Nije trebalo dugo Valentinu Ćoriću, čovjeku koji je 1992. imenovan zamjenikom za sigurnost i zapovjednikom Vojne policije Hrvatskog vijeća odbrane (HVO), a koncem 1993. i ministrom unutrašnjih poslova u tzv. Hrvatskoj Republici Herceg-Bosni, da nakon odslužene zatvorske kazne izmili na javnu scenu, ali ovoga puta kao autor knjige. Odmah da kažemo, Ćorić nije služio kaznu za bilo što, niti je on sam bio bilo tko; osuđen je na 16 godina zatvora pred Međunarodnim tribunalom u Hagu za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti uključujući ubojstvo, progon, deportaciju, silovanje, zatvaranje, protupravni rad i nečovječno postupanje, skupa sa još petoricom čelnika tzv. Herceg-Bosne. Podsjetimo i na to da su tada osuđeni: na 25 godina bivši predsjednik vlade Herceg-Bosne Jadranko Prlić, na po 20 godina nekadašnji ministar odbrane Herceg-Bosne Bruno Stojić te bivši načelnici Glavnog stožera HVO-a Slobodan Praljak i Milivoj Petković, dok je predsjedniku Komisije za razmjenu zarobljenika Berislavu Pušiću u istome procesu odrezano deset godina zatvora.
Pretresno vijeće Haškog tribunala ustanovilo je da je konačni cilj udruženog zločinačkog poduhvata u kojem je spomenuta šestorka učestvovala bio stvaranje hrvatskog entiteta, sa namjerom ujedinjenja svih Hrvata u BiH na jednom komadu teritorije, ugrubo rečeno, u granicama Banovine Hrvatske iz 1939. godine. Prema izreci iste presude, osim šestorice optuženih, više se osoba pridružilo i doprinijelo ovom udruženom zločinačkom poduhvatu i učestvovalo u njemu, uključujući, među ostalima: Franju Tuđmana, predsjednika RH, Gojka Šuška, ministra obrane RH, Janka Bobetka, generala Hrvatske vojske i Matu Bobana, predsjednika Hrvatske zajednice (kasnije Republike) Herceg-Bosne.
Dok je čekao da mu istekne haška kazna, Ćorić je u zatvoru pravio – vino. O tome je napisao i knjigu, koja je najprije promovirana u Zagrebu, a onda i u Mostaru, uz prisustvo viđenijih faca iz kulturno-književno-političkog života. U Zagrebu su se isticali umirovljeni general Ljubo Ćesić Rojs, novinar Goran Milić, izdavač Josip Pavičić, umirovljeni general Ivan Tolj, akademik Ratko Cvetnić, bivši predsjednik hrvatskog P.E.N.-a Slobodan Prosperov Novak i politički veteran Dražen Budiša. U Hrvatskom domu hercega Stjepana Kosače u Mostaru, Ćorić će tri sedmice kasnije održati još jedan trijumfalni zbor, koji će opet okupiti viđenije HDZ-ovce i njihove satelite, uključujući i prvog među njima – predsjednika HDZ-a BiH Dragana Čovića. Ćorić je opet malo govorio o vinu, a onda više o svom boravku u Hagu i suživotu sa zatvorenicima. Lokalni mediji su o svemu uredno izvještavali, plasirajući vijesti o Ćorićevoj promociji u rubrikama rezerviranim za kulturna dešavanja, kao što je to uradio mostarski portal Bljesak. U podkastu na tom istom portalu nekoliko dana kasnije Čović će se braniti riječima: "Ja sam u Hagu od 1999. do 2020. bio pet-šest puta, to je moja obaveza. Naših pet predstavnika, nikad šest, sam obišao bar dva puta. To je moja obaveza, ako ste predstavnik hrvatskog naroda, predvodnik politike hrvatskog naroda, morate skrbiti o tim ljudima. Moramo razumjeti da ja nisam Dragan Čović kad se pojavim u Hrvatskom domu hercega Stjepana Kosače."
Klub vijećnika Koalicije za Mostar 2020, kao i udruženja logoraša grada Mostara, javno su pozvali na sprječavanje održavanja događaja, a reagiralo je i američko veleposlanstvo, oštro osudivši prisustvo Čovića na promociji, nazivajući takav potez "sramotnim" i suprotnim evropskim vrijednostima. Slično se o Čoviću izrazio i Amer Obradović, novinar koji je kao 17-godišnjak prošao jedan od logora – Koštanu bolnicu u Stocu: "Čovjek koji je 'rentao' logoraše da mu prave ogradu oko Sokola, dolaskom na promociju knjige ratnog zločinca Valentina Ćorića svim svojim bićem, i više od 30 godina nakon, ostao je ispred iste one ograde koja je dijelila hercegovačke Bošnjake od slobode i života. Na sramotu."
Zatvorenici kao radna snaga u Sokolu – Čovićeva "zamolnica" iz 1993.
- U koncentracionom logoru za Bošnjake iz Stoca i okolnih Dubrava, u Koštanoj bolnici, ljudi koji su mučili zatvorenike su bili obične kukavice. Vezati ljude i tući ih kundacima, motikama, vojnim čizmama, šakama... mogu samo kukavice. A sa druge strane su bili nevini ljudi u bezizlaznoj situaciji, u kojoj nikada niste znali hoće li vam neki bojovnik odbiti bubrege i hoćete li dočekati sljedeći dan, ali su bili hrabri. Hrabri zato što smo u tom paklu jedino maštali o slobodi – dobro, i o hrani – ali niko nije razmišljao o osveti ili mržnji prema drugom. To je ta ključna, ljudska razlika. Ona nije etnička, nacionalna, nego ljudska. Vođe tih kukavica su svoj kukavičluk pokazali i u Hagu, po komandnoj odgovornosti, a jedan od njih je poput nacističkih zločinaca popio otrov. Ratni zločinac svoj biljeg mora nositi dok je živ. Kada odsluži zatvorsku kaznu, ostaje ratni zločinac. I to što oni tokom robije prave vino, skupljaju poštanske marke, pišu memoare ili igraju šah, u demokratskom društvu ne smije biti javna stvar. Oni ne mogu biti kreatori javnog mijenja, poput Šljivančanina, ili općinski načelnici, poput Fikreta Abdića. Posebno im se javno nijedan demokratski zvaničnik, novinar ili bilo koji drugi čovjek koji drži do svog obraza ne smije dodvoravati, pružati im podršku ili veličati ih, kako to recimo radi Milorad Dodik kada su u pitanju Radovan Karadžić i Ratko Mladić. Tako gledam i na promociju knjige u Mostaru ratnog zločinca Valentina Ćorića. On nije bio neki obični ćato. Vale, kako mu tepa Goran Milić, bio je u vrhu udruženog zločinačkog poduhvata, kao zapovjednik Vojne policije HVO-a koja je u Koštanoj bolnici i drugim logorima ubijala ljude, etnički čistila tzv. Herceg-Bosnu i sprovodila brutalne zločine protiv čovječnosti - govori Obradović za Novosti.
- Nimalo me ne zanima što o svome životu u zatvoru ima reći osoba koja je odgovorna za ratne zločine i zbog koje su neki moji prijatelji i još tisuće drugih ljudi prošli kroz logore čije posljedice, fizičke i psihičke, trpe i danas. Znam da će mnogi reći kako Ćorić nije odgovoran za zločine za koje je osuđen, navikao sam na takve odbrane posljednjih godina, ne samo od Hrvata koji brane svoje osuđene zločince već i od Bošnjaka koji brane svoje osuđene zločince, ali me takve odbrane ne zanimaju. Tko god tvrdi suprotno od sudske odluke, imao je dovoljno godina da sudu podastre dokaze za to. Sva relativizacija i negiranje poslije pravomoćne presude predstavljaju ništa drugo doli podršku zločinu ili izražavanje stava da ti je svejedno što je zločin počinjen. Ukratko, moralno dno - kaže Franjo Šarčević, profesor Prirodno-matematičkog fakulteta u Sarajevu i glavni urednik Prometeja, dodajući da je u tom smislu Čovićevo prisustvo na promociji još jedan u nizu autogolova hrvatske politike u BiH.
Edim Edo Šator, autor nekoliko knjiga o logorima Herceg-Bosne, naglašava kako se u proteklih sedam godina intenzivno bavio tim logorima, što je rezultiralo objavljivanjem dvije knjige o pet logora.
- Ono što sam slušao od svjedoka i pročitao u izjavama logoraša ljudski um teško može pojmiti. I danas se čudim kako su neki od njih pri zdravoj pameti i kako su uopšte preživjeli. Promocija knjige osuđenog ratnog zločinca je pljuvanje u lice svim logorašima koji su prošli logore Herceg-Bosne i onima koji su u tim logorima ubijeni. Ćorić je bio komandant Vojne policije HVO-a pod čijom ingerencijom su bili svi logori i zbog toga je osuđen u Hagu. Ovakvo veličanje ratnih zločinaca je moralni sunovrat i organizatora i onih koji ovakve promocije podržavaju. Budućnost se ne može graditi na mitovima i veličanju presuđenih zločinaca, nego na suočavanju sa vlastitim zločinima i traženjem oprosta od žrtava - ističe Šator, dodajući da je 15.000 do 20.000 ljudi prošlo kroz logore Herceg-Bosne.
Promocija Ćorićeve knjige u Mostaru ponovno potpaljuje raspravu o odgovornosti za ratne zločine i njihovom tretmanu u društvu u BiH, ali i u susjednim zemljama. Lideri političkih stranaka, poput Čovića, svojim prisustvom na događajima koji glorificiraju ratne zločine i zločince jasno impliciraju ignoriranje i relativiziranje počinjenih zločina. U Bosni i Hercegovini je to od 2021. godine i kazneno djelo. Hoće li zbog veličanja zločinaca ikada itko odgovarati – vječno je pitanje na usnama žrtava, dok zločinci cijede grozdove zločina.
