Nakon kratke i intenzivne medijske kampanje, krajem srpnja je "Try That In A Small Town" Jasona Aldeana, mainstream country zvijezde, zasjeo na prvo mjesto Hot 100 Billboardove ljestvice singlova. Iako je javno izražavao podršku Donaldu Trumpu, Aldean ranije nije bio poznat po političkom angažmanu u samim pjesmama, držeći se provjerenih žanrovskih tema poput piva, kamiona i ljubavnih problema. "Try That In A Small Town" je antiprosvjedna pjesma koja pokriva opće točke trumpovskog kriptorasističkog narativa.
Aldean i ekipa su fantazije o urbanom raspadu i čistoći malog grada odlučili podcrtati spotom punim slika s prosvjeda Black Lives Matter i svirki ispred vijećnice u Tennesseeju, inače poprištu linčovanja mladog crnca 1927. godine. Mitski "mali grad" je pak mjesto u kojem nema provala u aute i u kojem nitko ne pljačka bakice. Zašto? Zato što svatko ima svoje oružje, naravno.
Nema pritom veze što Aldean nije autor pjesme kojom tako govorljivo promovira zakon i red, nema veze ni to što (baš kao ni Trump) nije iz malog grada. Publika kojoj je ona namijenjena ionako je tu zato da pokaže "libtardima" da postoji nešto što se može nazvati desnom pop kulturom.
Isti ljudi ovog su ljeta hrlili na konspiracijski triler "Zvuk slobode" Jima Caviezela i žalili se da im "elite" gase klima-uređaje u kinima. Zgražanje liberalne strane nad pjesmom i spotom je, paradoksalno, Aldeanu brzinski osiguralo njegov prvi broj jedan na listi Billboardovih singlova, no isto tako je već tjedan kasnije uslijedio oštar pad. Ispostavilo se da, osim namjerno generirane kontroverze i nicklebackovskog instrumentala, pjesma ne nudi ništa pamtljivo, čak ni onima kojima podilazi.
Nekoliko tjedana kasnije, potpuno nepoznati kantautor iz Virginije Oliver Anthony došao je do nezapamćenog viralnog uspjeha uspevši se na prvo mjesto Billboardovih singlova s pjesmom "Rich Men North of Richmond". Za razliku od Aldeana, Anthony je osim zapaljive političke poruke ponudio autentičnost ili barem nešto što se percipira kao autentičnost. Početkom kolovoza društvenim mrežama počela se širiti snimka riđokosog bradonje koji u dvorištu uz mikrofon, psa i gitaru pjeva o patnji radničke klase. Slušajući samo prvi stih o prodavanju duše, prekovremenim satima i maloj plaći, čovjek bi pomislio da se radi o novovjekovnoj inačici Woodyja Guthrieja.
No stihovi koji slijede otkrivaju Anthonyja kao konzumenta niza konspirativnih narativa koji cirkuliraju javnim prostorom u posljednjem desetljeću. Slučajno ili ne, grad iz naslova bio je i prijestolnica konfederacije u Građanskom ratu, pa osim aluzija na političare iz Washingtona, pjesma nosi i sjeme starih podjela Sjevera i Juga.
Glavni antagonisti "Rich Men North of Richmond" nisu šefovi ili kapitalisti, nego neimenovani bogati pedofilski političari koji žele totalnu kontrolu. U suvremenom desnom diskursu priče o organiziranoj pedofiliji među političkim elitama koriste se kao personifikacija nepravdi kasnog kapitalizma, bez ulaženja u inherentnu (ne)pravednost sustava. Ispada da je ljudima lakše povjerovati u to da je netko krvožedni pedofil nego da najpovlašteniji među nama profitiraju od ogromnih poreznih olakšica. Anthony ne spominje medijski eksponirane multimilijardere, multinacionalke ni bilo koji drugi istaknuti generator suvremene nejednakosti. Stara Reaganova mantra o tzv. welfare queens ovdje je pretočena u priču o debelim ljudima na socijalnoj pomoći koji piju milkshakeove i jedu čokoladne kekse, uz obavezno spominjanje prevelikih poreza koji hrane takvu situaciju.
Anthony je opravdanu klasnu anksioznost unutar tri minute uspio pretvoriti u još jednu teoriju zavjere za gledatelje Fox Newsa i Daily Wirea čija je zvijezda Matt Walsh objeručke prihvatio pjesmu te je proglasio "prosvjednom himnom našeg vremena". Nije trebalo dugo da niz desničarskih političara i medijskih figura prihvati Anthonya kao novi simbol borbe protiv "liberalnog fašizma".
Kao i u slučaju "Try This In A Small Town", podržavatelji su pjesmu pretvorili u službeni hit koristeći se receptom kojim fanovi K-Popa i Taylor Swift godinama osiguravaju hitove svojim ljubimcima – kupujući preuzimanja na iTunesima jer njih Billboard u svojim statistikama favorizira u odnosu na stream servise i podatke o radijskom emitiranju.
"Richmen North of Richmond" rezonirala je s tolikim brojem ljudi baš zato što nema odgovor i zato što je Anthony jednako zbunjen i okružen raspadajućim strukturama kao i slušatelj koji pronalazi utjehu u bijesu, nemoći i frustraciji njegovih stihova
Nimalo iznenađujuće, pjesma je postala tema i nedavno održane prve republikanske debate. No dok su je kandidati opisivali kao autentičnu presliku briga "običnog" čovjeka, Anthony je pokazao da ne namjerava biti konzervativna maskota poručivši da je napisao pjesmu o "upravo tim ljudima", te da je u pjesmi mislio na sve političare. Netom prije toga je u prvom javnom istupu odgovorio na prozivke s ljevice zbog stihova o socijalnoj pomoći rekavši da nikoga nije želio povrijediti, ali da mu nije jasno zašto se toliko socijalne pomoći troši na fast food, pa opisao Ameriku kao melting pot čija snaga leži u raznolikosti. Takav istup razljutio je njegove novopečene fanove s desnice koji su ga onda optužili da se ekspresno prodao ljudima iz naslova pjesme. Sve u svemu, Anthony se pomalo očekivano deklarirao kao centrist, što se danas sve više pretvara u sinonim za stav "gade mi se svi podjednako, ali najugroženiji u ovom društvu sam ja".
Ovi događaji samo potvrđuju Anthonyev opis samog sebe kao "idiota s gitarom", čovjeka svjesnog da postoje goleme nejednakosti i problemi u društvu, ali ne i toga da jedan od njih nije to što netko iz obijesti kupuje kekse umjesto povrća. Slavoj Žižek u svom tekstu o pjesmi za New Statesman primjećuje kako "protest može biti autentičan, ali to ne znači da je zasnovan na istini" te nešto kasnije zaključuje kako "pjesma predstavlja konačni trijumf bogatih u klasnom ratu: čak je i potlačeni proleter koji se bori za socijalnu pravdu stao na njihovu stranu".
Slušajući nekoherentnu ideologiju iz stihova, lako je zaključiti da je Žižek potpuno u pravu kad kaže kako Oliver Anthony nema odgovor, ali ga ne nudi ni Žižek. Svjetski poznati filozof lijevih usmjerenja prečesto surfa valovima mizoginije i transfobije kojima suvremena desnica skreće pažnju frustriranih radnika koje Anthony predstavlja u svojoj pjesmi. Većina Žižekovih novijih tekstova ionako su samo intelektualnija verzija stiha o "debelima na socijalnoj pomoći", napad na slabije koji nadomješta nemoć spram centara moći. Legendarni prosvjedni pjevač Billy Bragg je pak u svojoj pjesmi kao odgovor Anthonyju ponudio očekivano rješenje koje propovijeda desetljećima – učlani se u sindikat.
"Richmen North of Richmond" rezonirala je s tolikim brojem ljudi baš zato što nema odgovor i zato što je Anthony jednako zbunjen i okružen raspadajućim strukturama kao i slušatelj koji pronalazi utjehu u bijesu, nemoći i frustraciji njegovih stihova. On ne može biti Guthrie ili Pete Seeger jer ne postoji sigurnosna mreža i solidarnost koja je njih okruživala; postoje samo internet, Fox News, sredstva otupljivanja i sredstva dijeljenja. Anthony to prepoznaje kad naziva internet parazitom i sredstvom podjele, no s druge strane upada u zamku širenja predrasuda koje samo jačaju sistem protiv kojeg se buni i poslušno ponavlja fraze o "najvećoj naciji na planetu".
"Idiot s gitarom" je i dalje samo idiot, posebno kad ne dijeli jednaku sklonost neselektivnom skrolanju kao i oni kojima se obraća. Možda je doista u pitanju prosvjedna himna našeg vremena, ali frustrirano traženje žrtvenog jarca naposljetku nije ništa drugo nego nedostatak imaginacije. Samoprozvane stare duše koje se tješe slikama neproživljene, navodno bolje prošlosti imaju pametnijeg posla od zamišljanja boljeg, ravnopravnijeg i pravednijeg svijeta.
