Hit ili mit?
Ocjena serije "Porodica" o hapšenju Slobodana Miloševića ovisi, po svemu sudeći, o tome gdje ste seriju gledali. Ako ste je gledali u Hrvatskoj, mogla vam se svidjeti. Kritičar "Jutarnjeg lista" Jurica Pavičić proglašava je, recimo, "daleko najupečatljivijom TV serijom proizvedenom u bivšoj Jugoslaviji" i hvali prikaz voždove karizmatične moći. Na portalu Telegram, Dragan Markovina je podjednako oduševljen: usput odbacuje optužbe za moralnu relativizaciju i prešućivanje političkog konteksta, koje su se mogle čuti nakon emitiranja. U Srbiji, očekivano, rasprava je mnogo žešća, a stavovi – kako se to lijepo kaže – podijeljeni. S lijeve, dosljedno antinacionalističke strane medijskog spektra ipak su prilično jasni. Dejan Ilić na Peščaniku poručuje, otprilike, da se o novijoj povijesti Srbije iz "Porodice" može naučiti koliko i o Drugom svjetskom ratu iz serije "Allo Allo!". Na istom portalu, Saša Ilić glavni problem otkriva u kolebanju između dokumentarizma i fikcije, pri čemu "'Porodica' jeste sve to i ništa od toga": niti događaje vjerno dokumentira, niti ih interpretira. Možda je najradikalniji Tomislav Marković na Al Jazeeri: sama ideja da se o najvećem balkanskom krvniku kaže nešto suvislo tako što ćemo prikazati njega i njegovu porodicu iz temelja je pogrešna, tvrdi, jer ta priča njima etički ne pripada. "Istina o Slobodanu Miloševiću", zaključuje, "nije u priči o njegovom hapšenju, već u svedočenjima njegovih žrtava."
Ukratko: RTS-ova serija o tri dana što ih je, uoči predaje novim vlastima, Milošević proveo zabarikadiran u beogradskoj vili Mir, gdje su njega, suprugu i kćerku čuvali naoružani sljedbenici i dio vjernih policajaca, možda jest fenomenalno producirana; glumci su svakako izvrsni, pogotovo Boris Isaković u ulozi Slobe i Mirjana Karanović koja igra Mirjanu Marković; režija je odlična, muzika upečatljiva, uvodna špica vrlo atraktivna. Ali svejedno, središnje pitanje ostaje: je li serija o Miloševiću i njegovoj porodici pošten komad dokufikcije ili samo perpetuira laži i mitove? Jedan mogući odgovor bi glasio: serija o Miloševiću i njegovoj porodici uopće nije serija o Miloševiću i njegovoj porodici, ili barem nije samo o njima.
Društvo ili porodica?
Ona "porodica" iz naslova ne odnosi se, naime, isključivo na Slobodana, Miru, Mariju i (odsutnog) Marka, nego se pretvara u mnogo širu društvenu metaforu. Na državnoj radioteleviziji, gdje se odvija važna fikcionalna linija radnje, glavni urednik i politički poslušnik Kostić (Ljubomir Bandović) neprestano ponavlja novinarima kako se moraju ponašati kao "jedna velika porodica", a mlada novinarka Nataša (Isidora Simijonović) – značajan sporedni lik – biva zaposlena zbog sjećanja na njenog oca, nekada velike televizijske figure. Porodični odnosi stvaraju okvir pripovjedne kombinatorike i u dva preostala fikcionalna podzapleta što ih scenarist i režiser Bojan Vuletić upleće u priču. Starija obožavateljica Miloševića (Svetlana Bojković) vodi svoga unuka (Balša Golubović) na demonstracije ispred vile u Užičkoj, gdje simpatizeri bivšeg predsjednika prosvjeduju protiv hapšenja, ali ondje se dječak gubi. Pronaći će ga i vratiti baki srpski izbjeglica iz Knina (Aleksandar Stojković) koji je u ratu zauvijek izgubio sina, zbog čega krivi upravo Miloševićevu politiku: on, opet, maskiran u doktora ulazi u vilu ne bi li spasio kćer (Jana Bjelica) koja tamo radi kao služavka. Snaga i fatalnost obiteljskih veza spajaju sve narativne linije i zato je ključna rečenica ona koju u samoj sredini serije – točno na pola treće od pet epizoda – izgovara Mirjana Marković: "Niko ne može da uništi moju porodicu – niko, osim nas samih." Porodica pritom nisu samo ona, muž i njihova djeca: porodica je autodestruktivni princip društva izgrađenog na ličnoj lojalnosti, mitologiji roda i krvnim vezama, princip koji je, uostalom, mnogo stariji od samog Miloševića. Nasuprot tom principu stoji sada nova državna vlast predvođena energičnim premijerom Zoranom Đinđićem (Uliks Fehmiu), želeći iz temelja izmijeniti sustav: uvesti pravnu državu umjesto kulta nacionalnog pater familiasa, legalizam umjesto "viteštva" što ga Marković neprestano spominje, jednakost građana pred zakonom umjesto rodovske podjele na "nas" i "njih", na patriote i izdajice. Preko priče o operaciji Miloševićevog hapšenja, "Porodica" tako govori o pokušaju fundamentalne transformacije Srbije u građansko i liberalno društvo: pokušaju koji, naravno, simbolički okončava dvije godine kasnije atentatom na Đinđića.
Poraz ili pobjeda?
Iz centralnog koncepta društva kao porodice izvire zatim bujica novih metafora. Nemoguće je u klaustrofobičnoj atmosferi vile Mir, markiranoj začudnim kutevima kamere, ne prepoznati sliku Srbije devedesetih: izolirane, autistične zemlje čije vodstvo čak i u trenucima očitog poraza uporno ponavlja "Pobedili smo!" Serija o tri posljednja Miloševićeva dana uoči hapšenja utoliko je i serija o čitavoj deceniji koja tim danima prethodi: jasno to podcrtava njena najpotresnija sekvenca, niz dokumentarnih kadrova izbjegličkih kolona, ratnog razaranja Dubrovnika i Sarajeva, bombardiranja Beograda, praznih polica, redova za kruh i ostalih izravnih posljedica Miloševićeve vladavine, praćena pjesmom "Zemljo moja" Ismete Dervoz. Većina vizualnih metafora pritom je jasna i doslovna: onaj dječak nestao u metežu demonstracija očito predstavlja izgubljenu mladost iz tog vremena, a scena u kojoj članovi nove vlade slave uspješan završetak pregovora Čede Jovanovića (Milan Marić) s Miloševićem, pa shvate da među njima više nema Đinđića, završava kadrom prazne premijerske stolice, nimalo suptilno najavljujući skoro iščeznuće tek započetog projekta liberalizacije. Profesionalnom kritičaru ovakvi se postupci moraju činiti banalni, ali u seriji koja želi biti što komunikativnija sasvim su opravdani. A ukoliko nekom nakon svega ipak nije jasno što je sve "Porodica" pokušala ispričati mimo sudbine Miloševića i njegove familije, uskače autor Bojan Vuletić koji u intervjuima naglašava da je snimio "metaforu i tragediju ne samo porodice, već i cele zemlje i naroda".
Tuđman ili Milošević?
Tu su Vuletićevu rečenicu citirali brojni tekstovi i utoliko je čudnije što baš nijedan od njih ne spominje napadnu metaforizaciju kao osnovnu, nosivu retoričku gestu "Porodice". Naprotiv, seriju vide isključivo kao priču o Slobodanu Miloševiću i njegovoj obitelji. Možda to i nije greška kritičara: možda naprosto svjedoči o horizontu očekivanja, o onome što smo zapravo željeli da nam serija govori. Jer ako jednom ili dvojici komentatora promakne centralni postupak, onda je to njihov propust: ako promakne svima, onda može značiti i da je serija podbacila. I ako je svi interpretiraju suviše usko, moglo bi biti da "Porodica" preširoko zahvaća. Moglo bi biti, drugim riječima, da je ona velika metafora ustvari linija manjeg otpora, da se javlja kao višak koji, paradoksalno, osiromašuje značenje serije: očito je postojala kolektivna potreba da se o Slobodanu Miloševiću čuje i vidi nešto izravnije. Možda kroz svjedočanstva njegovih žrtava, kao što tvrdi Tomislav Marković; možda jasnijim izborom između dokumentarizma i fikcije, kao što misli Saša Ilić; možda odgovornijim tretmanom povijesnog konteksta, kao što Dejan Ilić sugerira; u svakom slučaju, ovako ne. I posve je pritom razumljivo zašto taj promašaj pogađa prvenstveno lijeve kritičare u Srbiji, kojima je obračun s Miloševićem daleko važniji, dok njihove hrvatske kolege ostavlja ravnodušnijim.
A postoji, naravno, još jedan razlog zašto "Porodica" djeluje bolje ako je gledamo u Hrvatskoj. Mi smo, naime, svoju seriju o Velikom Vođi već vidjeli: prošle godine HRT je pod naslovom "Predsjednik" prikazao deset epizoda slinave Tuđmanove hagiografije, pažljivo očišćene od najmanjeg problematičnog detalja. Čak i suspregnuto prčkanje po dobro poznatoj odgovornosti za ratne zločine ili veliku pljačku zemlje – kakvo u Srbiji donosi "Porodica" – kod nas je odavno postalo nezamislivo. I zato, RTS-ova dokufikcija možda jeste žanrovski polovična, ali Hrvatska trenutno nešto slično može zamisliti samo u žanru znanstvene fantastike.
