Podivljale cijene hrane težak su udar ne samo na potrošače nego i na proizvođače, osobito one male poljoprivrednike koji su na dnu surovog tržišnog lanca. Borba za svaku kunu, ali i za svaki cvat voćke i plod u vrtu traje bez prekida i košta vremena, rada i novca. Na kraju mjeseca, kada mali poljoprivredni proizvođač podvuče crtu, uglavnom je u minusu. Jedna od njih je i Zdenka Dodig koja na svom OPG-u u Gradićima kraj Velike Gorice uzgaja voće i povrće. Davnih je dana odlučila napustiti posao prevoditeljice i kancelariju te sjedenje zamijeniti vrtom i kretanjem. Orijentirajući svoj život prema ratarstvu i voćarstvu, odlučila je proizvoditi samo zdravu hranu. Ponosna vlasnica poljoprivrednih proizvoda s ekološkim certifikatom godinama je dostupna na zagrebačkim tržnicama i u radnjama zdrave hrane. Trenutno svoje proizvode prodaje u dućanu na zagrebačkoj Knežiji, gdje smo je i posjetili.
Iako su cijene hrane skočile u nebo, Zdenka ističe da njeni proizvodi godinama nisu poskupjeli. No u takvim okolnostima, po njenim riječima, nema isplativosti. Svako dizanje cijena značilo bi i manje kupaca, kojih je i ovako nedovoljno da se pokriju osnovni mjesečni troškovi. Jedini izlaz bio bi odustajanje, no kako ono nikada nije bilo Zdenkin izbor, ona opstaje u svojoj bici za zdravu hranu po starim cijenama.
– Moje cijene su iste godinama, a sve ostale su otišle gore. Naši troškovi su jako povećani. Kilu paprika krajem devedesetih prodavala sam za 20 kuna, danas ih prodajem za 15. Znači, cijene su otišle čak i dolje. A koliko je puta otada poskupio benzin pa lančano i sve drugo. Da bih proizvela 200 kuna, što je recimo jedan kratak posjet frizeru, stomatologu, pedikeru, veterinaru, moram prodati deset kila mrkve koju uzgajam od proljeća do jeseni. Tu mrkvu, naravno, ručno vadim iz zemlje, što je dva-tri sata posla, zatim je moram oprati, spakirati. Sve to radim ručno – opisuje Zdenka Dodig za Novosti svoj rad u poljoprivredi.
– Moj radni dan počinje u šest ujutro i završava negdje oko ponoći. Nemam praznika, nemam godišnjeg odmora, nemam subota i nedjelja. To je mašinerija u kojoj se ne smije stati ni pet minuta. Troškovi su uvijek veći od prihoda. Nikada nisam bila u debelom plusu. Uvijek na granici ili u minusu. Na kraju mjeseca jako sam sretna ako mogu podmiriti režije. Evo, danas na kraju dana u blagajni imam 500 kuna prometa, ali to nije moja današnja dobit. Kada oduzmem troškove goriva, najma ovog prostora, struju.... – objašnjava Zdenka svoju poslovno-financijsku konstrukciju i napominje da je nemoguće ne primijetiti da je skoro dvogodišnja korona-kriza kumovala padu prometa.
– Da je normalno vrijeme, možda bih dnevnog prometa imala oko hiljadu kuna. Ljudi sve češće jedu fast food preko dostavnih servisa, umjesto da skuhaju zdravo jelo. Pitanje je koliko će takav način ishrane ostaviti traga na zdravlje. Znamo da je u ovoj borbi s Covidom glavno čovjekovo oružje imunitet koji dolazi s voćem i povrćem koje nije tretirano umjetnim gnojivom i kemijskom zaštitom, ali prodaja mojih ekoloških, zdravih proizvoda je pala. Radije će ljudi prošetati i do tržnice nego doći u moj dućan, jer su cijene kod mene kao nešto veće. Ovdje ih čeka zdrava jabuka koja nije tretirana kemijom, a na tržnici ih čeka prskana, ali navodno jeftinija jabuka. Jako dobro znamo da je konvencionalna proizvodnja jeftinija zbog same tehnologije i procesa uzgoja - govori Zdenka koja je prošle godine posegnula i za uslugama dostavnih službi, ali u konačnici bez većeg rezultata.
– Prošle godine, kada je korona bila na vrhuncu, nitko nije dolazio u dućan i zato sam kontaktirala jednu od dostavnih službi za njihove usluge. Sklopili smo ugovor, ali situacija je i dalje neizvjesna, ovisi kako kad. Recimo, u zadnjih tjedan dana nije stigla nijedna narudžba za dostavu – kaže Zdenka i ističe da se na globalnom nivou radi o umjetno izazvanom poskupljenju, stvaranju nestašice hrane i osiromašenju stanovništva.
– Vidimo kolike su cijene šećera, a znamo da se seljak koji prodaje šećernu repu već početkom godine obavezuje s fiksnom cijenom svog proizvoda, i ako je on taj ugovor ispoštovao, a morao je jer nema drugog izbora, jasno je zašto su tokom ljeta i jeseni ovako skočile cijene šećera. Zaista nema nikakvog razloga za podizanje cijena – smatra Zdenka i dodaje da pred poljoprivrednikom stoje brojni izazovi da bi njegov plod rada stigao od vrta do stola.
– Klimatske promjene u zadnjih 15 godina jako utječu na naše povećane troškove proizvodnje. Svake godine temperatura se u rano proljeće digne do 20 stupnjeva, priroda se probudi, sve cvjeta, a zatim temperatura naglo padne u minus i mraz sve uništi. Jednostavno, poljoprivrednik je osuđen na plastenike kako bi uspio proizvesti hranu. Primjera radi, moj voćnjak s kruškama trebao bi godišnje uprihoditi 100.000 kuna, ali taj prihod svake godine izgubim. Samo jedan plastenik koštao me 80.000 kuna – govori Zdenka i napominje da je na popisu problema poljoprivrednika i radna snaga.
– Radna snaga je rak-rana svih radno intenzivnih grana privrede u Hrvatskoj, ali s jednom bitnom razlikom što mi mali poljoprivrednici nismo visoko profitabilni i ne možemo platiti tu radnu snagu onoliko koliko ona zaista vrijedi i zato nam radna snaga iz poljoprivrede bježi na građevinu. Kada bi nekom srećom narudžbe za moje proizvode bile intenzivnije, ne bih stigla sve sama, od rada u plastenicima i pripreme do prodaje i distribucije. U situaciji kada nema kupaca stižem sve – kaže nam Zdenka Dodig.
Unatoč svemu, ne kaje se što je izabrala put ekološkog proizvođača u vrijeme podivljalih cijena i neravnopravnog tržišta.
– Ekološka proizvodnja je teška i nije isplativa. U ovaj posao morate uložiti mnogo ljubavi. Zemlja je živa tvar i ta ljubav i interakcija između zemlje, čovjeka i biljaka važan je sastojak u uzgoju, da nam naše zelenilo bolje raste – govori Zdenka Dodig dok gleda prema vratima dućana hoće li koji kupac zdrave hrane navratiti po njezine proizvode.
Ovo je treći od četiri teksta posvećena hrani. Drugi tekst pročitajte na ovom linku.
