Isidora Sekulić je za života stekla uvažavanje kao najobrazovanija i najumnija Srpkinja svoga vremena - rečeno je na predavanju koje je profesorica Marica Šimunić održala u prostorijama biblioteke ‘Prosvjete’ u Zagrebu, povodom 140. godišnjice rođenja ove književnice, prevoditeljice i prve žene-akademika.
Isidora, rođena 16. februara 1877. godine u bačkom selu Mošorinu, diplomirala je matematiku i prirodne nauke te radila kao nastavnica u Pančevu, Šapcu i Beogradu do penzije 1931. godine. No, usporedno s brojkama, Isidora se počinje baviti i književnošću. Njen prvijenac bili su ‘Saputnici’, svojevrstan intimni dnevnik, izdan 1913. godine, a godinu dana kasnije izišao je i putopis ‘Pisma iz Norveške’ kao odraz ljubavi prema toj zemlji. Njene knjige naišle su na negativnu kritiku Jovana Skerlića koji je ocijenio da u vremenima punim burnih događanja nema mjesta za lične utiske.
- Smatrala je da treba znati što više jezika i marljivo ih je učila tokom života, što joj je omogućavalo da se bavi prevodilaštvom - rekla je Marica Šimunić, dodajući da je Isidora proputovala Evropom i da je pod kraj života poželjela naučiti i japanski.
Nakon Prvog svjetskog rata u kojemu je bila bolničarka, 1919. godine izašli su joj roman ‘Đakon Bogorodičine crkve’ (1919) i knjiga ‘Iz prošlosti’, a prije Drugog svjetskog rata objavljeni su joj i zbirka pripovijetki ‘Kronika palanačkog groblja’ (1940), ‘Zapisi’ i zbirka eseja ‘Analitički trenuci i teme’ (1941).
Doktorirala je 1922. godine i bila je prvi predsjednik Udruženja pisaca Srbije, a pisala je o Branku Radičeviću, Đuri Jakšiću, Lazi Kostiću, Petru Kočiću, Milanu Rakiću, Veljku Petroviću, Ivi Andriću i Momčilu Nastasijeviću. Za dopisnu članicu Srpske kraljevske akademije izabrana je 1939. godine, a za redovnu članicu Srpske akademije nauka 1950. godine, kao prva žena akademik. Nakon rata izlaze joj knjige ‘Zapisi o mome narodu’ (1948), ‘Njegošu, knjiga duboke odanosti ‘(1951) i ‘Govor i jezik, kulturna smotra naroda’ (1956).
- Knjiga o Njegošu koga je nazivala ‘Prometej s Lovćena’ zauzima centralno mjesto u njenoj esejistici - rekla je prof. Šimunić i dodala da je zbog negativnih kritika Milovana Đilasa, Isidora spalila drugu knjigu eseja o Njegošu. Umrla je 5. aprila 1958. godine u Beogradu, tražeći skroman pogreb i prisustvo samo sveštenika i najbližih prijatelja.
