Nastupni udar novog ministra kulture Zlatka Hasanbegovića na – nimalo slučajno – neprofitne medije, nije tek zahvat protiv slobode nezavisnog javnog informiranja, pokazat će se, nego i vjerodostojan putokaz na ono što se još krije u prašini dignutoj oko fašističkih tropizama nove vlasti. A baš i nije neko pitanje kako je i zašto Hasanbegović postupio tako; više nam pažnju odvlači napadna činjenica neformalnog savezništva s njim, po toj liniji, u kojem se momentalno našao ‘Index.hr’, jedan od svakako najviđenijih domaćih informativnih portala i jedna od adresa s kojih bi vjerojatno mnogi, prije negoli i detant, očekivali kritiku vladina nasrtaja na javna dobra.
‘Index’ slovi kao svjetonazorski liberalan i progresivan medij, tako i nenacionalističan, antikorupcijski nadahnut i vitalan u zaštiti klasičnih ljudskih prava, dakle komercijalni portal kakav se lako naziva antifašističkim. Stoga je pravo pitanje zapravo ono koje smjera na suštinsku motivaciju s kojom je prevladan taj navodno glavni antagonizam ove sredine i ovog doba, e da bi se na istoj strani zatekli ‘Index’ i Hasanbegović. Jer, članak pod naslovom ‘Od sukoba interesa do zakinute kulture: Evo kako se podobnim medijima dijelio proračunski novac’, objavljen 29. siječnja, na sam dan ministrova raspuštanja Povjerenstva za neprofitne medije, znači među njima upravo to – pakt.
Da bismo proniknuli u okolnosti takve simbioze, potrebno je napomenuti kako iza svakog iole programatskog teksta na ‘Indexu’, a citirani naslov to ipak jest, stoji dominantni suosnivač i suvlasnik portala Matija Babić. I u ovom slučaju su inicijali potpisnika ‘D.I.’ u načelu manje važni, pa ćemo ostatak pažnje usmjeriti na Babića, pri čemu će nam pomoći njegova recentna očitovanja na Facebooku. Tamo je ‘Indexov’ alfa i omega neprofitne medije opisao kao poslušničke u odnosu na vlast, prepisivačke u odnosu na ostatak medijske scene i parazitske u odnosu na javne financije, dok je kao jedini pravi spas od takvih zala istaknuo slobodno tržište.
Nećemo gubiti vrijeme na raskrinkavanje Babićevih teza koje nije podupro nijednim dokazom, baš kao što je slučaj i u više ranijih ‘Indexovih’ tekstova na istu temu; njima je provociran skandal u neprofitno-medijskom sektoru i sustavu javnog mu subvencioniranja. Držimo se i dalje samog Matije Babića, i osvrnimo se unekoliko na prošlost ‘Indexa’ i njegovu, da vidimo što će se ukazati na kraju priče. Kao osnova mogu poslužiti preživjeli tragovi Babićevih već legendarnih doktrinarnih tekstova, iz dana kad je bio na čelu dnevnog lista ‘24 sata’ ili malo potom, kad se opet skrasio na ‘Indexu’ i blogu, a s kojima medijska istina i laž zadobivaju sasvim novo značenje.
Babićev odnos prema medijskim radnicima ostao je dosljedan teoriji iz navedene poslanice, čemu se očekivano veoma teško oduprijeti s njihove pozicije. Štoviše, ujedno je novinarima zatajivano da im vlasnik ne uplaćuje obavezne doprinose, ali nije i uvid kako se potonji istodobno producira na društvenim mrežama uz razne luksuzne trofeje, gdje zaposlene u svojoj firmi usput katkad i javno vrijeđa s osigurane pozicije moći. Ubrzo je uočeno, međutim, da kritiku zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića počinju na portalu učestalo pratiti i odvojene hvale u njegovu korist, a onda je i to rastumačeno popisom medija koji su niz godina financirani iz gradske blagajne.
‘Index’ je u posljednje tri godine tako dobio 690 tisuća javnih kuna, više od goleme većine neprofitnih medija čije tekstove nerijetko prenosi, no čiji vlasnici ne smiju odnositi dobit izvan proizvodnje i trošiti je na skupi osobni luksuz. Smisao javnog dotiranja neprofitnih medija i jest – u općedruštvenom interesu - smanjenje jaza naspram profitnih koji raspolažu utrškom od komercijalnih oglasa jer sadržaj uvelike kroje po zahtjevu tržišta i, ne zaboravimo, privatne koristi svojih vlasnika. Ipak, u Hrvatskoj se direktno i neizravno kudikamo obilnije javno potpomažu komercijalni nego neprofitni mediji koji, uostalom, neku crkavicu primaju tek od 2013. godine.
Ukupno gledano, sve je to proporcionalno neznatno u poredbi s razvijenijim medijskim politikama u npr. Francuskoj, Italiji, Velikoj Britaniji. No činjenice ne zanimaju Matiju Babića, čak niti one koje njega samog razotkrivaju kao poslušnika, prepisivača i parazita, a potom i klevetnika, dok neprofitne kolege časti odioznim karakteristikama iz vlastitog ličnog opisa. I zato je čas da ga poopćimo i stavimo u pripadajući širi kontekst, gdje se Babić savršeno uklapa između sličnih zagovornika jačeg tržišta i slabije države. Otuda i čitava kolonija gordih neoliberalnih vanjskih komentatora na ‘Indexu’, u vidu stalne revije posvećene njihovoj zajedničkoj politici.
Iako svi ti babići sistematično inzistiraju da baš tržište jedino garantira viši stupanj zaštite opće dobrobiti nasuprot nepopravljivo prijetvornih institucija razmjerno demokratski organizirane zajednice, očitim biva – nipošto tek s primjerom ‘Indexa’ - da se zanimaju isključivo za svoj profit, pod svaku cijenu. Ideologija faktično apsolutnog privatizma ne ostavlja prostora za drukčiji ishod: upravo bi perverzno bilo uzimati zdravo za gotovo pojam ‘komercijalni medij’ koji alkemijski spaja privatnu dobit i javni interes. A oni to uporno nameću i bilježe sjajan uspjeh, ne bez pomoći stranačko-političkih im jataka, što znači da govorimo o zaokruženoj hegemoniji.
Kad osjete prodor s kontrapozicije, pak, ekonomski liberali reagiraju s frapantnim ulogom za nastavak igre. Naime, posežu za opravdavanjem fašizma u ekonomsko-političkim metodama, pri čemu rigidnija država, povijesno, služi nadasve partikularnim interesima, materijalnim kao i etničkim. Babić to sarkastično objašnjava riječima kako prizivanje države s više ovlasti uključuje i - Zlatka Hasanbegovića, čiji potez inače brani. A sam ‘Index’ odaje ga i više, na istom valu deregulacionizma kritizirajući državnu kaznu za etnodesničarski ispad televizije ‘Z1’. I eto nam primjera kako uopće ne moraš biti ustaša da bi fašistima rado omogućio slamanje ključnih uporišta slobodnijeg društva.
