Ionako rijetki susreti žitelja opustjele i raseljene Banije u posljednje vrijeme ne započinju više uobičajenim pozdravima poput ‘Dobar dan, kako je’ ili ‘Pomoz’bog, šta ima’, nego pitanjima o koronavirusu i ograničenjima vezanima uz pandemiju Covida-19. Usamljena Anica Sladojević iz Glinskog Trtnika za pet će godina navršiti stotu, ali se to ne bi moglo zaključiti po njezinoj vitalnosti i optimizmu koji je gotovo nikad ne napušta. Ne zove nas u kuću, no u osunčanom, prostranom i održavanom dvorištu s lakoćom zaključujemo da je iznimno dobro informirana o pošasti koja je zavladala svijetom; redovito, naime, sluša radio i prati informativne emisije na TV-u.

- Ne bojim se ja te korone – kaže nam - svaki vrag je za mog života ulazio u moje dvorište. Razne vojske, neprijateljske i prijateljske, divlje svinje, jastrebovi i lisice, žandari, milicajci, policajci i poreznici… sve sam to prepentala, pa ću i koronu ako naleti.

Život Anicu nije baš mazio. Djetinjstvo je još i bilo sretno, no njezino je djevojaštvo grubo prekinuo Drugi svjetski rat; kako se u većini banijskih sela otpor fašizmu organizira a gotovo odmah po uspostavi NDH, šesnaestogodišnjakinja zajedno s nekolicinom vršnjakinja i vršnjaka ulazi u SKOJ, Savez komunističke omladine Jugoslavije, pa iz ilegale pomaže Titov partizanski pokret.

- E, to ti je bila korona, moj novinaru, a ne ovo! Znali su ustaše da po selima ima mladih skojevaca koji partizane obavještavaju o njihovim pokretima i grupiranjma, ali nit’ su znali tko smo, nit’ bi dokučili gdje smo. Nerijetko su dolazili ovamo, u selo: jednom smo zgodom nas tri pred njima bježale u obližnji šumarak, dvije drugarice su uspjele pobjeći, no ja sam pala u neki jarak, raskrvarila i natukla obje noge, pa su me uhvatili. Nekakav ustaški oficir na motoru pogledao je te ozljede, pa me odveo u jednu kuću rekavši da ćemo u njoj pričekati doktora. I bogme, došao doktor, pregledao me i previo mi rane. Prije nego što će me pustiti, kaže onaj ustaša da sutra dođem u Glinu, da me opet previju; samo nek’ kažem da me poslao bojnik taj i taj. No, naravno, nisam nikad otišla, jer sam zaključila da bi oficir čije sam ime zaboravila kojim slučajem doznao da sam skojevka, brzo izvadio kamu iza pojasa - prisjeća se vremešna bakica.

Sa završetkom rata život i na Baniji kreće nabolje, premda je dugo trebalo da ljudi prebole sve svoje mrtve borce i nevine žrtve; mnoge rane iz doba ustaškog terora ovdje ni danas nisu zacijelile. Anica je kao hrabra suradnica partizana, za nagradu poslana na veliku saveznu omladinsku radnu akciju Šamac-Sarajevo, pa se u proljeće 1947. obrela na gradilištu nove željezničke pruge zajedno s više stotina brigadira i brigadirki iz cijele zemlje.

Ta su joj dva akcijaška mjeseca i dan-danas živa u srcu: em joj je ondje za posebno zalaganje i trud dodijeljena udarnička značka, em se zbližila s Đurom Sladojevićem, naočitim mladićem iz rodnoga sela, kojeg je otprije poznavala tek iz viđenja. Između Đure i Anice rodila se ljubav, pa su se godinu i pol po povratku s gradilišta vjenčali, ali je mladoženja ubrzo morao na odsluženje trogodišnjeg vojnog roka - i to, ni manje ni više, nego u Titovu gardu na beogradskom Dedinju. Kad se vratio, započeo je njihov nerijetko teški, ali vazda skladni bračni život koji se protegao na puna četiri desetljeća. U izobilju se nikad nije plivalo, no gladi nije bilo, samo što im se velika želja da imaju dijete nije ostvarila.

- Kad nas je 1995. rastjerala ona Oluja, završili smo u Beogradu kod daljnje Đurine rodbine. Najprije smo mislili da će sve to biti kao u onome ratu, pobjegneš u šumu na dva-tri dana, pa se vratiš kući. Ali, eto, nije bilo tako, u izbjeglištvu smo proveli gotovo dvije godine. Kad smo se vratili, zatekli smo kuću cijelu, doduše opljačkanu i oštećenu, ali smo u njoj mogli odmah zanoćiti. Kasnije smo doznali da nam kuću nije opljačkala Hrvatska vojska nego naši domaći, komšije koji nisu pobjegli; pravdu ipak nismo tjerali, važno nam je bilo da su glave na ramenima. Znam ja dobro u čijoj je kući završila naša vešmašina i druge stvari, no to je bilo, pa prošlo. Pozdravljamo se kao da nikada ništa nije bilo – kaže Anica.

Čim su se vratili iz progonstva, našoj je sugovornici ukinuta boračka naknada koju je dobivala za sudjelovanje u Drugom svjetskom ratu. Đuro je umro 2002., pa već 18 godina živi sama, sa svega 1.600 kuna što socijalne naknade a što druge pomoći koje rasteže od mjeseca do mjeseca kako najbolje zna i umije. Ali, kaže, ima i onih s manjim primanjima, pa nekako preživljavaju.

- Znaš, sinko moj, nije mi baš lako: kad budeš imao 95, vidjet će i sam kako je to. Ne žalim se previše, iako sve teže vadim vodu iz bunara i sve teže hodam. No to nije ništa prema usamljenosti koju osjećam, nigdje nikoga ovdje. Rijetko tko navraća, a ja sam željna ljudovanja i divanjenja. Svrati mi kadikad ona Ljuba, možda je poznaješ, i uvijek donese neki dar. Al’ meni je od tih paketa važnije da imam s kime popričati i koga ugostiti - tumači nam usamljena starica. ‘Ona Ljuba‘ kako kaže Anica, je Ljuba Vrga, SNV-ova suradnica za Baniju i Kordun, koja Anicu Sladojević doista dobro poznaje.

- Baki Anici nije lako, ali nije zaboravljena: naši volonteri, članovi Prosvjetina glinskog pododbora, često je obiđu zajedno sa mnom. Donosimo joj pakete s hranom i drugim potrepštinama i dostavljamo lijekove, pa se zadržimo s njom u razgovoru jer joj je najvažnije da bar povremeno ima s kime popričati. A u ovim okolnostima s koronavirusom, posebno pazimo na starije ljude poput nje, oni su ipak u rizičnoj skupini - objasnila nam je Ljuba Vrga.

Potražite novi broj tjednika Novosti od petka na kioscima. Informacije o pretplati pronađite ovdje.