Nenad Stipanić autor je zbirki priča ‘Sprinteri u labirintu’ (2005.), ‘Odlično je baviti se kriminalom’ (2008.), romana ‘Izbacivači Majke Božje’ (2012.), ‘Stvarno je odlično baviti se kriminalom’ (2015.) i najnovijeg ‘Bogovi neona’ koji je prije nekoliko mjeseci izašao u izdanju nakladničke kuće Sandorf. Riječ je o piscu neobične, gotovo filmske biografije: radio je kao izbacivač, zaštitar, antikvar, fizički radnik, a roman ‘Bogovi neona’ rijedak je primjer književnosti na našim prostorima koja se bavi temama tehnooptimizma i transhumanizma.

Motiv atentata na srce Isusa Krista jedan je od najdosjetljivijih sižejnih elemenata koje smo u posljednje vrijeme mogli vidjeti na hrvatskoj, ali i na postjugoslavenskoj književnoj sceni. U čemu se sastojala autentična autorska motivacija za prizor u kojemu vaš junak putuje krvnim žilama Isusa Krista, najveći dio vremena provodeći u njegovoj aorti?

Hvala vam. Pa više silnica je inspiriralo to putovanje. Osim što je prvobitna zamisao bila da roman pišem u maniri bizarro fictiona čija je i inače žanrovska odrednica čudnovato, suludo i bizarno, učinilo mi se da za moju opsesiju putovanja prema posthumanim svjetovima već i samo kršćanstvo kao okružje u kojem sam i ja stasao ima elemente nekakve pramreže, poput prvobitnog interneta, da bude polazna točka za to putovanje u daleku budućnost, kad će neke sasvim drugačije mreže oblikovati naše svjetove. Isus kao ključni lik te prvobitne mreže i (gotovo) svemoguć, nešto kao Neo u ‘Matrixu’, glavni je protagonist, sve do trenutka kad oni koji su činili tkanje te mreže, a to su ljudska bića, pretjeraju sa svojim egoističnim razaranjem planeta i bivaju izbrisani iz te nove mreže, koju sačinjava supernapredna umjetna inteligencija i sam živi planet. Naravno, mogla je to biti i bilo koja druga religija i njezini protagonisti.

U doba prvih valova pljačke građana ove zemlje ostao sam bez stana. Moja se dugovna duša dugo utapala u dugovima, a i danas sam po tom pitanju na putovanju koje ne znam kamo će me odvesti. Možda u Irsku ili Dansku

Na razini naših svakidašnjih strahova, putovanje glavnog lika Nenada Stipanića Kristovom aortom, poput smrtonosnog ugruška, trebalo bi evocirati naše sadašnje realnosti. Srčani udar ili prsnuće aorte, ishemije generalno kao bolesti sadašnjice, simboliziraju i način života u ovom bjesomučnom vremenu, formule tipa: neizvjesnost+stres+propast+ishemija ili stres+uspjeh+ishemija ili proširene varijante paketa s karcinomima, psihičkim i drugim oboljenjima sastavnica su sadašnjosti, i svi nastojimo pobjeći iz tih formula ili barem rastegnuti prostor između njih. Ali moj lik odlučio je otputovati u srce problema i razoriti ga. Ne zato što je Isus negativac, baš naprotiv, on je pozitivac u čitavoj priči, samo bez ikakva utjecaja na sve ono čime kao formalno vlada, njegova dvorska kamarila drži ga na životu jer bez njega ne bi mogla postojati i baviti se svojim bezobzirnim rabotama. Da bi spasio planet, pa i čitav svemir, glavni lik mora proputovati Isusovim tijelom, susresti se sa svojom vrstom i samim sobom kao stvarateljem iste, spoznati sebe i nju i pokušati uništiti ono što je održava na životu. Na dnevnopolitičkoj razini roman sadrži i sloj satire, to jest posljednjih sam godina primijetio da se jako puno piše o Kristu, ali nisam vidio nijednu knjigu ili priču da se događa u Kristu.

Put u Isusovu aortu

Već ste spominjali kako je primarni tekst, onaj koji je prethodio ‘Bogovima neona’, bio autobiografija. Od koje se početne točke razvijao ovaj tekst, koliko postaja križnog puta je prošao njegov autor?

Početna točka je bio hibrid bizarro fictiona i moje autobiografije, a u planu su bili i kiborški elektronički implantati u mome tijelu i još mnogošta, no hrvatska nemila svakodnevica pretvorila je svaku od sastavnica romana u točku križnog puta. I kad je vlastita uronjenost u iste probleme koji tište ogroman broj građana ove zemlje, a koji nisu dio povlaštene elite na bilo koji način, učinila jasnom spoznaju da je tih križnih postaja puno više od 14, roman se rasprsnuo, eksplodirao i razletio po internetu, ovo tiskano je ono što je ostalo od moje stvarnosti.

U ‘Bogovima neona’ nailazimo na brojne bizarno-smiješne teme i motive, neki od njih vezani su uz književnost: samokažnjavanje zbog pisanja, trend proučavanja zabranjenih i nepriznatih pisaca, a neki i na ideološke – vraća se stari konzervativni poredak, zemlja postaje ravna ploča, a umjesto teorije relativiteta uvedena je teorija prema kojoj brzina evolucije ovisi o protočnosti Božje prostate i konzervativnom bizonu! Roman također posjeduje spasonosnu dozu humora i jezičnih kovanica koji mu dodaju poseban sloj. Jeste li se zabavljali pišući ga?

Kad se ambicija raspala i roman pretvorio u eksperiment sa samim sobom, postao je jako zabavan za pisanje na gorko-katarzičan način. Ponekad zamišljam da su se možda slično osjećali Rabelais, Hašek, David Ohle, Carlton Mellick III., Douglas Adams, Peljevin ili mnogi drugi meni dragi pisci dok su pisali svoje romane. No neka su rješenja u njemu bila zahtjevna, od jezičnih do strukturnih ludila koja će iznijeti priču o svjetovima toliko dalekim da se ne mogu jasno ispričati ni racionalizirati pa ni u fantastičnom modu, ali ih možemo naslutiti. Tražio sam način da to istodobno bude suludi bizarro na doslovan način žanra, ali i da u svom tkivu, u književnom eksperimentu koji izlazi iz žanra, osim što pruži slutnju tih svjetova, na jednoj razini ostane i autobiografski tekst u kojem čitatelj može i sam participirati kao moj biograf.

Zanimljiv lik u romanu je i djed Boga Nenada Stipanića koji s njim komunicira tako što u presudnim trenucima dijelove svog dnevnika ispiše neonskim cijevima kojima glavni lik stalno pokušava proniknuti smisao, ali mu izmiče. Djed je stari partizan koji se u ovom posthumanom svijetu nalazi u partizanskom raju s ostalim odmetnutim antifašistima, a tekst kojim se javlja su njegove reminiscencije iz Drugog svjetskog rata i poraća. Zašto vam je za priču bio važan lik djeda?

Kad je taj autobiografski tekst eksplodirao, neki su fragmenti moje autobiografije ostali, djed i stvarni dijelovi njegova dnevnika su jedan od tih preostalih dijelova moje realnosti. Djed je bio važan lik u mojem odrastanju jer nisam živio s roditeljima nego s njim i bakom, ostao je i zato što je u romanu važan kao simbol onih dijelova te ljudske vrste koji su nositelji pozitivnih vrijednosti. Antifašizam je jedna od svijetlih točaka ljudske vrste, u čijoj se općenitoj okrutnosti čini gotovo pa anomalijom, ali koja ipak daje nadu da nisu svi isti i da se i najgora vrsta u svemiru može mijenjati i popravljati. Pogotovo uz malu pomoć tehnologije.

Davno je Donna Haraway nagovijestila da smo već postali kiborzi, no prvi put u povijesti, masovnim umrežavanjima kroz društvene mreže, događa se i praktično disperziranje identiteta u cyberprostoru te spajanje fizičkog tijela, uma i osjećaja s digitalnim

Roman ‘Bogovi neona’ naizgled je potpuna promjena vaše spisateljske paradigme. Već ste govorili o tome kako ste posljednjih godina izučavali bizzaro fiction i transhumanizam te djela umjetnika i autora koji se bave ovim i sličnim žanrovima u umjetnosti. Kakva vrsta istraživanja je prethodila pisanju ovog teksta?

Pa zapravo, ako izuzmemo zbirku priča i u roman malo proširenu verziju ‘Odlično je baviti se kriminalom’, već sam u prvoj zbirci priča ‘Sprinteri u labirintu’ kao i u romanu ‘Izbacivači Majke Božje’ bio na sporom putu u Isusovu aortu, a ovo je bio samo konačni i potpuni uron, nadam se uspješan. Prethodile su godine iščitavanja literature i internetskih tekstova na temu transhumanizma, posthumanizma, eksperimentalne književnosti, fikcije iz palete žanrova od bizarro fictona, nadrealizma, weirda i new weirda, slipstreama do raznih hibrida i eksperimenata, kao i posjete izložbama suvremene umjetnosti koje se bave temama od mojeg interesa. Razgovori s brojnim prijateljima i umjetnicima, sa Sinišom Labrovićem, Markom Pogačarom, urednikom Krunom Lokotarom, da sad ne spojlam baš sve jer i to je integralni dio knjige i eksperimenta – tko bude čitao knjigu i ode na moj Tumblr profil kao jednu od digitalnih ekstenzija, a na koju vodi QR kod iz knjige, vidjet će koje sam to knjige čitao, koje izložbe posjećivao i tko me sve inspirirao u potrazi za konceptualnim torpedom koji glavni lik treba ispaliti u Kristovo srce.

Roman započinjete citatom suvremene filozofkinje i feministkinje Rosi Braidotti iz njezinog djela ‘Posthumano’. Braidotti se također mnogo bavila temama ekologije i odgovornosti prema okolišu, o čemu svjedoče i njezina razmatranja o etici održivosti. ‘Bogovi neona’ u jednom svom sloju također progovaraju o nasilju koji ljudi čine nad Zemljom i njezinim resursima.

Rosi Braidotti me na puno nivoa inspirirala u kontekstu mojih okolnosti i interpretacija. U roman sam pokušao utkati i nadu. Nadu koju spominje Rosi Braidotti, koja je oblik sanjanja mogućih budućnosti i anticipatorna vrlina naših života čineći ih djelatnima. Njezin posthumanizam me nadahnuo i da prekoračim česte, tek egoistične transhumanističke vizije transcendencije ljudskog tijela i pokušam promisliti o uranjanju u mrežu neljudskih, životinjskih, biljnih, virtualnih, tehnoloških konekcija i međupovezanostima s različitim drugim. Otvaranju prema svijetu, ograničavanjem toga da čitav svijet bude u meni i da ja budem čitav taj svijet.

Opstanak na planetu

Pripadnici ljudske vrste u ‘Bogovima neona’ nazvani su Ljudskim dugovima. Ljudsku ste rasu sveli na kategoriju duga, to smatram jednom od najpotentnijih i najangažiranijih metafora u romanu. Rađamo se i umiremo s dugovima. Kako u plus?

Ja sam zadnji koji bih znao odgovoriti na to pitanje, iako bih možda trebao jer je u duhu vremena da savjete dijele oni koji nemaju pojma o onome o čemu pričaju. U doba prvih valova pljačke građana ove zemlje, kad je bankama bila dopuštena lihvarska kamata koja je i najminorniji dug uvećavala šahovskom progresijom, tumačeći nam da je to zakonitost kapitalizma, ostao sam bez stana. Moja se dugovna duša dugo utapala u dugovima, a i danas sam po tom pitanju na putovanju koje ne znam kamo će me odvesti. Možda u Irsku ili Dansku. Ali dugovi ovog vremena ne odnose se samo na novac, već na čitav koncept postojanja, svi su u nekom obliku duga prema nečemu ili nekomu.

U romanu imamo nekoliko dojmljivih filmskih prizora: onaj u kojemu Ljudski dugovi masovno plešu i pjevaju na ‘We are the Robots’ Kraftwerka samo je jedan od njih. Nedavno ste spomenuli kako roman planirate širiti na transmedijsku platformu. U kojoj je fazi taj projekt i zašto vam je koncept transmedije važan za komunikaciju ovog romana sa svijetom izvan književnosti?

Jedan od ključnih motiva knjige je pokušaj postajanja kibernetičkim organizmom, boljim, savršenijim i odgovornijim čovjekom budućnosti kroz spajanje sa strojem i samim planetom. Kao i pokušaj propitkivanja kakva nam dobra i mogućnosti, ali i potencijalne strahove, donose te tehnologije budućnosti. Nisam teoretičar ni filozof i moja su znanja ograničena, ali zanimaju me pitanja identiteta u cyberprostoru, biotehnološke modifikacije tijela i reartikuliranje odnosa između naših unutarnjih i vanjskih svjetova. Odavno se ljudi bave tim pitanjima i davno je Donna Haraway nagovijestila da smo već postali kiborzi, no prvi put u povijesti, masovnim umrežavanjima kroz društvene mreže, događa se i praktično disperziranje identiteta u cyberprostoru te spajanje fizičkog tijela, uma i osjećaja s digitalnim. Svi na društvenim mrežama već jesu vrsta kiborga. S druge strane, zanima me gdje sam ja, sa svim svojim ograničenjima, obrazovnim, socijalnim, karakternim u tom novom svijetu. Najbolji način za propitivanje svega toga učinio mi se hibridom književnosti i novomedijskih mogućnosti ili nemogućnosti i samim biotehnološkim modifikacijama, pa ako nekim čudom uspijem savladati sve navedene prepreke, u planu su i tehnološki kiborški dodaci vlastitom tijelu kao propitkivanju vlastite tjelesnosti i identiteta kao i vlastite književnosti u tome kontekstu. Knjigu sam pokušao simbolički učiniti i duhovnim bićem, ali na način na koji se u knjizi biotehnološka duhovnost nastavlja na onu prvobitnu, ugradio sam tajne kodove u tekst, kao skrivenu podsvijest knjige, ali koji ipak vode na internetske lokacije s mojim autobiografskim trenucima za koje ne želim da se sazna. Isto tako, sva vlastita nezgrapnost indikativna mi je i za iluziju te svijetle tehnološke budućnosti, ako tu novu revoluciju koja će se u budućnosti sigurno dogoditi u samom odnosu ljudske tjelesnosti i identiteta s tehnologijom ne bude pratila socijalna i društvena pravda, i to mi se uz očuvanje planeta čini jednim od pitanja kojima se treba danas baviti, iako je teško jer smo prisiljeni na borbe s konkretnijim problemima, od korupcije, raspada zdravstvenog sustava, socijalne nepravde, do kršenja ljudskih prava i političke uskosti i gluposti pa nadalje. Jer pitanja opstanka na planetu koji se sustavno razara jednog dana bit će i pitanja tko ima mogućnosti i resurse da bude taj novi čovjek koji može živjeti u novom ekološkom i tehnološkom okruženju, a tko ne.