Film "Tragovi" Dubravke Turić ponovo je skrenuo pažnju javnosti na mirila, pogrebna spomen-obilježja na Velebitu, ali i u nekim dijelovima Dalmacije, koja su namijenjena dušama pokojnika. Po običaju, koji se održao takoreći do početka ovog vijeka, sumještani bi pokojnika nosili do groblja koja su bila udaljena i više kilometara od njegove kuće, bez stajanja za odmor. Otprilike na pola puta do groblja nosači bi pokojnika spustili na tlo i s dva kamena označili njegovo tijelo stavivši jedan kamen uz glavu, a jedan uz noge. To je, prema vjerovanju, davalo mjeru pokojnika, odatle i naziv za mirila. Kad bi pokojnika odnijeli, prostor između dva kamena popločavao bi se plosnatim kamenjem, a na uzglavnom kamenu klesali bi se plitki reljefi. Nosači bi nastavljali prema groblju, sahranjivali pokojnika i više ne bi marili za njegov grob.

- Budući da su mirilišta locirana kraj puta koji vodi od naselja na Velebitu do groblja u priobalju, a njima se gotovo svakodnevno prolazilo s blagom na ispašu ili nekim drugim poslom, iz pijeteta prema živim dušama predaka zastajalo se kraj njih i molilo. U religijsko-simboličnoj funkciji mirila su sveta mjesta, jer se na njima u obredu mjerenja pokojnikovog tijela – "jer duša je kolik i tilo" – pomoću dva prikladna kamena odjeljuje njegova živa duša od tijela i ostaje u kamenim mjerama prije nego što odleti u onostrani svijet u kojem živi vječno. Tijelo u grobu postaje nevažno, jer će postati prašina, stoga se grob nakon ukopa više nije obilazio. Ta relacija štovanja duša-nebo i neštovanja tijelo-zemlja odrazila se na podvelebitskim grobljima obraslima u visoku travu komorač gotovo do 2000. godine. Kad biste pitali stariju osobu kako je, odgovarala bi ustaljenom frazom: "Sinko, s jednon nogon u komoraču" - priča nam povjesničarka umjetnosti Mirjana Trošelj koja godinama proučava kulturne, povijesne i antropološke aspekte mirila.

Ugledni bečki slavist Georg Holcer iznio je 2012. sljedeću tezu: Od kuće do mirila poganstvo, od mirila do groblja kršćanstvo. Iz toga proizlazi da je velebitski stočar bio prikriveni dvovjerac i da su mirila ostatak pretkršćanske tradicije – govori Trošelj

Ona su građena na cijelom dinarskom arealu od sjevernog Velebita do Dalmatinske zagore, a vjerojatno se javljaju u srednjem vijeku, no nije poznato jesu li kulturna pojava starosjedilačkog stanovništva Dinarida ili su je stočari nomadi u srednjem vijeku s jugoistoka prenijeli na te prostore. U svakom slučaju, praksa mirila bila je svojstvena katoličkom i pravoslavnom stanovništvu na tom prostoru.

Trošelj ističe da je povjesničarka Ivna Anzulović u Hrvatskom državnom arhivu Zadar pronašla prvi zapis o njima koji potječe iz 1576. godine, nakon Ciparskog rata. U dokumentu o razgraničenju između mletačke i turske vlasti navodi se da granica ide preko Kukaljića mirila (selo Kukalj u Ravnim kotarima). Selo se spominje još 1499., što navodi na zaključak da su Kuklji imali svoje mirilište i u 15. stoljeću, a možda i ranije, ali o tome nema potvrde. Naglašava i da su planinari dali veliki doprinos razumijevanju mirila, jer su između dva svjetska rata Josip Poljak, Ivan Krajač iz Zagreba i Radivoj Simonović iz Sombora napisali prve stručne članke o njima, a Simonović je 1926. načinio prvu snimku mirila na južnom Velebitu – mirilišta Zapadnjari kod Koića. Sistematska naučna istraživanja velebitskih mirila započela su nakon 1945. godine.

- O porijeklu mirila još nemamo sasvim pouzdana saznanja, premda su dvojica uglednih znanstvenika iznijela postavku o mogućnosti pretkršćanskog supstrata u kršćanstvu. Proučavajući mirilišta Ljubotića na južnom Velebitu, ugledni bečki slavist Georg Holcer iznio je 2012. sljedeću tezu: Od kuće do mirila poganstvo, od mirila do groblja kršćanstvo. Iz toga proizlazi da je velebitski stočar bio prikriveni dvovjerac i da su vjerovanja vezana uz mirila ostatak pretkršćanske tradicije na Velebitu sve do početka 20. stoljeća, točnije dokle su bila u funkciji. Istu tezu, ali drugim riječima, zastupao je i ugledni slovenski arheolog i mitolog Andrej Pleterski. Neki pak zastupaju mišljenje da su mirila u religijskom konceptu indoeuropskog porijekla prenesena različitim migracijama u određenim povijesnim kontekstima s istoka na zapad. Kako nemamo o njima arhivskih izvora prije 15. stoljeća, ne možemo pouzdano govoriti o njihovom ranosrednjovjekovnom postojanju - kaže Trošelj.

Ističe da je priča da je u tim krajevima bilo malo zemlje u koju bi se ljudi sahranjivali netočna.

Mirjana Trošelj i Dubravka Turić (Foto: Nenad Jovanović)

- Ovdje je bitna religijsko-simbolička funkcija: odvojiti dušu od tijela na svetom mjestu, a ne bilo gdje i bilo kako. Prema kazivačici pravoslavne vjeroispovijesti iz Tribnja, 2005. godine: "Bijaj sveti običaj da se stane na po puta s mrtvin da mu se mirenjen odvoji živa duša od mrtvoga tila i to je bilo jedino misto za to, sveto misto-mirilište i to se štovalo. Tilaj moja nevista mirit malog kolkoj izresta, kad je did skočija: a ne nevista, ne smiš miriti živog, mrtvi se miri." Zemlje za groblja bilo je obilje - naglašava Trošelj.

Što se tiče odnosa crkve prema mirilima, Katolička crkva distancirala se od te ritualne prakse, a možda ponekad negodovala u Dalmaciji pa je ona provođena krajnje stilizirano bez naznaka religijsko-simboličke funkcije i posve je nestala sredinom 20. stoljeća. Na Velebitu je katoličko svećenstvo bilo tolerantno i nije se miješalo u tradicionalne obrede.

Pravoslavna crkva, osobito u Bukovici, uvažavala je narodne običaje i nije ih sputavala. Budući da su u nekim selima mirilišta bila blizu crkve, neki su svećenici dočekivali pogrebnu povorku na njima. Mirilišta na Velebitu bila su udaljena po nekoliko sati hoda od crkve i groblja pa to ''pogansko'' pitanje nije zanimalo svećenike, a čini se i da je geomorfologija krajobraza i lokacija mirilišta utjecala na stav crkve prema mirilima. Na postupno nestajanje prakse mirila na Velebitu naročito su utjecali novi civilizacijski tokovi, prije svega turizam, od 1960-ih godina i migracije stanovnika Velebita u priobalje ili udaljenije urbane sredine.

Priča o mirilima i njihovom mističnom pogrebnom obredu iznimna je, i kod nas još uvijek dosta nepoznata. To me motiviralo da napišem priču o antropologinji koja na stećcima i mirilima proučava ureze i simbole – ističe Dubravka Turić

Na bukovičkom i ravnokotarskom području, koje su istraživali Lepa Petri i Mario Katić iz Zadra, pravoslavno je stanovništvo provodilo praksu zaustavljanja pogrebne povorke na počivaljkama/mirilima još 2015. godine, a zaustavljaju li se i danas nije poznato. Uglavnom, katolici to ne čine od kraja 20. stoljeća.

Mirjanu Trošelj pitamo koliko danas ima mirilišta. Kaže da pouzdane podatke može dati samo za južni Velebit. Početkom 1970-ih registrirano je 50-ak lokaliteta na potezu od Lukova Šugarja do Modriča. Danas postoji jedva dvadesetak reprezentativnih uzglavnica koje su bile reljefno ukrašene arhetipskim ikonografskim motivima koji bez sumnje porijeklo vuku iz pretkršćanskog doba – solarni križ, pentagram, svastika, rozeta, stablo svijeta – i neke uzglavnice s epigrafijom koje čine antroponimi i vjerske formule. Priča nam i kako se upoznala s mirilima.

- Još u osnovnoj školi prolazeći južnovelebitskim putovima zapažala sam kraj svakog puta neobična ''groblja'' i pitala se zašto je ondje tako puno ''grobova''. Odgovor sam dobila od moje babe: "Nisu to, ranka moja, grobovi, to su sveta mista naši duša – mirila." Trebalo je dalje doznati što, zašto i čemu mirila, dakle misterij koji je trebalo razriješiti. Početkom studija povijesti umjetnosti i otkrićem likovnih prikaza koji su me po nekim ikonografskim motivima na uzglavnoj, uznožnoj i douzglavnoj ploči podsjećali na stećke i pretkršćansku ornamentiku na različitim spomenicima funeralne i druge umjetnosti, sustavno sam počela provoditi istraživanja ukrasnih i simboličnih motiva na južnom Velebitu. Trebalo je nakon prestanka njihove funkcije sačuvati te spomenike minijaturne plastike od zaborava prije njihova potpunog nestanka u materijalnom, ali i duhovnom smislu, jer u protivnom bi bilo kao da nisu ni postojali. "Evo une što broji kamenja", govorili su seljani. To mi se svidjelo - priča nam Trošelj.

Mirila Opuvani Dolac (Foto: Josip Strmečki/ustupila Mirjana Trošelj)

Nije joj drago da se o mirilima govori izvan znanstvenih krugova, kao ni to što su postala turistička atrakcija, jer je to dovelo do njihova propadanja i nestajanja u materijalnom smislu.

- Nažalost, nisu službeno zaštićena kao materijalna baština i kao suhozidna minijaturna plastika sustavno propadaju pa im je potrebna hitna zaštita, sanacija i permanentno održavanje. Uz to, svaki posjetitelj, domaći ili stranac, otuđuje kamene ploče s ukrasima koji mu se svide. Svake druge godine prema mome registru otkrijem što nedostaje - kaže i dodaje da su osobito na meti dostupni lokaliteti od Tribnja do Selina.

Zbog toga smatra da o njima ne bi trebalo više govoriti.

- O njima se, nažalost, može samo govoriti kao o nečem što je postojalo, a danas nestaje. I zato mislim da ih ne bi trebalo previše stavljati na sva zvona, upravo zbog spašavanja njihove materijalnosti od otuđivanja i devastacije. Na cijelom dinarskom arealu južnovelebitska mirila oaza su vrhunske klesarske i graditeljske izrade i raznovrsne simboličke dekoracije i zato su objekt otuđivanja i devastacije - govori Trošelj.

Ipak, ima i neke koristi od pojedinih dokumentaraca o njima.

- Recimo, "Sin noći, brat sna" Vlatke Vorkapić zaslužuje svu pažnju, dok dokumentarni film "Mirila" Vlade Zrnića ne govori izričito o mirilima, nego o Paklenici i zaseocima Ramići, Parići, Klimente i Kneževići koja su imala svoja mirila na lokaciji Klanci, ali su srušena za vrijeme uređenja i proširenja pakleničkog puta i gradnje vodovoda između dva svjetska rata i nakon poraća. Ipak, snimljena su neposredno prije rušenja, istina amaterski. Bez sumnje je postojalo i groblje u Paklenici gdje se pokapalo mrtve u vrijeme većeg pomora zbog nekih zaraznih bolesti. Njegova ubikacija nije poznata ni istražena - ističe Trošelj.

Režiserku "Tragova" Dubravku Turić pitali smo kako je saznala za mirila.

Mirilište Kozjača (Foto: Lepa Petri/ustupila Mirjana Trošelj)

- Mirila sam prvi put vidjela prije dvadesetak godina tokom jednog od planinarskih izleta po južnom Velebitu na koje sam često išla. Bila sam potpuno fascinirana njima i ostala su mi duboko urezana u sjećanje. Posljednja počivališta velebitskih duša, puno važnija od groblja. Počela sam proučavati svu literaturu do koje sam mogla doći, posebno radove Mirjane Trošelj. Na Velebit sam otada išla više desetaka puta, u svim godišnjim dobima, a posebno u fazi priprema za film. Do nekih nalazišta morala sam hodati satima po strmoj planini. Priča o mirilima i njihovom mističnom pogrebnom obredu iznimna je, i kod nas još uvijek dosta nepoznata. To me sve motiviralo da napišem priču o antropologinji koja na stećcima i mirilima proučava ureze i simbole. Tragove ljudi kojih odavno nema - govori nam Turić.

S obzirom na to da je film sada ušao u redovno prikazivanje, ne može reći kakav će polučiti interes šire publike.

- Dosadašnja publika s festivala na kojima se film prikazivao, od Varšave do Zagreb Film Festivala, reagirala je s velikim interesom za taj kulturni fenomen - kaže i naglašava da nije ni za kakav oblik popularizacije ičega što je dio netaknute prirode.

- Mislim da bih bila jako nesretna da po Velebitu haraju horde turista koji između porcija prženih lignji i ležanja po plažama žele stisnuti selfi pored mirila jer su negdje pročitali da se to "mora". Postoje ljudi koji se godinama bave promocijom mirila, ali i njihovom zaštitom. Posmrtni običaju vezani uz mirila dobili su 2007. status zaštićenog nematerijalnog kulturnog dobra i postoje označene staze s pripadajućim tekstovima koje vas vode do njih. Po meni je to sasvim dovoljno za bilo koga tko prema njima gaji interes, da se može uputiti i posjetiti ih. Tiho, dostojanstveno i s velikim poštovanjem - zaključuje Turić.

Mirila su fascinirala i glumicu Mariju Škaričić koja u "Tragovima" tumači lik antropologinje Ane.

- Mirila sam prvi put upoznala i srela se s njima na snimanju filma, ali sam ih doživjela kao nešto vrlo interesantno i mistično, nešto originalno, autohtono i posebno. Zato mi je dojmljiva cijela priča oko toga što su mirila i koje mjesto zauzimaju - ističe Marija Škaričić.