Napad dronovima na naftna postrojenja u Saudijskoj Arabiji, koji se dogodio u prošlu subotu, već danima ne stišava ponovni fokus svjetske politike na Bliski istok. O koliko opasnoj situaciji se radi, prijeti li eskalacija sukoba između najvećih geopolitičkih igrača u regiji ili će sve još jednom završiti kao bura u čaši vode? U biti, samo ovo pitanje već je cinično, jer rat u Jemenu, stalni sukobi koji su ustvari ratovi niskog intenziteta, poput onoga što se sada događa u Siriji ili poput stalnih intervencija iz zraka izraelske vojske na sve grupe koje im smetaju u okolnim zemljama, čine ovo područje zonom ni rata ni mira i to već godinama. No geopolitička situacija se stalno mijenja i glavnina svjetske pažnje je usmjerena na zaoštravanje sukoba između SAD-a i Irana, rastuće sile koja je ojačala na ruševinama okolnih država, poput Iraka.

Igra toplo-hladno Trumpove administracije s Iranom često postaje toliko nepredvidiva da svi čitaju tvitove i druge poruke državnika kao da se radi o nekakvom pitijskom proročanstvu

Igra toplo-hladno Trumpove administracije s Iranom često postaje toliko nepredvidiva da svi čitaju tvitove i druge poruke državnika, poput nekog pitijskog proročanstva. Hoće li odnosi SAD-a i Irana zatopliti, hoće li se predsjednici Donald Trump i Hasan Rohani sastati na marginama zasjedanja UN-a ili su sada svi pregovori zamrznuti, a rat samo što nije objavljen? Sudeći po otkazu svom ratobornom savjetniku Johnu Boltonu, koji je uvijek bio spreman zagovarati napad na Iran ili po izjavama tamošnjih vjerskih vođa da nema pregovora sa ‘sotonskom Amerikom’, čiju težinu je teško prosuditi, sve ipak upućuje na to da direktan sukob i njegova eskalacija sada nikome ne odgovaraju. To bi bio prevelik zalogaj čak i za još uvijek vojno najmoćniji, ali ekonomski oslabjeli američki imperijalizam.

Sigurno da jedna materijalistička analiza stanja na Bliskom istoku govori o borbi za sirovine, prvenstveno naftu. No je li nafta ključ za svaku odluku? Kada su Amerikanci izmislili povod da napadnu Irak i svrgnu Sadama Huseina, prvi motiv nije bio iračka nafta, koje i nema toliko da bi bila odlučujućim faktorom na svjetskom tržištu te sirovine. Što je onda sve u igri? Čisto vojno preslagivanje, pokazivanje mišića i borba za utjecaj na svim poljima. I u disfunkcionalnoj iračkoj državi stanovništvo treba dobiti npr. telekomunikacijsku infrastrukturu. A i to je danas veliki biznis.

Poremećaj na globalnom tržištu nafte, izazvan napadom na rafineriju i naftno polje u Saudijskoj Arabiji, ipak nije takav da bi uzdrmao sadašnju situaciju, kada je nafta relativno jeftina (u usporedbi s naftnim šokom iz 1970-ih, kada su zemlje OPEC-a učetverostručile cijenu i proizvele svjetsku naftnu krizu). Istina je da je cijena skočila za 20 posto (i manje, npr. u SAD za 15 posto), no to je kratkotrajna reakcija i ona spada u žanr ‘psihologije tržišta’, koje reagira odmah na incident, da bi se u kratkom roku sve vratilo na staro. No u doba financijalizacije i špekulativnog kapitala, klađenje na rizike može izazvati poremećaje, napuhavanja cijena i slično, ako se pokaže da su poslovi s naftom postali visoko rizičnima. A za to je Saudijska Arabija ogledni primjer. Usprkos ogromnoj kupnji modernog naoružanja od SAD-a, pokazalo se da oružje takoreći domaće izrade, malih grupa, može ozbiljno ugroziti cijeli sistem. A tko je stvarno napao naftna postrojenja, jesu li to Huti iz Jemena ili su dronovi lansirani iz sjevernog Iraka, nije još do kraja jasno. Jemenski pobunjenici su preuzeli odgovornost, ali Saudijci su odmah rekli da iza svega stoji Iran. On to opovrgava, no nije sporno da pomaže stranu u jemenskom ratu. A taj rat je ustvari jedno krvoproliće gdje su arapski saveznici iz Perzijskog zaljeva pobili desetine tisuća ljudi, a osam milijuna doveli na rub gladi. Sigurnosne službe pojedinih država sigurno nisu najbolji izvor provjerljivih informacija, no irački izvori spominju dva razloga za napad: jedan je demonstriranje sile sankcijama pogođenog Irana, koji hoće pokazati, kao i u brojnim prijašnjim incidentima (zadnji su bili u vezi s brodovima), da nije slab i preplašen, već da je (i) vojna sila koju svi trebaju respektirati. Drugi, direktan povod bio bi iranska osveta za izraelski napad dronovima na proiranske snage u Siriji.

Države koje imaju tako nepredvidive autoritarne vođe, a to su danas sve velike, još uvijek mogu balansirati u svojim međusobnim odnosima, no ni faktor ‘neuračunljivosti’ ne treba podcjenjivati

Američki i saudijski dužnosnici upiru prstom u Iran (tako američki državni sekretar Mike Pompeo) da ovaj razara svjetski sistem opskrbe naftom, no svakome tko nije ekstremno pristran pa od drveća ne vidi šumu (a takav je, nažalost, dobar dio zapadnog medijskog mejnstrima, pa onda i naša ‘liberalna’ štampa koja ga prenosi i širi), jasno je, da kažemo jezikom zloupotrijebljenim u našim zadnjim ratovima, tko je tu agresor, a tko žrtva. Je li Iran sada glavni nasilnik na Bliskom istoku? Ili je to baš Saudijska Arabija sa svojim krvavim pohodom na Jemen, u kojem se napadi projektilima na područja koja kontroliraju Huti mjere u tisućama? No Saudijci su, to svi znaju, američki igrači, koje sada njihovi sponzori moraju ‘obuzdavati’. A što tek reći o izraelskoj armiji, jednoj od najjačih u svijetu i jedinoj nuklearnoj sili među bliskoistočnim državama? Pa oni bombardiraju svaki cilj koji im ne odgovara u stalnom ratu niskog intenziteta s većinom susjeda. Samo prije nekoliko tjedana bombardirali su, po tko zna koji put, središte Hezbolaha u Bejrutu. Ratuju na pojedinim točkama u zapadnom Iraku. No to više i nije vijest.

A najveća vojna sila na svijetu, SAD, ima na desetke vojnih baza kojima je takoreći okružila Iran i u njima drži 50.000 vojnika. I sve to 10.000 kilometara od svoje zemlje. SAD ima svoju ulogu i u ratu u Jemenu. Tako da ovaj incident s naftnim postrojenjima u Saudijskoj Arabiji i druge napade na tu zemlju možemo promatrati kao akt osvete Davida spram Golijata.

No kakav je Golijat sama Saudijska Arabija? Ta je zemlja u biti krhka konstrukcija, koju na okupu drži novac od nafte i dvor, koji ne bi imao snage bez američke podrške. Iza pompe i ceremonije fragilna je baza sastavljena od kraljevske kuće, islamskih fundamentalista vahabita, plemena šijita i stranih radnika. Ta zemlja, svom investiranju u naoružanje usprkos, nije sposobna za vojnu mobilizaciju većih razmjera jer nema potrebno povjerenje ni u svoje vlastito stanovništvo. Osjećajući da gubi moć, a prestiž nikada nije ni imala, ona huška Ameriku na Iran, koji s razlogom vidi kao narastajuću silu. Ili barem onu čiji značaj ne pada brzinom kojom pada značaj Saudijske Arabije, koja više ne može samo naftom ucjenjivati cijeli svijet, pošto se globalna industrija nafte novim mjestima i načinima eksploatacije značajno promijenila. Sve velike države, SAD prvenstveno, ali i Rusija i druge, imaju vlastite značajne zalihe, pa će tako i ovaj šok relativno lako amortizirati. A rekli smo da otvoreni napad na Iran nije ni SAD-u sada lako izvediv. Pa bilo to i samo iz zraka, dronovima i slično, kako to radi drugdje po svijetu. Američke baze su blizu Iranu, no to je i njihova slabost, pošto su na dometu iranskog oružja, koje doseže 2.000 milja. Trump, usprkos neskidanju sankcija zbog iranskog nuklearnog programa i svojoj toplo-hladnoj retorici, ipak izgleda želi neki dogovor s Iranom, a to je i glavni razlog što se riješio svog savjetnika, jastreba Johna Boltona. Moglo bi se reći da je Iran povukao crtu i sada odgovara silom na napade na svoje saveznike u Siriji, Libanonu i Iraku. Uostalom, napadom na Iran SAD ne bi spasio Saudijsku Arabiju od izloženosti ovakvim napadima. Zato Trump još uvijek bombardira prazne aerodrome po Siriji, blefirajući čvrstinu, koje u tom konfliktu nema. A samom Iranu su prijetnje izvana logika koja ima dvostruko dno. On se brani (uključivo malim napadima svojih saveznika, kao najboljom obranom), a s druge strane ratom slabog intenziteta, ali dovoljnog da mobilizira vlastitu javnost i neutralizira opoziciju u zemlji. U igri su dakle više veliki i mali imperijalizmi u sukobu, geopolitička preslagivanja, gdje se sve ne može svesti na logiku čistog agresora i žrtve. Uostalom, u današnjem multipolarnom ili čak nepolarnom svijetu, na Bliskom istoku u igri su i drugi igrači, poput Rusije i sve više Kine, koja ograničeno snabdijeva oružjem male grupe koje se suprotstavljaju američkom i izraelskom imperijalizmu.

Pa ako je sve to još uvijek podvedivo pod egidu ‘ratova za naftu’, oni nisu neka statična pojava, već se radi o permanentnom geostrateškom preslagivanju. A sve to događa se u svijetu koji je pred novom ekonomskom krizom globalnih razmjera, gdje je neoliberalna globalizacija počela udarati u svoje granice i stvaraju se razni kontinentalni i manji blokovi država sa zajedničkim interesima. Uostalom, najvidljiviji efekt toga su američki trgovinski ratovi, prvenstveno s Kinom, ali i s drugim centrima moći u svijetu, poput Rusije, pa i EU-a. Istina je da su ‘rastuće ekonomije’ osjetljive na cijenu nafte, možda i više od one američke, no nafta nije jedini uzrok stabilnosti ili nestabilnosti svjetskih tržišta. Pogledajmo samo okretanje cijenama zlata ili stabilnost kineske valute jena, kao nova područja pokušaja uravnoteženja svijeta koji je u disbalansu.

Države koje imaju tako nepredvidive autoritarne vođe, a to su danas sve velike, još uvijek mogu balansirati u svojim međusobnim odnosima, no ni faktor ‘neuračunljivosti’ ne treba podcjenjivati. Svijet je postao mjesto gdje svaki ‘kontrolirani’ sukob brzo može eskalirati u nepredvidljivom pravcu. Teško da će baš nova naftna kriza biti taj povod, iako zadnji napadi na postrojenja u Saudijskoj Arabiji predstavljaju najveći poremećaj u svjetskoj proizvodnji nafte od vremena kada je Sadam Husein napao Kuvajt 1991. godine. Izvori neuroza u svjetskoj ekonomiji danas su mnogobrojni, a svi su povezani sa špekulativnom prirodom neoliberalnog kapitalizma, koji može trgovati i okladama na rizike, zarađivati na nečijim kolapsima. I uopće, naoko paradoksalno uspijevati tako da upropaštava mnoge ekonomije. Sama činjenica da ovaj incident dovodi do povećanja cijene nafte govori da mnoge strane u ‘ratu za naftu’ od njega imaju i koristi.

Saudijska država se nada da će ove opasnosti dovesti do toga da međunarodna vladajuća klasa stane iza njih i pritisne Iran. No to se ne događa tako pravocrtno. U članku Hamida Alizadeha ‘Napadi na saudijska naftna postrojenja i promjenljivi krajolik Bliskog istoka’ iznosi se smjela spekulacija da bi se stvari mogle razvijati i u smjeru suprotnom od sada dominirajućeg. Videći slabost i nestabilnost Saudijske Arabije, zapadne bi vladajuće klase mogle početi tražiti nove saveznike i početi se kladiti na njih, odričući se pomalo onih starih. A ti novi saveznici mogli bi biti Turska, pa čak i Iran, kao države koje sada mogu održavati varljivi ekvilibrij u ovoj regiji. Što god da se dogodi, svaki društveni, vojni i politički potres u regiji samo će sve više pokazivati veliki ćorsokak u koji zapada Saudijska Arabija.