Samoniklo bilje poput komorača, šparoga, divlje blitve, tucanja, ljutike, radiča i štira bila je važna komponenta prehrane stanovništva južnog Velebita, odnosno regiji Tribalja i Šibuljine sa srpskim stanovništvom, rekla je historičarka umjetnosti i istraživačica narodnih običaja Mirjana Trošelj na predavanju održanom u četvrtak u dvorani Biblioteke ‘Prosvjete’ u Zagrebu.
Šibuljčani su se za vrijeme mletačke vladavine iz opustjelog Podgorja naselili u selo Poljica u Ravnim kotarima, što je odredilo način njihovog privređivanja i prehrane. Kako je u velebitskom kršu zemljoradnja bila praktički nemoguća misija, kako bi opstali po brdskim naseljima ljudi su se bavili stočarstvom. Zbog smanjenih resursa dobar dio godine berba samoniklog jestivog bilja i divljeg voća spašavala je stanovnike od gladi. S obzirom da je taj kraj smješten uz more, dio porodica bavio se i ribolovom, a stoku su napasali oko naselja.
U skupljanje bilja kretalo se od početka marta kad su i zalihe hrane počele nestajati, a berba je trajala do juna, odnosno do cvatnje kad je bilje postajalo nejestivo. Svakober, paračina ili mišanca kako se nazivalo skupljeno bilje, pripremalo se isključivo kuhanjem, bilo na lešo, bilo kao čorbasto varivo. Svako od tih biljaka imala je i svoje karakteristike, sjemenke komorača stavljale su se u rakiju, tucanj je bio slađi od špinata koji zbog loših uslova nije uspijevao, a ljutika, vrsta luka, uz smokve i grožđe bila je jedan od artikala koji su Podgorani preko Velebita nosili u Liku i razmjenjivali za hranu koju nisu imali. Zanimljivo je i da se u tim područjima znao naći bijeli ili crni tartuf, s lokalnim imenom ljaljak, a kad su ga našli, otresli bi ga od zemlje i pojeli sirovog, govorila je Mirjana Trošelj.
Podgorani su na raspolaganju imali i obilje divljeg voća – meralu, rašeljku, šmriku (borovicu), murvu, kostelu, rogač koji je bio idealan protiv proljeva, katulač – plod drače bogat C vitaminom, gloginje, drenjine… ‘Kako ga nisu ni znali ni mogli prerađivati u džemove, jeli su ga sirovog‘, rekla je.
Ponešto se i uzgajalo, uz bob, krumpir, zelje i blitvu, smokve, bademe i masline, na meniju se nalazilo i meso, uglavnom sušeno, dimljeno i kuhano, kao i brojni sirevi, ribe i plodovi mora.
Na osnovi raspoložive hrane razvijani su i običaji, pa se za Uskrs u svakoj kući morao naći komorač i kost pršuta, a svoje mjesto na prazničnim trpezama imao je i kolač od smokava.
Od 1960. razvija se turizam koji je rezultirao smanjenjem stočarstva, a time i promjenom biljne strukture, pa mnogih biljaka više nema ili su zbog zagađenja sumnjive, zaključila je Mirjana Trošelj čije je predavanje izazvalo veliku pažnju publike, kao i tradicionalni recepti koje su pripremile uz pomoć voditeljica Biblioteke.
Mirjana Trošelj pokušava ostaviti u sjećanju historiju i kulturu južnih Podgoraca, odakle je i ona porijeklom, istražujući i održavajući predavanja o kulturi i običajima. Tako je svojevremeno održala predavanja o mirilima, svojevrsnim spomenicima za dušu umrlog, a za Noć knjige 23. aprila, priprema predavanja o svjetovnoj i crkvenoj baštini tog kraja.
