Ako ste se imali želju nekoga riješiti, a niste htjeli zbog toga godinama ležati u zatvoru, u određenim okolnostima mogli ste to napraviti u Hrvatskoj. Ova naoko smjela tvrdnja ima svoju potvrdu u praksi kada su u pitanju suđenja za ratne zločine. Baš ovih dana osuđen je rado viđen gost na sastancima u Račanovoj vladi, kao i na inauguraciji predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović, nekadašnji pomoćnik ministra unutarnjih poslova, bivši čelnik jedne stranke i nekadašnji član raznih nadzornih odbora. Da, i ratni zločinac – Tomislav Merčep.
Osuđen je zato što kao zapovjednik jedinice koja je nosila njegovo ime nije spriječio hapšenje 52 ljudi s područja Zagreba i Pakraca te njihovo odvođenje u Pakračku Poljanu, gdje su ih vojnici pod njegovim zapovjedništvom mučili, a njih 43 i ubili.
Nakon stotina novinskih tekstova, šest godina nakon što je Haški sud DORH-u predao tisuće stranica dosjea o Merčepu, 19 godina nakon zločina, istraga je napokon, rekli bismo u rekordnom roku za hrvatske prilike, urodila plodom: PU Zagrebačka podnijela je ŽDO-u u Zagrebu kaznenu prijavu protiv Merčepa. Istog dana, 10. prosinca 2010., on je i uhapšen. Godinu i pol dana je proveo u istražnom pritvoru, pa je pušten na slobodu. Suđenje je počelo 2012. i trajalo je četiri godine. Tokom suđenja Državno odvjetništvo je promijenilo i ublažilo optužnicu. U prvoj varijanti, Merčepa su teretili da je lično naređivao hapšenja i ubojstva, a kasnije samo zato što nije spriječio podređene koji su ubijali ljude, iako je znao za zločine. Sucima se nije žurilo. Ispitan je 151 svjedok, polovica u prvoj godini suđenja, a onda se 70-ak svjedoka razvlačilo još tri godine. Prije godinu dana Merčep je na Županijskom sudu osuđen na 5,5 godina zatvora. Prije nekoliko dana Vrhovni sud povisio mu je pravomoćnu kaznu na sedam godina.
Mala je to satisfakcija za one koji su strašne jeseni 1991. gledali kako ljudi u maskirnim uniformama odvode njihove očeve, sinove i muževe s posla i kućnog praga. Mnogi su znali da su u Paviljonu 22 na Hrvatskom velesajmu okuplja ekipa koja u Zagrebu pljačka i odvodi ljude. Znala je to policija, znali su to političari, kasnije su saznali i novinari. Mediji su pratili ratni put Tomislava Merčepa, koji je počeo u Vukovaru, a nastavio se u Gospiću i Pakracu.
No zločini u Pakračkoj Poljani barem su dobili svoj epilog, dok obitelji Srba iz Vukovara još uvijek traže odgovor na pitanje tko je prije početka otvorenog rata ubijao njihove najmilije i tko im je lokale dizao u zrak. Odgovora nema i neće ga biti, jer ne odgovara stvorenim mitovima o ratu u Hrvatskoj. Postojao je mit i o Merčepu, ratnom heroju Vukovara. Razbili su ga novinari poput Drage Hedla, koji su za to platili visoku cijenu. Njihovi tekstovi uzrokovali su nekad nedodirljivom Merčepu duševne boli, a servilni hrvatski sudovi visokim odštetama kažnjavali su novinare i novine. Hoće li sada netko vratiti taj novac? Hoće li se ispričati onima koji su govorili u ime nevinih žrtava i pravde? Neće, naravno. Inače, ni 25 godina nije bilo dovoljno da se identificiraju žrtve. Više od polovice ubijenih još uvijek čeka na identifikaciju, a četvero se vode kao nestali.
Nitko od direktnih ubojica iz redova merčepovaca nije kažnjen za ubojstva u Pakračkoj Poljani. Iako je mit o Merčepu kao ratnom heroju ovom presudom barem dijelom dekonstruiran, ostaje činjenica da je osuđen samo zato što ubojstva nije spriječio. Tako ispada da su opet neodgovorni pojedinci ubijali ljude. Da je sud donio presudu o Merčepu kao nalogodavcu zločina, to bi dirnulo u neke druge mitove i mogli bismo se zapitati kako je moguće da se toleriralo postojanje takvih jedinica te za čiji su račun one nekažnjeno vršile likvidacije.
