Fra Ivan Šarčević, profesor na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu, bivši je urednik franjevačkog mjesečnika ‘Svjetlo riječi’ u kojemu su do 2013. godine pisala ponajbolja pera Bosne i Hercegovine i Hrvatske. Fra Ivan je zauzet za ekumenski i međureligijski dijalog te ne zazire od ulaženja u vrlo aktualne, pa i oštre rasprave o odnosu vjere, društva i politike te prokazivanja pogubnih politiziranja vjere i religizacija politike.

Naše su etničke strukture adamovsko-kajinovske, utopljene u kolektivnu obmanu nevinosti i mitologeme poricanja vlastite zle prošlosti

Fra Ivane, nedavno smo slušali presude iz Haaga Ratku Mladiću i šestorki Hrvata iz BiH, a na obje strane, na gotovo svim razinama vlasti i društva, vidimo snažne reakcije koje ukazuju na to da vlastiti zločini vrlo teško ulaze u kolektivnu i političku svijest. Mogu li nam te presude ikako pomoći u suočavanju s vlastitim zločinima ili smo već i strukturalno definirani apologijom?

Odbijanje da se za počinjene zločine preuzme odgovornost, obrana lažne bezgrešnosti, tamno je naličje ljudskoga postojanja. Biblija to opisuje već na prvim stranicama u Adamovu i Kajinovu grijehu. Oni su slika i za pojedinca i za ljudske strukture. I danas. Opakost toga grijeha nije samo u dijabolično zavodljivom izvoru zla, u oholosti da će se biti kao bog, nije dakle samo u činu, nego u skrivanju, u neodgovornosti i prebacivanju krivnje na drugoga, kako to čini Adam, i u drskoj apologiji svoga zločina, kako to čini Kajin.

Čini mi se nužnim ovo podsjećanje na zaboravljene istine čovječanstva, na prve katekizamske lekcije, koje nisu historiografska faktografija, nego egzistencijalna poruka i demitologizacija naših novoprobuđenih mitomanija nedužnosti. Uvažavajući uzroke i posljedice, kronološki slijed i količinu zločina kao i sve njihove razlike, naše su etničke strukture adamovsko-kajinovske, utopljene u kolektivnu obmanu nevinosti i mitologeme poricanja vlastite zle prošlosti. To je naša baština, izvor naših etničkih identiteta, naše ozračje i duhovna domovina. Prisjetimo se, Kajinov grijeh je strašan, ubio je brata. Ali njegov grijeh je još neizmjerno veći jer poriče svoje ubojstvo. Ne priznaje ga ni pred Bogom. Kajinovo drsko samoopravdanje: Nisam ja čuvar brata svoga! ima razne oblike. U nas je u dijaboličnom opravdavanju preventivnog etničkog čišćenja drugih, u onom: Da nismo mi njih, oni bi nas!; u ‘humanom preseljenju’ i u onom njegovu opravdanju: Za njih i tako ondje nema života! Kajinovska nevinost se institucionalizirala, naše su strukture premrežene lažima i nijekanjem odgovornosti. Tim strukturama rat je majka, rodno mjesto, izvor privilegija i sredstvo moći. Za ‘vjernika’ Kajina i Bog mora biti na njegovoj strani pa su naše države i entiteti ‘vječni’, ili kako to izjavljuje prvak Srpske pravoslavne Crkve: Republika Srpska je izraz same Božje volje.

Nemojmo se dakle zanositi da će nam Haag i njegove presude donijeti pomirenje. One mogu pripomoći, ali i odmoći u suočenju s prošlošću i katarzi za zajedničku budućnost. Po sadašnjoj histeriji nevinosti, po odsutnosti istinskog priziva na Božju riječ, po okretanju glave od žrtava, po veličanju i posvećivanju počinitelja, još ćemo dugo čekati na naš susret s istinom i na proces iscjeljenja.

Kolektivna histerija

Kažete da će se taj proces iscjeljenja otegnuti i pretpostavljam da ne mislite kako će vrijeme samo dovesti do iscjeljenja i suočavanja s prošlošću. Čini mi se da će vrijeme samo nakupljati zlopamćenja koja će u jednom trenutku izbiti na površinu i izroditi nove sukobe. Što nam je zapravo potrebno?

Nešto će ipak vrijeme učiniti, ali ne mislim da treba čekati neko drugo doba od ovoga. Uostalom, tko može predvidjeti budućnost, nje može i ne biti. Kada kažem da će se s vremenom nešto promijeniti, onda mislim na trenutni zamor od oružanih sukoba, kao i na biološko umiranje onih koji su bili ideolozi, izvođači i profiteri rata, onih koji smatraju da je rat najbolje sredstvo da se osvoji sloboda i postigne definitivna nacionalna sreća. Naša nam prošlost pokazuje, točnije naše nam do isključivosti zavađene etničke povijesti pokazuju da mi svoje identitete izgrađujemo na nasilju i ratu, na pamćenju zla drugih i na svome nedužnom, žrtveničkom stradanju. Gotovo se svi sukobi i ratovi ovdje opravdavaju bivšim zlom drugih: turskim, austrijskim, srpskohegemonističkim, ustaškim, četničkim, komunističkim. I uvijek je nastupajuće osvetničko zlo užasnije i zatornije od prethodnoga. Tko se oslobodi svoga zlopamtilačkog i žrtveničkog identiteta, tko se oslobodi osvete, sačuvat će živote drugih, a to je najhumaniji čin. Ako se i dalje bude gradilo samo na pamćenju tuđega zla, bez suočavanja sa svojim i bez aktivnog suosjećanja s patnjom i žrtvama drugih, onda će u ‘pogodnim’ okolnostima neizbježno doći do novih sukoba i ratova. I uvijek sve gorih, jer povijest dokazuje da čovjek nikako da se oslobodi nasilja te da se to ljudsko nasilje sve uspješnije ukorjenjuje u prošlost, sve sofisticiranije maskira nemoralnošću i lažima, sve se više tehnički usavršuje prema uništenju sve većeg broja ljudi.

Što će redatelj na tako važnoj funkciji u ratu? Praljak je kontroverzni grandoman. ‘Sve je’, kako evanđelje kaže, ‘činio da ga ljudi vide’, do toga da bude glavni vojskovođa hvo-a u ono katastrofalno ljeto 1993.

Kao da je podosta te ‘histerije nevinosti’, kako je nazivate, kulminiralo u Praljkovu samoubojstvu…

Trenutno se u samoubilački čin Slobodana Praljka želi koncentrirati sve, ne samo Haški sud, ne samo projekt Herceg-Bosne, nego sve ono što je činila vladajuća hrvatska politika kroz skoro tri posljednja desetljeća. Zapanjuje ta jednostrana kolektivna histerija da se kao kroz lijevak sve nacionalno slije u simbol, u mit nevinosti jednoga čovjeka. Zastrašuje to simplificiranje, to ignoriranje činjenica, zaborav žrtava i poricanje zločina koji su počinjeni u ime Herceg-Bosne, to odbacivanje fundamentalnog pitanja što će Praljak uopće na čelu vojske HVO-a u najtežim mjesecima najbesmislenijega rata s Bošnjacima. Ako čak i pođemo od tog identificiranja Praljka i vladajućeg hrvatstva zadnja tri desetljeća, onda bi ga trebalo dovesti do kraja. Praljak je izraz dvostruke, a u konačnici samoubilačke hrvatske politike prema Bosni i Hercegovini, politike Franje Tuđmana i njegovih hercegovačkih adepta Šuška i Bobana. Oni su stvarali Herceg-Bosnu, oni su je dokinuli. Oni su jedno govorili, a drugo radili. Prvi su priznali Bosnu i Hercegovinu i istodobno zapjenjeno govorili kako je Bosna kolonijalna tvorevina, tvorevina srbokomunista, Jugoslavija u malom i kako se treba raspasti. Oni su uveli red solidarnosti i pomaganja Muslimanima pa red etničkog čišćenja i humanoga preseljenja svojih kao reakciju i derivaciju na miloševićevsko-karadžićevski republičkosrpski projekt.

I ovdje bih se vratio na prve stranice Biblije. Bog poziva Adama i Evu, poziva svakoga na osobnu odgovornost za svoj čin. Kažnjava ih, a od samog zla, uobličenog u zmiju, ne traži odgovornost nego zlo ‘proklinje’. Ne mislim da je ovdje rješenje za sve, ali bi bilo krajnje vrijeme shvatiti da onaj tko surađuje s ‘knezom zlom’, ako slijedi ili oponaša primarno zlo, ako se nađe u blizini epicentra zla, u nas je to velikosrpski projekt, i sam će nastradati. Tikve se razbijaju o glavu svima onima koji su ih sa zlom sadili. Neće, međutim, Praljkova ‘nevinost’ ni prebacivanje krivnje na druge, na Srbe i Bošnjake, odgovoriti na pitanje hercegovačkih logora, a posebno ne na pitanje kako je došlo do toga da je BiH ostala gotovo bez pola milijuna Hrvata.

Govorite o licemjernoj hrvatskoj politici. Gdje se ona ogleda?

Pa ona je takva i u odnosu prema Haškom sudu. Praljak je upravo u tome hrvatski simbol. Nije u pitanju samo dvolični odnos prema presudi Gotovini i Markaču, nije u pitanju ono pompozno ispraćanje i dragovoljno izručenje u Haag, nije u pitanju ni to što sada nema ni riječi o drugima presuđenim u haškom procesu, nego opet o samom korijenu hrvatskog političkog makijavelizma. Naime, ako je itko tražio da se osnuje međunarodni sud pravde za bivšu Jugoslaviju, onda je to opet bio F. Tuđman. S umišljajem velikog državnika koji utječe na novi svjetski poredak, još na samim počecima rata, u jesen 1991., odašiljao je Tuđman svjetskim državnicima pisma o nužnosti osnivanja takvog suda. Pun ‘sinovske odanosti’ pisao je i papi Ivanu Pavlu II. da svojim autoritetom podrži i lobira za njegovu inicijativu.

Nisu sve žrtve iste, jer ni zločinci nisu isti, ni nacionalizmi nisu isti, kao što nam mantraju. Ljudi su stradali upravo zbog svoje etničke i religijske pripadnosti ili nepripadnosti i zato što su živjeli ondje gdje po projektu ‘zločinaca-heroja’ nisu ‘smjeli’ živjeti

Mogli bismo nizati bezbroj činjenica hrvatskoga političkog licemjerja, samoobmane i unutarnjeg ropstva ili, ako hoćemo, zakovanosti u ‘istočni grijeh’ hrvatske politike – u Herceg-Bosnu. Najtragičnije je što se taj samoubilački projekt, a susljedno onda i Praljkova sudbina, nastoje nametnuti kao odgovornost čitavom narodu, i to ne najprije od Srba i Bošnjaka i njihovih politika, nego opet od hrvatske vladajuće politike. I što se za presudu želi vezati ni manje ni više nego opstanak Hrvata u BiH, posebno u Bosni. Koje sljepilo da se neće vidjeti da je taj opstanak odavno doveden u pitanje, a za neke krajeve, kao što je područje srpskog entiteta, opstanak je već davno ‘riješen’. Nije dakle zlo samo u zločinu, nego što se on poriče, što se izvlači iz odgovornosti i od njega pravi herojstvo. I što se na zabludi i uvježbanoj strategiji hadezeovske obmane čitav narod želi učiniti taocem poražene politike. U konačnici, što se jedan neuspjeli zločinački projekt, kakav je bio NDH, želi zamijeniti drugim, ‘banovinskom Hrvatskom’ ili Herceg-Bosnom.

Bog nije etničko vlasništvo

Što nam kult ličnosti tog čovjeka zapravo govori o onima koji ga stvaraju?

Vole ‘naši narodi i narodnosti’ kult ličnosti, jedan zamjenjuju drugim, da bi u njega upisali svoju političku nezrelost, svoje zablude i grijehe. Tako i sa Slobodanom Praljkom. O tom čovjeku kruže razne priče i svjedočanstva, prepuna suprotnosti. Zarana sam još čuo za strah koji je izazivao njegov otac Mirko po Hercegovini i mom ramskom zavičaju. Hvatao je ustaše, domobrane, škripare, sve sumnjive. Nije mu bio nepoznat projekt revnosnog druga oznaša Nedže Borozana koji se bavio ‘pedagoškim preseljenjem’ čitavih ‘ustaških’ sela iz zapadne Hercegovine u Popovo polje. Ne znam koliko je Praljak, prema svjedočanstvima nekih, nosio tešku stigmu oca. No i on je kao i većina naših nacional-političara i današnjih stožernika dio komunističke, crvene i ateističke buržoazije dekadentnoga komunizma, kojima su partizanski pokret i tekovine revolucije bili pokriće moći i bogaćenja, kao što su im danas nacionalizam i naguravanje oko oltara. Oni su se ponašali kao ‘očevi sinovi’. Mogli su puno toga, mogli su studirati i mijenjati studije, po želji. Njima, uostalom, nikada nije bilo loše.

Što će redatelj na tako važnoj funkciji u ratu? Praljak je kontroverzni grandoman. ‘Sve je’, kako evanđelje kaže, ‘činio da ga ljudi vide’, do toga da bude glavni vojskovođa HVO-a u ono katastrofalno ljeto 1993. Plivao je u predrasudama moći, učenosti i precjenjivanja, u svim Baconovim idolima, od idola plemena, spilje i odgoja, trga i logoreja, sve do idola teatra. Posebno u ovom posljednjem jer je, poput drugih hrvatskih idolatra, nekritički i dogmatski prihvaćao historiografske krivotvorine o Bosni i Hercegovini svoga uzora i vrhovnika, povjesnika Franje Tuđmana. Na Praljku se, na suđenju šestorici hercegovačkih Hrvata, na većini reakcija na presudu, očituju teške posljedice Tuđmanove politike: Sve za Hrvatsku! To je podrazumijevalo koristiti sva sredstva, žrtvovati sve, i svoj narod, posebno onaj u BiH za neovisnu Hrvatsku. Zato je sada najvažnije pitanje haški koncept udruženog zločinačkog pothvata. Zato je najvažnije osloboditi hrvatsku HDZ politiku od svake odgovornosti za politiku u BiH ili je pravdati ‘većim’ zločinima drugih, kao da će naši zločini nestati tuđim zločinima. U toj se politici za žrtve nema sućuti. U takvoj politici ostatak Hrvata u BiH treba i dalje ‘jedinstveno i poslušno’ služiti tome državnom cilju. Većina bosanskih Hrvata već je žrtvovana za ‘vječnu Hrvatsku’. Nestali su u zaboravu i samozaboravu. Hercegovački Hrvati su danas najfrustriraniji dio hrvatskog naroda. Njihova očekivanja o zajedničkoj Hrvatskoj ili posebnoj hrvatskoj državi u BiH razbila su se, a oni ne mogu prihvatiti da su ih u tu situaciju doveli upravo oni u koje su položili sve svoje nade te da moraju ponovno u ratom razvrgnuti ‘brak’ s Bošnjacima.

Što se tiče Praljkova samoubojstva, ono je svakako tragičan čin koji može biti dokaz besmisla njegove politike, jedna vrsta herojskog nihilizma. Nisam siguran da se može vezati uz Sokrata, a s Isusovom smrću svakako ne. Praljkova optužnica, osuda i smrt suprotnost su i negacija Isusove osude i smrti na križu. Praljak – dobio je znakovito ime, Slobodan – svojom je slobodom dokazao tko je bog njegova života i smrti. Naravno, sve je u prostoru slobode, svi su slobodni vjerovati Praljkovom bogu i opasnim analogijama s Isusom podebljavati hrvatsku nacionalističku kristologiju.

Spomenuli ste vjeru u Boga kao nešto što doprinosi konfliktu, odnosno pomirenju. Na ovim područjima, napose u BiH, religijski simboli u kolektivnoj svijesti, rekao bih, imaju veću moć, dublje prodiru, od ovih političkih, nacionalističkih, etničkih…

Različite su naše Crkve i vjerske zajednice u odnosu prema politici. Sve su na kušnji da se njihovo djelovanje i njihovi najsvetiji simboli pretvore u ideologiju, u političku religiju, konkretno – u sakraliziranje svoje nacionalističke politike. A nacionalizam je suprotnost svakoj od ovih vjera i konfesija, jer negira ono što je osnovni postulat vjere: Bog nije nacionalna kategorija, niti ičije etničko vlasništvo, niti pokriće zločina. Treba razlikovati naše religijske zajednice i uzimati u obzir njihovo povijesno naslijeđe kao i bezbožničke elemente u njihovoj praksi. Jedno je srpsko-pravoslavni autokefalizam, harmonična kooperacija Crkve i države, neevanđeoski govor o srpskom ‘hristolikom’ narodu. Drugo je hrvatsko-katolički lokalni cezaropapizam, tobože unaprijed osigurano hrvatsko europejstvo i zapadna kultura kao predziđe kršćanstva pred dvostrukim istočnim barbarizmom, pravoslavnim i muslimanskim; katolički antimodernizam usprkos teološkom prosvjetiteljstvu posljednjeg Koncila. Nipošto na posljednjem mjestu treba imati u vidu bošnjačko-muslimanski šerijatski teokratizam, preuzetnost o vjerničkoj superiornosti, zavodljivi a autodestruktivni mitologem o turskoj vladavini kao vremenu uzorne etničke i religijske tolerancije te bošnjačku viktimologiju kao mit o nevinosti i masku za lošu politiku.

Jesu li vjerske zajednice svjesne važnosti i snage svojega govora i djelovanja?

Želim ponoviti da sve naše zajednice boluju od iste bolesti: nacionalističke politike. I da sve žele živjeti zatvoreni sustav, kao da u ovim zemljama nema nikoga drugoga osim njih, dok istodobno kažu da vjeruju i da šire poruku Božje milosti i ljubavi prema svim ljudima. Ta univerzalna poruka Božje milosti i milosrđa je najveći potencijal svih vjera i vjerskih zajednica. Na tome ispitu, međutim, pale su u ratu a i danas posrću – mislim više praktično, nego na riječima i izjavama – naše zajednice. Pritom, naravno, spasili su nam obraz upravo oni ljudi koji su svjedočili vjeru tako što su prelazili etničke i konfesionalne granice, koji se nisu poistovjetili s kolektivnom histerijom bezgrešnosti i ksenofobije.

Mislim da svećenici, mislim i na sveštenike i imame, vjerske poglavare, nisu dokraja povjerovali u snagu Božje riječi kojoj su služitelji pa se upuštaju u politikantstvo. Potapaju proročki, osloboditeljski potencijal svoje vjere u buku dnevne politike, u nacionalističke teologije. Prepuštaju političarima i medijskim ideolozima da oni određuju kako ćemo se odnositi prema zemlji, Božjoj zemlji, kako prema strancima, onima drugima, kada i kako s njima razgovarati, svađati se, miriti. Na drugoj strani, neki od svećenika i imama, razočarani nad društvom, bezglasno protestiraju, povlačeći se u zaštićene oaze obrednosti i asocijalne pobožnosti. Vjernicima je teško povjerovati da spasenje ne dolazi od politike nego od Boga, ne od političkoga Boga, niti od Boga koji je nedruštven, koji je napustio čovjeka i svijet, pa se nalazi samo u duši ili na dalekim nebesima. Teško je povjerovati da najteža nesreća za vjeru dolazi od nedosljednosti samih vjernika. I da je biti čovjek, biti vjernik skopčano sa šikaniranjem i žrtvom. Teško je uzvjerovati da nitko ne upućuje veću kritiku kršćanima, ni masoni, ni sotonisti, ni liberali, ni komunisti, ni muslimani, kao samo evanđelje.

Kod žrtava nema općih mjesta

Nazire li se u tome neki dublji problem i kakva je uopće budućnost tih zajednica u našim društvima?

Trenutni vjerski potencijal naših Crkava i zajednica, društveno gledano, okreće se u dva smjera: protiv onih drugih i u zaštitu svojih, hajde da ne kažemo zločinaca, kažimo grešnika, ali koji se, međutim, ne priznaju grešnicima. S izuzetkom istinskih svjedoka, na primjer Franje Asiškog, Dietricha Bonhoeffera, Maksimilijana Kolbea i sličnih, kršćani nikako da praktično usvoje Isusov odnos prema strancima i neprijateljima. A onda i odnos prema grešnicima. Naime, gotovo sav naš crkveni pastoral, sakramenti, usmjereni su na spašavanje grešnika, a time i zločinaca, kriminalaca. Bilo bi to u redu ako bi se ti ljudi doista smatrali takvima. A što kada kažu i pred ljudima i pred Bogom da su nevini, kada nemaju zrno empatije prema žrtvama ni zrno kajanja? Isus je jasan: on ne dolazi onima koji se smatraju pravednima. Kod njih ne može učiniti nikakvo čudo obraćenja.

Budućnost naših vjera ne leži u lažnoj nevinosti, u zatvorenoj dogmatskoj ortodoksiji i obrednoj ortopraksiji, nego u odnosu prema drugima, strancima i prema patnicima, žrtvama i isključenima. Današnji bi papa kazao da je budućnost kršćanstva u Crkvi, u vjerskim zajednicama koje imaju ‘otvorena vrata’ i istodobno izlaze iz svoje sigurnosti na periferije, prema onima koje su politika, svjetovna moć, kult ekonomije i najjači bog, bog novac, isključili iz ljudskog zajedništva.

Želite reći da vjerske zajednice, napose kršćanske, zbog svoje teologije dobro znaju što bi s grešnicima (zločincima), a istovremeno teško pronalaze načina žrtvama dati mjesto koje im pripada? Izgleda kao da je izbavljenje zločinaca ‘jeftinije’ od izbavljenja žrtava. Nalazi li se u tome jedan od važnijih razloga, uz ovo vezivanje uz nacionalističke politike koje ste spomenuli, zašto vjerske zajednice ne nalaze načina isprike žrtvama politike naroda kojemu pripadaju?

Pođimo od kraja vašega razmišljanja. Treba se čuvati ideologije isprike, oprosta i pomirenja. Kao i one namještene, profesionalne i profitabilne brige za žrtve. U njoj je vrlo zavodljiva fraza da su sve žrtve žrtve, da su sve iste i da svima treba iskazivati poštovanje. No ovom se parolom često izbjegava suočenje s vlastitim zločinima. Svojedobno je Aleksandar Vučić, tada premijer Republike Srbije, sve pod idejom da su sve žrtve žrtve, predlagao da se ustanovi zajednički dan sjećanja na sve žrtve stradale, kako je on kazao, u ‘sukobima’ na prostoru bivše Jugoslavije, ‘bez obzira na njihovu nacionalnu pripadnost’. Mahanjem parolama o jednakosti žrtava ili svladavanjem geografije kronologijom, dakle pobjedom novoga vremena nad krajolikom etničkoga čišćenja, doista se ne ide ni korak dalje, nego se briše konkretna odgovornost za konkretne žrtve u konkretnim područjima i, naravno, spašavaju se svoji zlikovci. To je guranje žrtava u humanističku uravnilovku, pa i religijsku prevaru glajhšaltunga. Tako se majstorski blokira vlastito suočenje s lošom prošlošću, izbjegava kajanje i oteže nužna katarza grešne memorije. Vjernici se straše da demaskiraju taj žrtvoslovni diskurs, u biti bezbožnički prijestup u prostor tajne Boga kao zadnjeg suca, jer se izjavom da su sve žrtve iste poništava najsvetije – individualnost kao princip ljudskosti i s onu stranu smrti.

Nisu dakle sve žrtve iste, jer ni zločinci nisu isti, ni nacionalizmi nisu isti, kao što nam mantraju, ni nacionalistički projekti nisu isti. Izjavom o jednakosti žrtava i tobožnjem nužnom jednakom pijetetu prema njima negiraju se dvije nezaobilazne činjenice i za žrtve i za počinitelje: etničko-religijska pripadnost i mjesto stradanja. Kod žrtava nema općih mjesta. Žrtva nije bezlična, kao što ni zločinac nije ‘neznani heroj’. Žrtva nije broj, žrtva nema u-topiju, u smislu nebitnosti mjesta gdje je stradala, a pogotovo za naše žrtve ne vrijedi ono ‘bez obzira na vjersku i nacionalnu pripadnost’. Ljudi su u nas stradali upravo zbog svoje etničke i religijske pripadnosti ili nepripadnosti i zato što su živjeli ondje gdje po projektu ‘zločinaca-heroja’ nisu ‘smjeli’ živjeti. Naše žrtve, naši pokojni imaju svoju nacionalnost, imaju vlastitu topografiju, dom i zavičaj, mjesto rođenja i mjesto stradanja. Biografija je uvijek topografska. Zato se i sjećanje na njih materijalizira u spomenike na mjestima njihova stradanja. Zato bi trebalo podizati spomenike žrtvama onih drugih u mjestima našega etičkog čišćenja, po žrtvama imenovati ulice, a ne po zločincima i počiniteljima. Trebalo bi za njih paliti svijeće nama za ispit savjesti i čišćenje memorije. Trebalo bi plakati, kako stoji u molitvi Križnog puta, nad sobom, nad svojim grijesima i grijesima svoje djece. To bi bila prava opomena da budemo oprezni pred vlastitim zlom koje, kao i na Kajina, stalno i zavodljivo na nas ‘vreba’.