Novosti

Društvo

Na stanici u Rijeci

Iako je podrška koja se izbjeglicama i migrantima u tranzitu pruža u Rijeci jedan od pozitivnijih primjera u čitavoj regiji, među ljudima čuči strah da će se volonterski kapaciteti iscrpiti i da je postojeća podrška dugoročno neodrživa jer sve pada na lokalnu samoupravu i nekoliko udruga

Large rijeka11

Većina izbjeglica zadnjih mjeseci dolazi iz Afganistana – Rijeka (foto Goran Kovačić/PIXSELL)

Iz velikih crvenih papirnatih čaša na kojima piše "Rijeka – Europska prijestolnica kulture 2020" puši se čaj od kamilice i mente. Toliko je vruć da ga ruke mladića primaju s rukavima dukserice navučenim preko šaka. Zahvaljuje nasmijanom licu iznad ogromnog lonca i izmiče se dalje od kontejnera, jer velika grupa ljudi još čeka u redu iza njega. U nekom drugom svemiru, momke u redu mogli bismo promatrati kao prizor sa šik i šarolike modne piste. Jedan nosi kaubojski šešir, drugi šal nogometnog kluba Monaco i rejversku jaknu, treći na punktu uz topli čaj s hrpe odjevnih predmeta za sebe uzima svjetlucave tamnoljubičaste tajice.

Čaj kacijolom miješa volonterka Ismeta, pa u njega obilato sipa šećer. Viro, onaj što ga je proizvodila šećerana u Virovitici, zatvorena prije dvije godine, kada je bez posla ostalo 180 radnika i radnica. Šećer se ne kvari, ne podržava razvoj bakterija, dočim je s domaćom industrijom priča drugačija.

- Nije dosta pola kile na ovoliko puno čaja. Vole slađi, tako ga piju tamo odakle dolaze - komentira Ismeta.

Većina izbjeglica u Rijeku zadnjih mjeseci dolazi iz Afganistana. Zareda se još koja od zemalja Bliskog istoka ili afričkog kontinenta, ali Afganistan je dominantna konstanta. Osim migracija zbog rata, u Afganistanu su učestale različite prirodne katastrofe (poplave, lavine, potresi), za koje se procjenjuje da svake godine dovode do (ponovnog) raseljavanja više stotina tisuća ljudi. Afganistanski se gradovi bore s apsorpcijom brzog priljeva stanovništva iz ruralnih krajeva, pa oko 70 posto ljudi koji se presele u gradove završi u tzv. neformalnim naseljima, sirotinjskim slamovima u kojima žive bez pristupa obrazovanju, zdravstvenoj skrbi, zapošljavanju. Ako žele (pre)živjeti, bijeg je za mnoge jedina opcija.

O prigovorima desnice da "sigurnost građana treba biti na prvom mjestu" volonterka Vanessa kaže: "Sigurnosni moment je taj da nemamo gladne, bose i pothlađene ljude u gradu. Razvijanje i unapređivanje tih usluga ono je što nam svima može pružiti osjećaj sigurnosti"

Dok se vruća tekućina u loncu pomalo sladi, jedan mladić nam govori da u Afganistanu za šećer kažu i "bura". U nas je to vjetar, onaj što te i odere i obnovi, velimo mu. Upoznale su buru već dobro njegove kosti, pokazuje nam hvatajući se za kičmu s bolnom grimasom.

Ranijih dana bilo je hladnije, pa i Ismeta priča kako joj se grlo stisnulo kad je nekidan izjutra ugledala veliku grupu ljudi kako se mrznu spavajući na podu uz prugu. Danas se sunce spušta mekano, mazno. Narančasto i toplo liježe duž željeznice. Svima su zato tijela i pokreti manje kruti, prsa rastvorena prema nebu. Mrvicu se lakše diše.

Na parkiralištu kod kolodvora za izbjeglice su postavljeni komunalni šator koji služi kao dnevni boravak, jedan kontejner s hranom i odjećom, kontejner za tuširanje i mobilni WC-i. Malo-pomalo, riječki volonteri i volonterke uče nove im i nepoznate riječi, u ušima im ostaju paštu, urdu i arapski. Kada se prije i nakon smjene kreću prema kontejneru s tuševima, volonterke pitaju jedna drugu: "Jel' opran hamam?"

Grad osigurava struju i vodu za kontejnere, a organizacijski čitavu stvar potpomaže Riječka nadbiskupija uz nekoliko udruga – Crveni križ, Caritas i Isusovačku službu za izbjeglice (JRS). Sada se već radi o uhodanoj praksi, volonteri se upisuju u smjene, ispostavljaju se tri obroka dnevno, redovno se čiste kontejneri i parkiralište, sortiraju se i dijele donacije odjeće i obuće. Oko stotinu novih izbjeglica, koliko ih u prosjeku kroz Rijeku prolazi svakoga dana, zasada može računati na ovu bazičnu, za život itekako važnu podršku.

Kada su u Rijeku počeli masovnije pristizati, u oktobru lanjske godine, stvari su izgledale puno gore. Puno se improviziralo, šačica volontera gurala je čitavu stvar, pokušavala uspostaviti smisleniji sistem podrške. Na to podsjeća i plava tabla postavljena na zidu parkirališta, na kojoj piše "Ulica Tinke Kalajžić". Ime je to i prezime jedne od volonterki koja se lavovski borila za pomoć izbjeglicama, pa su joj drugi volonteri odlučili odati počast i nazvati ovaj potez uz željeznicu njenim imenom.

Čim se humanitarna podrška malo usustavila, krenuli su i razni prigovori. Primjerice, u prvoj polovici januara konferenciju za medije pod nazivom "Migranti u Rijeci – urušavanje opće i nacionalne sigurnosti" održali su riječki ogranci Hrvatskih suverenista i Hrvatske stranke prava. Između ostalog, kazali su da ovakvim postupanjem građani Rijeke postaju "građani drugog reda", primijetivši da je "ne samo oko željezničkog kolodvora, nego i na Korzu jako puno migranata" (Bože, čuvaj Korzo!). "Sigurnost građana treba biti na prvom mjestu, a Marko Filipović treba biti gradonačelnik, a ne aktivist", poručio je tada predsjednik riječkog HSP-a Dragan Starčević.

Deke svih boja i uzoraka, koje će sutra poslužiti drugima

Deke svih boja i uzoraka, koje će sutra poslužiti drugima (Foto: Ivana Perić)

Takvog se narativa o sigurnosti dotičemo u razgovoru s volonterkom Vanessom, koja je u Rijeku pomagati došla iz Zadra.

- Kada se već priča o sigurnosti, onda je sigurnosni moment taj da nemamo gladne, bose i pothlađene ljude u gradu. Razvijanje i unapređivanje ovakvih usluga ono je što nam svima može pružiti osjećaj sigurnosti - komentira Vanessa.

Posebno pamti neke bolje priče s tzv. balkanske rute – jedan joj je mladić iz Alžira na mobitelu pokazivao fotografije WC-a u kampu u Prištini, "boljeg od zahoda u mnogim stanovima".

Vanessa nam govori kako joj je važno i zezati se, igrati karte, družiti se s izbjeglicama, da se ne svede sva interakcija na pitanja hrane i higijene. Naročito joj teško pada to što toliko puno maloljetnika prolazi mučan put, koji često pješke prijeđu više od deset zemalja. Bacajući pogled na grupu koja je danas na kolodvoru, zaključujemo da je prosjek godina od 17 do 25. Mnogi su vidno iscrpljeni od puta, ali i sretni što u Rijeci mogu malo mirnije zastati.

Volonterke nam pokazuju pakete donacija – svačega u kontejneru ima, ali i dalje im najviše nedostaje cipela brojeva od 41 do 44 i toplijih jakni veličine S i M. Ništa od donacija ne propada, sortira se i prosljeđuje dalje. Pomoć nije ograničena na izbjeglice, i lokalci mogu doći popiti, pojesti, uzeti odjeću ili obuću. Navrate do kontejnera često beskućnici i siromašniji građani, pa ih i za našeg boravka nekolicina dolazi po topli obrok, higijenske potrepštine, deku.

Kako se bliži večer, velika grupa izbjeglica napušta kolodvor, policija ih usmjerava i prati na bus za dalje. Iz Rijeke put nastavljaju prema Lupoglavu i Buzetu, a zatim najčešće pješke prema Trstu...

Iako je podrška koja se izbjeglicama i migrantima u tranzitu pruža u Rijeci jedan od pozitivnijih primjera u čitavoj regiji, među ljudima čuči strah da je neodrživa, da će se volonterski kapaciteti iscrpiti, a humanitarizam još jednom p(r)okazati kao kratkoročno krpanje rupa. I riječki je gradonačelnik Filipović već tražio pomoć premijera Andreja Plenkovića, molio Vladu da se aktivnije uključi u rješavanje situacije i odgovaranje na potrebe izbjeglica i migranata, jer lokalna samouprava ne može sama trajno preuzeti sve na sebe.

Dok na mobitelu čitamo kako su se ovih dana čelnici Europske unije sastali u Bruxellesu da bi razgovarali o migracijskoj politici, do nosnica nam dopire reski miris govana. Prazne se prijenosni WC-i, pa volonterke naglo zatvaraju prozore kontejnera. U Bruxellesu se, čitamo, slavi uspjeh "sveobuhvatnog pristupa migraciji, koji je godinama razvijan kako bi se uskladio s načelima i vrijednostima Europske unije". Najavljuje se postrožavanje politika za suzbijanje migracija, a zemlje članice su podijeljene oko metoda kojima to postići. Ipak se čini da su dovoljno složne oko prioriteta, koji će i dalje biti na eksternalizaciji migracijskog režima i pritisku na siromašnije zemlje izvan EU-a da na sebe preuzmu većinu tereta i odgovornosti.

Izbor da ljudi na našim granicama, po šumama i rijekama, redovno ginu, nameće se dakle i dalje kao datost. Baš je ovih dana u galeriji Kortil u Rijeci otvorena izložba "Prijelaz" autorica selme banich i Marijane Hameršak, nastala u suradnji s transmigrantskim kolektivom Žene ženama. Radi se o zbirci memorijalnih portreta koji čine spomen-platno posvećeno umrlima na granicama i u ime granica. "Komemoracijom na živote ljudi koji su umrli na migrantskom putu kroz Balkan, čije je živote odnio neumoljivi europski režim smrti, pozivamo na čin iskapanja istine, na prepoznavanje i osudu prošlosti i sadašnjosti fašizma, kako bismo utrli put individualnom i kolektivnom iscjeljenju, prijelazu iz normaliziranih tragedija granica u zajedničko učenje, osnaživanje i brigu", kažu autorice u najavi izložbe koja ostaje otvorena do 3. marta.

Samo na teritoriju Hrvatske od početka 2017. godine smrtno je stradalo najmanje šezdesetak izbjeglica i migranta, a o tim je izgubljenim životima i neoznačenim grobovima u više navrata na ovim stranicama pisala naša kolegica Tamara Opačić. Dok slušamo kako se oko nas u par metara kvadratnih oko željeznice svi oslovljavaju s "brother" i "sister", prolazi nam kroz glavu kako se smrt sije brzo i žestoko, al' ima i život još koji as u rukavu.

"Ulica Tinke Kalajžić" – u čast volonterke koja se lavovski borila za pomoć izbjeglicama

"Ulica Tinke Kalajžić" – u čast volonterke koja se lavovski borila za pomoć izbjeglicama (Foto: Ivana Perić)

Na zidu kraj WC-a ispisan je i grafit kontra rasizma, a nedaleko od šatora koji služi kao dnevni boravak na rasklimanoj uredskoj stolici zaigrano se vrti jedan mladić. I on je zaogrnut šalom jednog nogometnog kluba, crvenim bojama Arsenala. Trokut topljenog sira prstima lagano odmotava iz folije pa ga stišće između dvije fete tosta. Pitamo ga navija li za Arsenal ili mu je šal čisto praktičan modni dodatak. Ne navija, kaže. Dapače, to je jedan od klubova koje nikada nije volio. Šal je dobio na putu iz Afganistana, "od jedne dobre žene u Turskoj". S vremenom mu se omilio, donosio mu toplinu po šumama i gorama.

- Jednom možda i odem na utakmicu Arsenala, kada sve ovo prođe - govori nam.

Kako se bliži večer, velika grupa izbjeglica napušta kolodvor, policija ih usmjerava i prati na bus za dalje. Iz Rijeke put nastavljaju prema Lupoglavu i Buzetu, a zatim najčešće pješke prema Trstu. Kako izgleda taj komad puta mogli smo vidjeti nedavno na zagrebačkoj premijeri dokumentarnog filma "Trst sjaji noću" ("Trieste è bella di notte") autora Andree Segrea, Stefana Collizzollija i Mattea Calorea. Film je to koji prati sudbine ljudi koji su proživjeli nezakonita lančana protjerivanja, zaglavljenih u kolopletu novih, često protupravnih i nehumanih migracijskih postupaka. Jedan od protagonista s čitavog svog izbjegličkog puta izdvaja trenutak prelaska granice Italije i Slovenije, veranja po brdima iznad Trsta, kada je u daljini u noći ugledao svjetla grada kako plešu duž morske obale. Nezagađeni moment ljepote, titraj nade.

Razmišljamo o tome dok promatramo volonterke koje skupljaju smeće po parkiralištu, a u pomoć im priskače dio mladića koji još čekaju na kolodvoru. Svega ih je desetak. S jednog od njihovih mobitela čuje se prodorni glas Faride Mahwash, pjevačice poznate i kao "glas Afganistana". Mahwash je rođena 1947. godine u Kabulu, a odrastala je u patrijarhalnoj i pobožnoj familiji kakvih nam ne nedostaje ni u ovom parčetu svijeta, pa je njen interes za stvaranjem muzike bio dugo i snažno potiskivan. Podršku i utočište na kraju je pronašla radeći na radiopostaji u Kabulu, gdje su je ohrabrili, potaknuli i platili joj da se posveti pjevanju kao karijeri. Kolege s radija dali su joj i umjetničko ime Mahwash, "kao mjesec". I ona je, ima tome sada već godina i ratova, iz Afganistana izbjegla.

Glas joj prati druge izbjeglice, sidri se ovdje, u gradu koji je ime dobio po rijeci, uz željeznicu koju na horizontu obrubljuju kranovi najveće luke jedne male zemlje. Ne prolazi dugo, i zadnju grupu izbjeglica kupi policija i vodi ih na večernji bus kojim dalje put putuju.

Uz prugu više nema nikoga, na njoj ostaje tek niz zgužvanih deka svih boja i uzoraka, na koje će sutra doći drugi. Klupko zlatne termoizolacijske folije na blagom se povjetarcu kotrlja niz tračnice. Najblaže su minute sutona, a uz Mahwash kao mjesec, možda one koji su otišli dočeka Trst što je najljepši noću.

Potražite Novosti od petka na kioscima.
Informacije o pretplati pronađite ovdje.

Društvo

Kolačići (cookies) pomažu u korištenju ove stranice. Korištenjem pristajete na korištenje kolačića. Saznajte više