Ušli ste u 101. godinu i svrstali se među najstarije žive antifašiste; bistar um i dobro pamćenje zasigurno su vas predano služili u mnogim društvenim previranjima čiji ste sudionik bili, pa i u nedavnoj borbi s još aktualnim Covidom 19 koji ste bez većih posljedica preboljeli u Domu umirovljenika Ksaver, gdje sada živite. Recite nam sami štogod više o počecima svog dugotrajnog aktivizma?
Rođen sam 1922. u potkalničkom selu Vojakovački Osijek, a veći dio života živio sam i radio u Zagrebu, prije toga u Požegi. Moj je život iz temelja promijenio Drugi svjetski rat, koji me otjerao s Kalnika. Do njega sam bio poput mnoge seljačke djece koja su se za trgovce školovala uz pomoć zagrebačkog Privrednika.
Privrednik vas je, dakle, školovao za trgovačko zvanje? Sjećate li se kakvih pojedinosti iz tog dijela života?
Da, slobodno i otvoreno mogu priznati da bez Privrednika ne bih bio obrazovan: ta mi je organizacija omogućila školovanje i posljedično, sav kasniji radni i društveni napredak. Obrazovati sam se započeo u Koprivnici, gradu u kojem sam upisao i završio prvi razred gimnazije; prije toga je postojala namjera da me se upiše u bogosloviju u makedonskom Bitolju. No, uz pomoć seoske učiteljice Desanke Kladarin, otac me uslijed lošeg materijalnog stanja naše familije uspio preko Privrednika upisati u trgovačku školu. Tu sam školu završio 1938. kod trgovca Nikole Marjanovića iz Paraćina, no kako je tada vladala velika ekonomska kriza, nisam ondje uspio naći posao, pa sam se vratio u rodno mjesto.
Druženje s Bakićima
I što ste onda radili u rodnom Vojakovačkom Osijeku?
Bavio sam se poljoprivredom kao i mnogi drugi u to doba, samo na imanju svoga oca koji je bio povratnik iz Amerike. No istodobno sam bio društveno-politički aktivan, pa sam tako već te 1938. sudjelovao u osnivanju mjesne ćelije SKOJ-a te KUD-a Seljačko kolo.
Taj je KUD, baš kao i Privrednik, bio jedna od institucija tadašnje srpske zajednice u Hrvatskoj: kakvo je bilo njegovo djelovanje?
Da, to su bile srpske institucije koje su okupljale, pomagale omladinu i ljude srpske nacionalnosti u Hrvatskoj, pa i u mome mjestu. Bila je ondje i Srpska zemljoradnička zadruga, pa je selo u kojem smo se obično razlikovali po vjeri, a ne toliko po naciji, imalo čak tri srpske institucije. Najaktivnije je bilo upravo Seljačko kolo, koje su vodili predratni komunisti, bračni par Dragan i Mileva Cetušić. No valja istaknuti kako su u osnivanju KUD-a sudjelovala i petorica braće Bakić iz Bjelovara: od kojih je jedino čuveni kipar Vojin preživio rat. Oni su na dan osnutka, točnije 7. januara 1938., u selo donijeli tehniku za projekciju nekog filma, koja se pred mnoštvom suseljana održala u jednoj zgradi nadomak pravoslavnog groblja. S Bakićima sam drugovao i poslije do početka rata, obično u Bjelovaru u kojem smo imali razne partijske aktivnosti. Kao folklorno društvo, Seljačko kolo je imalo više od dvadeset članova u četiri-pet sekcija, a kao tamburaši i pjevači izveli smo jednom i večernji kulturno-umjetnički program u Križevcima, u čijoj nam je organizaciji pomogao tamošnji radnički sindikat. Iako je Kolo bilo dijelom Pribićevićeve Samostalne stranke, služilo nam je i za širenje komunističkih i antifašističkih ideja.
Što se sa spomenutim srpskim organizacijama zbivalo za Drugoga svjetskog rata i što se tog mračnog razdoblja događalo vama?
Zbila se velika katastrofa za te organizacije i za srpski narod u Hrvatskoj: sve su ugašene po osnivanju NDH i s dolaskom ustaša na vlast, a njihovo je članstvo izloženo progonu i teroru. I ja sam kao član Seljačkog kola dvaput uhapšen i odvođen pred zagrebački Prijeki sud, gdje sam prolazio razne torture. Nasreću, oba sam puta oslobođen i puštan kući, unatoč tome što sam redarstvenicima koji su me privodili govorio da je naš KUD legalna organizacija. No, kad sam se vratio u selo nakon drugog suđenja, ustaše su ga već kompletno bile iselile u logore, a desetero mojih susjeda i sunarodnjaka ubile. Tada sam odlučio da ću otići u šumu i pridružiti se partizanima. Bila je jesen 1942. kada sam postao borac Kalničkoga partizanskog odreda, s kojim ću sudjelovati u bitkama po zagorskom, bilogorskom i slavonskom kraju. U početku je bilo jako teško i neizvjesno, s puno žrtava. Mnogo je mojih drugova poginulo, među njima i nekadašnji susjedi. Sjećam se borbe na Kalniku, jedne ustaške ofanzive u kojoj je poginuo moj komšija Slavko Vitanović Mali; u jednom je trenu borbe smrtno pogođen i to upravo ispred mene. Smrti sam se i drugdje nagledao, najviše možda po zapadnoj Slavoniji. U borbi kod Voćina poginulo je puno boraca, meni opet poznatih odranije. Borio sam se rame uz rame i s narodnim herojem Nikolom Demonjom, koji je poginuo u Požegi. U jednoj borbi na Bilogori i sam sam ranjen: metak mi je okrznuo kuk i čudo da nisam ostao invalid. Tada sam otpremljen u partizansku bolnicu na Papuku, gdje mi je pružena medicinska pomoć.
Gdje ste dočekali oslobođenje? Jeste li već bili na nekoj dužnosti?
Kraj rata me zatekao na Kalniku, a već tada sam bio politički komesar Desetoga zagrebačkog korpusa; u toj je jedinici na rukovodećoj poziciji bio i Branko Vitanović Sokol, za što je uvelike bio zaslužan general i političar Ivan Šibl, no i to što smo obojica pripadali srpskom narodu iz tog dijela Hrvatske. Tako se, naime, dokazivala ravnopravnost naroda, odnosno bratstvo i jedinstvo Srba i Hrvata. A prije komesarske funkcije bio sam prvo kurir, zatim i vodnik. Poslije sam samo napredovao, pri čemu mi je, ponavljam, od velike koristi bilo obrazovanje koje sam stekao kao predratni Privrednikov pitomac. Tu je i onaj jedan razred križevačke gimnazije, jer se u to doba jako gledalo na to kakve je škole tko završio. Nakon oslobođenja, nastavio sam borbu za iste vrijednosti radom u Ministarstvu unutrašnjih poslova, prvo u Bjelovaru a na kraju u Zagrebu, gdje sam i umirovljen.
