Brzi vlak za Ljubljanu kasni čitav sat, pa vremena provedenog na glavnom kolodvoru ima dovoljno za lament o Hrvatskim željeznicama koje su vidjele bolja vremena. Kao usput, svako malo odlazim do šaltera s informacijama, u Ljubljani moram biti isto popodne, ali glumim da držim stvari pod kontrolom, jer sa mnom putuje kći. Nije realno očekivati da će se estetika hrvatskih kolodvora dopasti nekome rođenom 2002. Ali meni, ako ćemo iskreno, već dugo nisu odbojna otrcana mjesta na kojima ljepota neobično blješti kao onaj kamen ulašten neprebrojnim odlascima i povratcima ili dugmad i epolete na uniformama konduktera i kondukterki na pauzi za kavu dok im prilazi ispijen čovjek s jednim plavim okom i glasno priča kako voli žesto: hranu, piće i žene; zatim prolazi jako malena starica u čizmicama na petu, golih nogu, sa koferom i plišanim plaštem, a za njom, jedva oglašen krkljanjem iz zvučnika napokon dojuri vlak, rdeči crven izvana, iznutra mek i plavičast, udoban i nov. U vagonu, osim nas, samo je dvoje starijih Engleza koji će čitavim putem vaditi hranu i jesti. Kći me upozorava da nisu Englezi nego Škoti, zatim vadi slušalice, sluša neki podcast sa horor pričama Jonathana Simsa. Na stanici Dobova, koja preuređena izgleda kao stanica za tehnički pregled, shvaćam da je malo i ništa preostalo od ljepljivih nikotinskih kupea i atmosfere iz poznate pjesme Delimira Rešickog, od svijeta u kojem je Dobova čistilište. Ipak čistilište bi mogla biti upravo Ljubljana, a sve je okolo više ili manje podnošljiv pakao, vreo ili hladan, ponekad čak i topao.
Prvi put sam u ovom vlaku koji u galopu spaja dva svijeta, slična, a različita kao lice i naličje. Put je kratak, prizori uđu kroz prozor vagona kao oštar rez između dvije stvarnosti koje su razišle u nekom trenutku, a znamo točno i u kojem, bilo je to devedesetih. Zato je upravo taj put u Ljubljanu za ostatke bivše Jugoslavije uvijek sjećanje na budućnost kakva nije došla, a trebala je: trebala nam je. Dvadesetogodišnjakinji do mene to ne znači baš ništa; prije nekoliko godina, na putu za Mantovu, prespavale smo u Ljubljani i ona se zaljubila u taj grad, uređen, lijep i čist, jer takve voli, ne studira bez vraga skandinavistiku, i eto kad sam već pozvana – a idem na festival koji organizira Forum slavenskih kultura, povela sam je – moje južnjačko dite koje čezne za skladom sjevera.
Prilikom prošlog putovanja poslom u Ljubljanu sa zagrebačkog me aerodroma vozio Mostarac čijeg se imena ne sjećam, ali se sjećam imena njegove žene, koje je s dragošću više puta spomenuo – Jasmina. Za vrijeme rata, ispričao mi je, kad su njegovi "otkrili da su veliki Hrvati", a Jasminini "da su pravi Muslimani", kao i mnogima sa sličnom pričom, nije im bilo druge nego otići u Ljubljanu – i jedna i druga obitelj protivila se toj vezi. U Ljubljani su našli dom i dobili djevojčicu. Kako ste joj dali ime, pitala sam. Jin, dali smo joj ime Jin, to na kineskom znači dragulj, objasnio je. Osim toga, dodao je dobri Mostarac, tako smo bili sigurni da se nitko neće ljutiti, ni njeni ni moji – ili će se naljutiti svi!
Ako kćeri ispričam tu priču, hoće li negdje shvatiti što ona znači? Postoji li mjesto u priči na kojem se još možemo sresti mi "bumeri" i oni "gologležnjaši".
Čim stignemo u Ljubljanu, odnekud krenu navirati Slaveni, južni. U autu koje nas vozi na nastup, atmosfera kao u vicu: Bosanac, Slovenac i Crnogorac. Ajde sad, poliglotice, kažem kćeri, reci mi prepoznaješ li ove govore? Ona dobro oponaša Irce ili Australce, ali tek sada prvi put čuje crnogorski govor svojih predaka i to iz usta pisca Radulovića. Smije se, a ja joj opisujem kako je za mog prošlog gostovanja u Metelkovoj jedan kritičar iz Sarajeva čitavu večer sjedio u prvom redu ispred mene zatvorenih očiju, zato da, prema vlastitom priznanju – može što bolje osluškivati "dalmatinski".
Iznad vodokotlića u unisex WC-u, koji postoji uz regularan muški i ženski, krupnim slovima piše Jugoslovenija. Što je s tim prokletim Slavenima? Svi ratovi vođeni nakon Drugog svjetskog rata na tlu Evrope su slavenski ratovi. Ali kada slovenski pjesnik Tomaž Šalamun piše "Moje pleme" on piše o svakom slavenskom plemenu: "Samo katkada, / kada za trenutak prodre / u njega / malo ozona, / sličnog / djetinjstvu, / obriše oznojeno / čelo, / otrese / tu moru, / te lance / sa sebe, / okrene se / i zaspi." Rahovski u pjesmi "Slovensko Srce" o slavenskom srcu poentira: "Slovensko srce dobiješ ako se udariš prvo po grudima i potom po čelu." U tome i je stvar, mislim se dok povlačim vodu, u previše busanja u prsi, prekasno udaranje po tvrdim bedastim glavama.
Iako su ulice i štekati ispunjeni ljudima, neobjašnjivo je tiho. Ta tišina proizlazi iz činjenice da je veliki dio centra Ljubljane pješačka zona pa se automobili ne čuju, a nema ni agresivnih zvučnika ispred kafića, kao što nema ni smeća, jer je ispod zemlje, a vani je sumračno, jer se zbog energetske krize štedi na javnoj rasvjeti.
Obilazimo skvot u Metelkovoj, cupkamo u Mini Teateru uz sjajan bend Gugutke, odlazimo poslušati našu domaćicu Tanju koja čita dijalektalne pjesme na večeri LGTB poezije i njene simpatične prijatelje.
U Mini Teateru, nude nam prekomursku gibanicu, a ja kažem pa to je međimurska gibanica. A ne, ne, ova je zaštićena. Certifikatom.
A burek? Burek je svačiji. Onaj sa sirom ili bilo čim osim s mesom, koji Bosanci ne priznaju za burek, nego za pitu. E taj nepriznati je svačiji. Gladne tražimo najbolju piteriju koja se, normalno, zove Nobel burek i završimo negdje u betonskoj džungli Bežigrada. Tek kasnije shvatimo da je Nobel burek franšiza i da ga ima na više mjesta.
Stara je stvar da je u Sloveniji Jugoslavija tržišni brend koji se dobro prodaje, ali i dio identiteta koji ne pokušavaju zatrti ni oblatiti. Iako jedva da su osjetili rat, poraće je donijelo čefure (pogrdan izraz za južnjake), kasnije i druge izbjeglice, ljude u potrazi za mirnijim životom i kao posljedicu nacionalizam, žice. Nova neoliberalna vlast, nije neka najveća sreća, kaže mi prijateljica, ali barem su po pitanju ljudskih prava otvoreni. No, tko zna što nose novi skori izbori, napominje. Ljubljana nije Slovenija, provincija je nešto drugo.
Već prvo jutro donosi slutnje nevolja u raju, grafit koji upozorava na kastinski sistem u zemlji; netko je ižvrljao sliku Slavoja Žižeka (samo njegovu) na pročelju slovensko-srpskog društva, preko ulice nervozno špancira ćelavac u majici neonacističkog pokreta sa čačkalicom u zubima (nisam izmislila ništa pa ni čačkalicu).
Moja kći primjećuje onu jednu jedinu svastiku na koju smo naišle u Ljubljani, jer je nacrtana na kućici za ptice. Zašto baš na kućici za ptice, pita ona koja je odrasla blizu Poljuda u zgradi u Splitu na kojoj je toliko svastika da ih više nitko ne primjećuje. Vadim iz torbice ruž za usne i preko svastike nacrtam masno crveno srce. Ono se sasvim jasno vidi i iz daljine. Ptice će bit zadovoljne, zaključujemo.
Nije li Jože Plečnik – eno piše na klupi – rekao da je svojstvo čovjeka da sanja, a on je gradio ovaj lijepi grad. I mi se vraćamo u Zagreb sa snom da je drugačiji svijet moguć, i to u najbližem susjedstvu. Samo malo bolje je uvijek puno bolje.
Na odlasku, mlada recepcionarka daje nam na poklon i dvije bočice Cockte kao autohtoni slovenski suvenir. Znamo mi što je Cockta! Obrecnem se. Eto, tako ti to krene, ti sukobi. A zatim se obratim kćeri: Izguglaj odakle je Cockta! Piše da je iz Slovenije, kaže ona. Nisam znala. Vidiš ti to. Taman lipo uz burek, naša.
Tekst je izvorno objavljen u prilogu Novosti Nada - društvenom magazinu Srpskog demokratskog foruma
