Ljetna škola srpskog jezika i kulture "Sava Mrkalj" održava se svake godine u drugoj polovici jula, u organizaciji SKD Prosvjeta i Vijeća srpske nacionalne manjine Grada Zagreba s licenciranim nastavnim programom, koji odobrava Ministarstvo znanosti i obrazovanja Republike Hrvatske. Škola je namijenjena djeci koja ne pohađaju nijedan od modela obrazovanja na srpskom jeziku i pismu ili žele proširiti svoje znanje ćirilice i upoznati srpsku kulturu. Ove godine škola obilježava 25 godina postojanja i okuplja po 68 učenika u svakom tjednu, od 18. do 30. jula, već tradicionalno na otoku Viru.
U odmaralištu nadomak gradske plaže, borave učenici od prvog do osmog razreda osnovnih škola iz skoro svih krajeva Hrvatske. Za njih dan počinje u 7 sati i 15 minuta, kada pištaljka oglasi buđenje. Nakon doručka odlaze na plažu gdje plivaju pod budnim okom nastavnika tjelesne kulture Saše Kuzmanovića i Petra Marjanca, koji svake godine iznova testiraju sposobnost plivanja. Kuzmanović je zadovoljan rezultatima.
- Ove godine je u prvoj grupi bilo devet neplivača. Za sada su svi proplivali osim jednog. Inače, djeca ponosno ističu da su naučila plivati upravo ovdje, ali se bune kada ih iznova testiramo i govore: "zašto me testirate, pa vi ste me učili plivati" – kaže Marjanac.
Nakon plivanja, žustrim hodom učenici se vraćaju u kamp gdje se brzo tuširaju, presvlače i raspoređuju po grupama na nastavu srpskog jezika. Najmlađi imaju improviziranu dvorišnu učionicu ispod drveta. Sjede za malim stolom, a nastavnica Milana Medaković otkriva im slovo po slovo. Stigli su već do slova "č", koje je pri samom kraju azbuke. Ispisuju riječi "čaj", "čokolada" i smišljaju nove.
Moj brat se zaljubio u Barbaru, a zaboravio je na Katu u Šibeniku. Kada ja budem velika, neću se tako glupo zaljubljivati – uvjerena je desetogodišnja Tamara
Druga učionica je u prizemlju odmarališta. To je soba poput dnevnog boravka u kojem Ranka Rod vodi motivacijski razgovor prije analize pjesme "Kad sam bio veliki" Miroslava Antića. Svi se slažu da je lijepo kad si dijete jer "mama kuha, igraš se i nemaš briga", ali zaključuju da su "najbolji odrasli koji vole djecu". Na trijemu ispred Rankine učionice, Senka Crevar sa starijom grupom hrabro kroči u romantizam sa "Đačkim rastankom" Branka Radičevića. Teška pjesma, ali najavljena je književna ljubavna pikanterija nakon odmora, kad u uvučenom dijelu trijema, Marica Šimunić komparativno predstavlja književnost najstarijoj skupini. Govori o ljubavi, povezujući Antića i Đorđa Balaševića, koji je ove godine lajt motiv. U pauzi se dvorištem razliježe Đoletov "Ringišpil". Većina pjevuši, njišu se, djevojčice raščešljavaju mokru kosu, pa se brzo vraćaju na nastavu. Nakon srpskog, slijedi malo horskog pjevanja, pa ručak nakon kojeg je novi blok nastave. Marica Šimunić primjećuje da su učenici ove godine nezainteresirani za tehnologiju: "Nakon godinu dana online nastave, ne zanimaju ih ni projektor ni tablet, samo živa interakcija sa nastavnikom i naravno - da su jedni s drugima".
U 16 sati brzinski užinaju voće i ponovo na plažu. U more i iz mora ulazi se grupno na znak pištaljke, dok se nastavnici pozicioniraju na strateške točke u vodi i paze na sigurnost svakog djeteta. Sara Bjelanović iz Kistanja ove godine je treći put u Ljetnoj školi. Ima pozitivna iskustva čak i s obaveznim rotirajućim aktivnostima poput folklora, sportskih aktivnosti i likovnog.
- Najdraži mi je likovni, ali volim i sportske igre. Ipak, najljepše mi je to što ovdje imam puno prijatelja. U našem selu smo mi Bjelanovići jedina djeca. Preko vikenda znaju u selo doći druga djeca pa se tada družimo – priča Sara. Voditeljica ljetne škole Maja Matić primjećuje razliku upravo između djece koja dolaze iz ruralnih sredina i većih gradova.
- Kad probudiš djecu sa sela, ona su odmah pribrana i aktivna. Ne gube koncentraciju tokom dana, ne žale se na vrućinu ni da im ručak nije po volji – govori Maja. Nastavnik geografije Bojan Lazić objašnjava da se obrazovni rad ne odnosi samo na nastavu nego i na svakodnevni život.
- Imamo pregled prostorija; moraju očistiti sobu, sanitarni čvor, namestiti krevete, sve pospremiti. Moraju se brinuti o sobi i to je timski rad. Tu se vidi ko sprema svaki dan, a ko prvi put u životu – kaže Lazić.
Nakon povratka s plaže slijedi večera, a potom neke od rotirajućih aktivnosti ili sportskih natjecanja. Desetogodišnjakinje Tamara, Jovana i Tina raspravljaju o starijima, posebno o sedmacima. Tamara ozbiljno zaključuje da oni "ovdje dolaze samo zbog zaljubljivanja".
- Evo, moj brat se zaljubio u Barbaru, a zaboravio je na Katu u Šibeniku. Kada ja budem velika, neću se tako glupo zaljubljivati – uvjerena je Tamara. Možda upravo zbog prvih ljubavi, sedmaci kažu da je u Ljetnu školu najlakše doći, ali je najteže iz nje otići.
Pištaljka označava vrijeme za odlazak na počinak. Ostavljaju se mobiteli u kutije, pune se bočice s vodom, dok jedan dječak bojažljivo prilazi nastavniku Laziću s pitanjem: "Ako večeras bude teška noć, hoćete li nazvati moju mamu da dođe po mene?" Lazić kaže da se nikada nije dogodila tako teška noć da su morali zvati roditelje.
- Probamo rešiti problem razgovorom. Deset posto djece ovde doživljava prvo dulje odvajanje od roditelja i oni znaju da nas mogu probuditi ako ih nešto boli, plaše se i slično – objašnjava.
Kad utihne žamor iz soba, gase se dvorišni reflektori. U kasne noćne sate čitav nastavnički tim okuplja se i razgovara o proteklom danu, ali i o onome koji slijedi. Ne samo da je važno školsko gradivo, nego i svako ogrebano koljeno, svaki mali i veliki uspjeh. Novica Vučinić, nastavnik likovnog i veteran Ljetne škole, ističe važnost timskog rada. "Kao pojedinci mi smo sasvim prosječni nastavnici, ali kao tim smo izvrsni" – kaže. Vodio je prvu generaciju učenika u Ljetnoj školi u Peroju još 1996. godine. Sjeća se prvih generacija, ali i djece iz povratničkih sredina čija djetinjstva su bila obilježena neprihvaćanjem. S posebnim ponosom prisjeća se kasnijih susreta sa polaznicima kao odraslim ljudima.
Uz obrazovni i društveni faktor, Ljetna škola kod djece razvija solidarnost i daje im osjećaj povezanosti sa zajednicom. Nastaju nova prijateljstva i uspomene koje obilježavaju djetinjstvo, smještajući ga na posebno mjesto u sjećanju. Na kraju, ostaje nam samo vjerovati Miki Antiću na riječ: "Posle detinjstva, to je kao sutradan posle praznika."
