Ugled
‘Vremena su nestabilna’, upozorava ugledni lingvist Ranko Matasović u intervjuu Večernjem listu, ‘i ne možemo biti sigurni hoće li se u budućnosti pojaviti politički pritisci na položaj hrvatskoga jezika.’ Na sreću, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti pravovremeno je reagirala i osnovala Odbor za normu hrvatskoga standardnog jezika, postavivši na njegovo čelo upravo akademika Matasovića. Uloga odbora, objašnjava novoizabrani predsjednik, sastojat će se u tome da čuva hrvatski standard od svakojakih opasnosti, a glavnu prijetnju, prema njegovim riječima, predstavljaju izvjesni ‘aktivisti’. Zato će odbor dobro paziti da ne dođe do ‘naglih, političkim pritiscima ili aktivističkim kampanjama uvjetovanih promjena u hrvatskom standardnom jeziku’. Oslanjat će se isključivo na ‘ugled Akademije kao najviše znanstvene i umjetničke institucije u zemlji’, a njegovoj će političkoj neovisnosti pripomoći i to što ne ovisi o financiranju nijednog ministarstva. E sad, je li hrvatski standard vrijedan zaštite naše najviše znanstvene i umjetničke institucije ili pak po potrebi zna poslužiti poput ideološke toljage za svakodnevno utjerivanje ‘pravilnoga’ govora, masovno protjerivanje nepoćudnih izraza i čuvanje čistoće nacionalnog bića od leksičkih uljeza – kao što pritajeni lingvistički aktivisti zasigurno misle – ostaje otvoreno. Ozbiljna su to i stručna, akademska pitanja: nije na nama da sudimo. Preostaje nam tek da provjerimo kako točno izgleda onaj ‘ugled Akademije’, a kako neovisni izvori njezina financiranja, pošto se novoosnovani jezični odbor baš na taj ugled i na te izvore oslanja.
Da su ugled i financiranje nerazmrsivo povezani potvrdila nam je vijest koja, otprilike u isto vrijeme, stiže iz Akademije, a s problemima hrvatskog standardnog jezika naizgled nema ništa zajedničko. HAZU je, obavještava medije njezin predsjednik Velimir Neidhardt, upravo privela kraju prvi krug natječaja za iznajmljivanje svoje zgrade na zagrebačkom Trgu žrtava fašizma. U golemoj građevini, koja skupa s dvorištem i pomoćnim objektima pokriva čak 8500 kvadratnih metara, do prije par godina živjeli su studenti: tamo je bila smještena njihova poliklinika i dom ‘Ivan Meštrović’. Ali nevolja je sa studentima što nisu naročito isplativi pa ih je naš ugledni najmodavac, naslutivši izglednu poslovnu priliku, odande potjerao. Među 11 ponuđača zainteresiranih da unajme ispražnjeni ekskluzivni prostor, otkriva Neidhardt, sada je najviše onih koji bi tamo otvorili hotel, a postoje ideje i da na lokaciji u strogom centru grada osvane privatno sveučilište ili, eventualno, kakva poliklinika. Predsjednik HAZU-a ne smije nam, doduše, otkriti tko su konkretni konkurenti: drugi krug natječaja tek se sprema i proces je, kao što pravila nalažu, obavijen velom poslovne tajne. Podižu se dakle ulozi, mjeri se potencijalna zarada. Tržišna utakmica ulazi u finiš. Situacija je napeta. Hoće li na mjestu poliklinike namijenjene studentima niknuti nova, privatnija i bolja, ovog puta namijenjena zgrtanju profita? Hoćemo li umjesto jeftinog smještaja za studente koji ne mogu platiti zagrebačke stanarine dobiti privatno sveučilište za one koji sebi mogu priuštiti školarine? Ili će skromne sobice za momke i djevojke iz Metkovića, Šibenika i Osijeka zamijeniti luksuzni apartmani prilagođeni najzahtjevnijim inozemnim gostima? Bit će da smo lišeni osjećaja za zdravu tržišnu konkurenciju, jer nekako nam se čini da je svejedno: sve dok su na mjestu bivšeg studentskog doma, i privatni hotel i privatno sveučilište i privatna poliklinika izgledaju nam podjednako bijedno.
Predsjednik Neidhardt, logično, nešto je zainteresiraniji od nas, pa između redaka sugerira kako je opcija hotela za sada ipak najizglednija. I doista, možda bi baš otvaranje hotela donijelo idealan rasplet. Da naši ugledni akademici, dok jednim okom budno paze na domaće lingvističke aktiviste, tamo raširenih ruku dočekuju strane turiste. Da im, dok ljubomorno čuvaju hrvatski jezični standard, na pročelju zgrade osvane Radisson Blu, Luxury Spa & Wellness ili neki sličan kurac-Palace. Da se, umjesto studenata kroatistike koji spremaju ispite iz hrvatskog, zgradom vrzmaju recepcionari i čistačice, pozdravljajući goste na tečnom engleskom…
Pa da – ukratko – napokon vidimo kako točno izgleda ona veza između izvora financiranja i ugleda, na koju se čitava Akademija, skupa sa svojim novoosnovanim odborom, njegovim predsjednikom Matasovićem i kompletnim hrvatskim jezičnim standardom tako samouvjereno oslonila. A veza je očita: što je izvor financiranja veći, to se ugled niže srozava.
Istina
Zagrebački GUP srušen je u Gradskoj skupštini, politički analitičari procjenjuju hoće li za njim pasti i gradonačelnik Milan Bandić, ujedinjena opozicija slavi, a mi se u ‘Neprijateljskoj propagandi’ – kao što je i red – bavimo propagandom. Preciznije, jednim od bizarnijih oglasa u itekako bizarnoj povijesti hrvatskog političkog oglašavanja. Prošle subote, nekoliko dana uoči skupštinskog glasanja, preko čitave stranice najčitanijih dnevnih novina izišla je Bandićeva poruka ‘Istina je!’, plaćena javnim novcem Zagrepčana, koja istim tim Zagrepčanima potanko objašnjava što je sve prava istina u vezi GUP-a: ‘istina je da su predložene izmjene i dopune GUP-a strateške i razvojne unatoč kritikama strukovnih udruga’, ‘istina je da je potrebno omogućiti daljnji gospodarski razvoj i stvoriti okvir za realizaciju svih javnih potreba’, ‘istina je da je potrebno donijeti ove izmjene i dopune GUP-a kako bi se stvorili prostorni preduvjeti kao odgovor na potrebe sugrađana’, istina je bla, istina je truć… Ljepota Bandićeva oglasa u tome je što uglavnom operira frazama i parolama, prešućujući sve ono što je u prijedlogu GUP-a bilo doista problematično, poput pretvaranja javnog prostora u interesni teren privatnih investitora: tako se ni za jednu njegovu tvrdnju ne može dokazati da nije istinita, iako je tekst od prvog do posljednjeg slova gola laž. Još je bizarnije obraćanje građanima u trenutku kada oni nemaju baš nikakvog utjecaja na rezultat skupštinskog glasanja. A najbizarnija je činjenica da se oglas u komercijalnim medijima pritom plaća javnim novcem istih tih građana. Zato zaključak da Bandić laže na kraju zapravo čini samo pola istine. Nizanje floskula i političkih parola? Apel građanima Zagreba od kojih se pritom ne očekuje da sudjeluju u donošenju odluka? Prelijevanje javnih resursa u džepove privatnih poduzetnika? U dvadeset gradonačelničkih godina Milana Bandića rijetko kada smo vidjeli ovako točan, precizan i istinit prikaz njegova vladanja.
Nagrada
Osamnaesti broj ‘Komikaza’, malog izdavačkog čuda i prekrasnog urnebesa od časopisa, dobio je međunarodnu nagradu za najbolji alternativni strip festivala u Angoulemeu. I to je velika, važna vijest: francuski Angouleme se u svjetskim strip-relacijama računa kao jedan od najvećih festivala, odmah iza talijanskog Lucca Comicsa i japanskog Comiketa. Hrvatski autorski kolektiv pozvan je da ondje gostuje iduće godine, a primit će i hiljadu eura nagrade od Sindikata alternativnih izdavača.
Sindikalna pomoć dobro će im doći: Komikaze su, naime, jedan od brojnih domaćih izdavačkih projekata, poput Quoruma, Gordogana ili Libre Libere, koji su stradali u velikoj časopisnoj čistki aktualne ministrice kulture Nine Obuljen Koržinek. Do prije tri godine, na natječaju Ministarstva obično bi dobivali skromnih 20 hiljada kuna: od tada, iako se redovno prijavljuju, ne dobivaju ništa. Svejedno, umjesto da se u skladu sa stručnim procjenama vladajuće kulturne politike ugase, nastavljaju dalje. I evo, osvajaju globalno relevantne nagrade. Ekipi iz Komikaza zato aplauz na otvorenoj sceni, francuskom Sindikatu alternativnih izdavača hvala u ime hrvatske publike, a Ministarstvu kulture službena obavijest o tome koliko znači rad naših stripašica i stripaša onda kada ga vrednuju oni koji o stripu ponešto znaju.
Ceremonija
Jedna govornica s pozornice citira ‘Komunistički manifest’, drugi govornik poziva na zajedničku ‘borbu protiv nepravde’, zvijezda večeri poručuje da ionako svi živimo u istoj zemlji, a ta se zemlja zove kapitalizam: jesmo li mi prošle nedjelje gledali dodjelu Oscara ili sjednicu partije radikalne ljevice? Bong Joon-ho pokupio je nagrade za najbolji dugometražni igrani film, najbolju režiju i najbolji originalni scenarij: mediji su uglavnom pisali o tome kako je njegov ‘Parazit’ prvi naslov u povijesti koji dobiva glavno priznanje, a pritom dolazi izvan engleskog jezičnog područja, pa je nekako u drugi plan potonula jasna klasna optika na kojoj briljantni film počiva. Julia Reichert, režiserka koja je u duhu Marxa i Engelsa pozvala radnike čitavog svijeta da se ujedine, Oscara za najbolji dokumentarac primila je za ‘Američku tvornicu’, priču o zajedničkoj sindikalnoj borbi američkih i kineskih radnika. Govor Joaquina Phoenixa, najboljeg glavnog glumca, bio je zbrčkano angažiran, otprilike poput ‘Jokera’: nema veze, računa se dobra namjera. U zbroju, redovni mali globalni spektakl, uobičajeno sklon pomodnim aktivističkim gestama i umjereno progresivnim politikama, kao da je otišao korak ili dva više ulijevo nego što nas je navikao. Možda je to predizborna poruka holivudskih superstarova Trumpu, možda je znak podrške Bernieju Sandersu, možda se ove sezone naprosto nosi klasna borba. Svejedno – pod uvjetom da ih ne shvaćamo ozbiljno – od holivudske ekipe sasvim dovoljno!
