiti njegove dužnosti, a ponajviše što to čini prozivajući jednu javnu osobu. Karamarko bi, ukratko, bio vrlo zadovoljan. Ne toliko, doduše, koliko zadovoljan može biti Andrej Plenković. Podilaženje bjesnijima među desnijima nastavlja se prema planu, a domaći mediji, raspamećeni civiliziranošću aktualne vlasti, spremno asistiraju ne pronalazeći u ovom službenom dopisu baš ništa problematično. U epilogu, javio se i Šerbedžija: ništa slično nije rekao, tvrdi, portali su krivo prenijeli. Šteta Ministarstva: džaba su čerečili.

Umjetnici u tugovanju

Američki kulturnjaci još uvijek su u dubokoj depresiji, a naklonjeniji mediji spremno svjedoče tugu tankoćutnih umjetnika. Još prije izbora dosta je publiciteta dobio ‘Spomenik neizabranima’ Nine Katchadourian: slikarica je tada na travnjak ispred svoje kuće postavila table s imenima svih kandidata poraženih na dosadašnjim glasanjima, podsjetivši kako je brzo zaboravljen John Kerry nakon poraza od Busha mlađeg, Michael Dukakis nakon poraza od Busha starijeg ili Walter Mondale nakon poraza od Reagana. Na sam dan izbora, instalaciju je kompletirala tablom s natpisom ‘Ja sam uz Hillary!’: greška. Sada mediji izvještavaju o tome kako je shrvana Nina s table izbrisala uvodne riječi pa ostavila samo Hillaryno ime: još jedna kandidatkinja je poražena, još jedna koja će biti zaboravljena… ‘Subway Therapy’ Matthewa Chaveza postavljen je u njujorškoj podzemnoj željeznici, a putnicima nudi post-it papiriće i pano na koji ih mogu nalijepiti, ostavljajući svoje poruke. Tek što je Trump pobijedio, ploha se pretvorila u neku vrstu kolektivne psihopolitičke terapije: ondje sada Njujorčani porukama oplakuju svoju blisku budućnost. ‘Kada ljudi ugledaju zid, samo se slome i počnu ridati’, prepričava tronuti Chavez New York Timesu. ‘A uistinu je lijepo ono što se zatim dogodi, drugi im prilaze i grle ih…’ Dirljivo, zaista, mada preferiramo nešto angažiraniji pristup: onaj ilustratorice i kiparice Jennifer Dalton, recimo. Ona je na društvenim mrežama šerala jednostavan strip s uputama kako postupiti kada neki trumpoid na javnom mjestu započne maltretirati imigranticu ili imigranta. Samo treba prići napadnutoj osobi i pretvarati se da je poznajete, započeti razgovor: idiot će brzo otići. To vrijedi upamtiti: naposljetku, nije da nam i u Hrvatskoj ne može ustrebati. Ipak, utješna nagrada za najkonstruktivniji pristup ide književnom portalu Electric Literature koji je objavio apel ‘Idemo na posao: nekoliko praktičnih načina na koje se pisci i učitelji mogu odmah angažirati’. Slijedi lista volonterskih organizacija posvećenih pomaganju imigrantima i siromašnima da se obrazuju, nauče jezik, polože prijemne ispite… Nije puno, ali je više od ništa. Rezimirajmo kulturnjački bluz: mnogo resantimana, malo angažmana, angažman uglavnom individualan, nešto kolektivne akcije. Ali polako: s vremenom, netko će se valjda sjetiti i političke organizacije.

In memoriam: Leonard Cohen

Glas se ugasio: nekrologe smo pročitali, fakti su pobrojani, podijeljene uspomene. Nakon četrnaest albuma, trinaest zbirki pjesama i dva romana nekako nam se, međutim, čini primjerenijim prepustiti autoru da vlastiti epitaf ispiše sam. Među ljubavnim pjesmama biramo onu posvećenu partizanima; među stihovima one u kojima pogled preko svježih grobova još uvijek nišani budućnost: Oh, the wind, the wind is blowing / through the graves the wind is blowing / freedom soon will come. / Then we‘ll come from the shadows… Adio, majstore. Hvala na sjenama.