Srpsko građansko vijeće – Pokret za ravnopravnost u BiH krajem maja izabralo je za novog predsjednika Mladena Pandurevića, diplomiranog pravnika sa bogatim profesionalnim iskustvom, koji je bio i jedan od osnivača ove organizacije ratne 1994. godine. Pandurević je karijeru započeo kao gimnazijski profesor u Sarajevu, a potom je u nekoliko preduzeća obavljao razne rukovodeće pozicije. Jedno vrijeme je u Parlamentu BiH bio savjetnik i zamjenik predsjedavajućeg. Također, autor je brojnih publikacija u oblasti pravne nauke, među kojima se ističu radovi na temu socijalnog dijaloga, prava penzionera i kolektivnog pregovaranja. Nakon aktivnosti u brojnim drugim nevladinim i organizacijama civilnog društva, vratio se u SGV, motiviran radom na izgradnji mira i ravnopravnosti u BiH.

Srpsko građansko vijeće (SGV) ove godine je proslavilo 30. obljetnicu svog postojanja. Možete li nam ukratko reći o vašem dosadašnjem angažmanu u organizaciji, a onda i o njenim ciljevima i postignućima tijekom protekle tri decenije?

Bio sam jedan od osnivača SGV-a. Koliko se sjećam, na osnivačkoj skupštini bili su gosti i g. Milorad Pupovac i još jedan njegov kolega iz Zagreba. U SGV-u sam bio potpredsjednik do 1998., a onda sam ga napustio zato što sam tada mislio da politički angažman sa nekakvim nacionalnim predznakom već gubi svoj smisao. Tada se, četiri godine nakon rata, činilo da je zadovoljenje nekih glavnih političkih ideala, koji se tiču ljudskih prava u BiH, bilo nadomak ruke. Nažalost, ta se procjena pokazala potpuno pogrešnom. U godinama koje su uslijedile u više sam navrata odbio ponude da se reaktiviram u SGV-u, ali sam sada prihvatio da se vratim upravo zato što borba za ideale koje sam spomenuo ne samo da nije završena, nego je daleko od svog kraja. U proteklih trideset godina SGV je u svom radu imao ozbiljnih oscilacija. U godinama nakon osnivanja imali smo u svom sastavu 12 ili čak 15 organizacija, na cijeloj teritoriji BiH, što kantonalnih, što opštinskih; imali smo organizacije u Republici Srpskoj, čak i u Srebrenici; imali smo desert biroa za zaštitu ljudskih prava, potpuno kapacitiranih za posao pravne pomoći. Kako su se mijenjali politički odnosi i strukture, stvari nisu išle svojim tokom kako treba. Kao neko ko je te procese već posmatrao sa strane, smatram da je odlaskom Mirka Pejanovića sa mjesta predsjednika SGV-a znatno opao angažman i kapacitet SGV-a. Svi smo manje-više svjesni da se ta vremena više neće vratiti i jasno nam je da će, ako nešto ne napravimo, ubrzo doći i do gašenja SGV-a.

Iskreno, mislio sam da se već ugasio. Ne mogu se sjetiti kad sam posljednji put čuo za neku inicijativu iz SGV-a...

Ni ja nisam čuo, godinama. Zato sam i odlučio da se vratim. Bila bi nepopravljiva šteta da se takvo jedno udruženje ugasi i to ne smijemo dozvoliti. Dat ću sve od sebe da izađemo na zelenu granu.

Svako ko nije zločinac, ne samo u Republici Srpskoj, nego i u Federaciji, naš je potencijalni sagovornik. Maksimalistička polazišta su apsolutno nemoguća u BiH i stoga treba raditi na malim koracima naprijed

Negdje sam našao podatak da je SGV imao više desetina hiljada članova. Koliko sada ima aktivnih?

Vjerujte da ne znam. Znam da sada postoje tri kantonalne organizaciji i dvije ili tri opštinske. Broj formalnih članova i nije toliko bitan, koliko mi je bitno da postoje ljudi koji su spremni na dijalog. Opet kažem, prošla su vremena u kojima smo imali po 400 ljudi na skupštini i kad nam je bila neophodna najveća kongresna sala u Sarajevu.

Šta se dogodilo sa ostalim organizacionim jedinicama, osim tih nekoliko kantonalnih i opštinskih? Šta je sa organizacijom SGV-a u Republici Srpskoj?

U RS-u više ne postoji organizacijska jedinica. Mene zbog toga duša boli, a posebno zbog gašenja kancelarije u Srebrenici.

Koje korake namjeravate poduzeti kako bi se popravio položaj SGV-a u bliskoj budućnosti?

Prioritet je konsolidacija – organizaciona, materijalna i kadrovska, jer to je preduslov za ostvarenje svih drugih zamisli. Naša ideja vodilja je zalaganje za BiH, našu državu, ali naglašavam, ne bilo kakvu BiH, već za državu u kojoj će svaki njen građanin biti ravnopravan u svakom dijelu zemlje. Kakav će biti ustroj te zemlje, to je stvar političara, ali pitanje jednakopravnosti svih građana je po meni pitanje svih pitanja. Ja sam kao bosanski integrista siguran da možemo izgraditi BiH u kojoj će se svako osjećati komotno. Nisam nimalo naivan da mislim da se to može ostvariti brzo, moramo biti strpljivi i mijenjati politički diskurs. To je maraton, a ne sprint.

Dobro, šta mislite konkretno poduzeti? Kako mislite mijenjati dominantne toksične narative u BiH?

Odgovorit ću vam konkretno na to pitanje, ali mi najprije dozvolite da pokušam plastično objasniti šta sam mislio. U razgovorima sa ljudima kojima ova država nije toliko draga kao meni, a mislim da je neophodno da se obavljaju i takvi razgovori, želio sam da ukažem na jednu činjenicu: kako god se ova država zvala i koji god politički oblik bude uzela, u njoj će živjeti neki ljudi – naš zajednički interes je da ti ljudi žive dobro. Moramo riješiti probleme koji se tiču svakodnevne ekonomije, posla... to će biti problemi koji će postojati bez obzira na to ko je na vlasti. Pored toga, ostaju pitanja obrazovanja, položaja kolektiviteta, zaštite ljudskih i manjinskih prava. Do odgovora i rješenja tih problema možemo doći samo razgovorom i postizanjem kompromisa.

To je jasno. No, jasno je i to da je neophodno ostvariti komunikaciju i postići kompromis sa onim političkim strukturama koje ne dijele vaše integrističke vizije BiH. Dakle, ko su ljudi, odnosno koje su to političke figure iz Republike Srpske sa kojima mislite razgovarati i kako će ti razgovori izgledati?

Svako ko nije zločinac, ne samo u Republici Srpskoj, nego i u Federaciji, naš je potencijalni sagovornik. Problem je što nama generalno nedostaje iskrenosti u dijalogu, čak i kad se radi o političkim subjektima koji deklarativno dijele stavove o postojanju BiH. Maksimalistička polazišta su apsolutno nemoguća u BiH i stoga treba raditi na malim koracima naprijed. U tom kontekstu, čak i dobronamjerne kritike nezadovoljnika su kontraproduktivne, jer i nakon malog koraka i dalje imamo šansu da napravimo sljedeći, što je svakako bolje od toga da ne napravimo nikakav. Historija BiH, čak i ona koja se odnosi na period kad BiH nije postojala kao država, uči nas da ovdje nikad nisu mogli uspjeti drastični rezovi. Moramo napustiti ideje po kojima možemo jednim potezom, izmjenom Ustava i slično, okrenuti stvari u drugom smjeru. Moramo shvatiti da su potrebni vrijeme, strpljenje i mali koraci naprijed kako bismo se uopšte mrdnuli s mrtve tačke. Ubijeđen sam da veliki broj članova SGV-a dijeli moje stavove o građanskoj BiH, naravno, uz uvažavanje prava i posebnosti kolektiviteta, ali isto tako moramo biti pošteni i reći: ne može se građanska država uspostaviti pukom izmjenom pravne norme. Treba se uspostaviti društvo koje će moći biti građansko. Siguran sam da se to za mog života neće desiti, ali treba biti strpljiv. Svaki maksimalistički zahtjev, bez obzira na to da li on "ruši" ili "gradi" BiH, zapravo samo produbljuje jaz između izabranih nosilaca političke vlasti. Nije na nama, kao SGV-u, ili na sličnim organizacijama s kojima surađujemo – poput Kruga 99, ili Hrvatskog nacionalnog vijeća, ili Vijeća kongresa bošnjačkih intelektualaca – da mijenjamo politike, ali svojim djelovanjem možemo utjecati na donosioce odluka da idu u pravcu postizanja kompromisa. Opet naglašavam, suština je u tome da treba ići korak po korak, ma kako mali oni izgledali.

Izgovorili ste "građanska država", a to je sintagma od koje se dobrom dijelu političkog establišmenta u BiH diže kosa na glavi, neovisno o tome iz kojeg entiteta dolaze. Dominantni narativi pretpostavljaju kolektivna, odnosno prava etničkih grupa, pravima pojedinaca, građana, manjina, ugroženih grupa itd. Kako namjeravate pomiriti ta dva koncepta?

Po meni, to nisu nužno suprotstavljeni koncepti. Zalaganje za građansku državu mora biti postepeno, gradeći civilno društvo koje može iznijeti takve vrijednosti. Većina političkih subjekata, nevladinih organizacija, medija itd. sa područja sa bošnjačkom većinom deklarativno podržava taj građanski koncept, iako postoji ogromna razlika između razumijevanja samog koncepta građanske države. Slobodno ću reći da ne mislim i da je zalaganje svih tih subjekata za građanski koncept iskreno. Imat ćemo razgovore sa strankama iz Republike Srpske i budite sigurni da se to mnogima u Federaciji neće dopasti. Ali mi moramo razgovarati i to je ono najvažnije što SGV može uraditi.

Svaka etnička skupina u BiH je na području gdje je u manjini – ugrožena, a isto tako i svaka na područjima gdje je u većini svjesno i sistematski zloupotrebljava svoj položaj, ugrožavajući "druge". Imamo redovne slučajeve napada i ugrožavanja sigurnosti bošnjačkih povratnika u Istočnoj Bosni; Hrvati u BiH su nezadovoljni činjenicom da član državnog predsjedništva iz reda hrvatskog naroda biva izabran glasovima etničkih Bošnjaka; nedavno je na dječjem igralištu u Livnu osvanuo grafit "ubij Srbina", skupa sa kukastim križem itd. Primjera je mnogo, a poanta je da je na svakom pedlju BiH ugrožen onaj koji je u manjini. Kakav je, po vama, položaj Srba u Federaciji BiH?

Nažalost, dugo sam bio van SGV-a da bih sada mogao dati tačan odgovor na to pitanje. Naprosto, nemam dovoljno kvalitetan uvid u stanje na terenu. Upravo zato je jedna od prvih stvari koje namjeravamo uraditi osnivanje terenskih timova koji će za početak posjetiti sva područja u Federaciji BiH gdje živi značajniji broj Srba, kako bismo ustanovili koji su problemi sa kojima se suočavaju. Siguran sam da se u različitim sredinama susreću sa različitim problemima, a mi ćemo na osnovu prikupljenih podataka moći napraviti plan i vidjeti šta kao SGV možemo uraditi da pomognemo. Iskreno, nisam optimista da ćemo zateći neko jako dobro stanje, ali bilo bi neozbiljno da sada nagađam. Moj princip je da prava svake manjinske grupe najbolje štite pripadnici većinskih grupa – prava Srba tamo gdje su u manjini najbolje štite Hrvati i Bošnjaci, i obrnuto. Najniži stepen zaštite prava Srba je upravo onda kad ih u zaštitu uzmu Srbi.