U jednu od najstarijih stalno operativnih luka na Mediteranu spuštamo se zbunjena koraka. S desne nam strane leži šetnica nazvana Palm Garden of Surprises (nešto kao malo nabrijanija splitska riva), centralnim raskrižjem ispred nas dominira bijeli svjetionik La Farola (kažu – jedan od dva u Španjolskoj koji nose žensko ime), a s lijeve se strane naziru stijene popularne plaže La Malagueta. Uz morsku liniju poredani su kranovi, silosi, teretnjaci, kruzeri, trajekti.
Na obližnjem reklamnom panou čitamo kako je luka posebno omiljena među kruzerskim putnicima jer mogu biti u centru grada ni deset minuta nakon što se iskrcaju iz gigantskih plovila. Luka se ovdje počela razvijati još prije tisuću godina, kad je Málaga postala glavni grad muslimanskog kraljevstva. Tada je počelo trgovanje s Magrebom i ostatkom Mediterana, a luka se postupno širila. Izgradnja sofisticiranih brodogradilišta, poznatih kao ataranze, počela je koje stoljeće kasnije, a od tih je brodogradilišta danas ostao još samo glavni luk koji nadvisuje ulaz u centralnu gradsku tržnicu Ataranzas.
Tu je i spomenik migrantima, postavljen prije devet godina, djelo Andresa Montesanta. Posvećen je "svim građanima svijeta koji su došli živjeti u ovaj grad i svim stanovnicima Málage koji su ga iz različitih razloga morali napustiti"
Hodamo lučkom šetnicom, a u nosu nam more i mazut. Promatramo radnike kako pretovaruju željezne šipke, balansiraju ih uz vratove i kukove kao da su od perja. Utovaruju i cement, čiji je izvoz nakon pola godine obustave nastavljen početkom ove godine. Cement se iz Málage najviše izvozi u luku Banjul u Gambiji. Radnici se kreću svojim dijelom lučke cargo geografije, sve manjim otkako se šire turistički kapaciteti luke. Posljednjih su desetljeća dodane brojne "atrakcije", među kojima kao glavni adut projekt Muello Uno – dizajnerski dućani, restorani raznih fuzija i muzeji poput Centre Pompidou. Ne čudi da se najveći svjetski brodovi za krstarenje često ovdje sidre. Iako je korona poremetila standardni ritam, kruzerski život polagano se vraća – krajem prošle godine četrdesetak novih kruzera pristalo je u luku.
Nedavno je privremeno zaustavljen projekt izgradnje još jedne "atrakcije" u luci, tornja visokog 116 metara u koji bi se smjestio 26-katni hotel s pet zvjezdica. Nositelji projekta su katarski "investitori", a španjolsko ministarstvo kulture dalo mu je negativno rješenje. Međutim, lučka uprava najavila je da će se žaliti na rješenje ministarstva. Još je jedna svježa rana u gradu s katarskim investitorima – 2020. obznanjeni su milijunski dugovi vlasnika nogometnog kluba Málaga šeika Abdullaha Al Thanija, pa je i otpušten velik dio prve momčadi kako bi se klub pokušao iskoprcati iz propasti. Ne čudi da je u službenom dućanu u sklopu stadiona La Rosaleda ovih dana sve na popustu, dok se klub bori pri dnu ljestvice u drugoj ligi. Nogomet je u gradu pao na niske grane, a svoje je začetke imao upravo u luci, gdje su prije više od sto godina prve utakmice igrane protiv posada stranih brodova.
Ako je suditi po reklamnim panoima koji dominiraju duž lučke šetnice, najveći će hit u Španjolskoj biti mini serija "Pam i Tommy", o braku glumice Pamele Anderson i bubnjara Mötley Crüea Tommyja Leeja. Tu je i spomenik migrantima, postavljen prije devet godina, djelo Andresa Montesanta. Posvećen je "svim građanima svijeta koji su došli živjeti u ovaj grad i svim stanovnicima Málage koji su ga iz različitih razloga morali napustiti". Spomenik izgleda kao rastvorena knjiga, na jednoj su stranici emigranti, na drugoj imigranti. Na emigrantskoj je među grupom ljudi ostala praznina, na imigrantskoj grupa ljudi ulazi u prazni okvir. Málaga je jedan od španjolskih gradova u koji su izbjeglice i migranti masovnije pristizali posljednjih godina. Mnoge ih je ovdje, doslovno, izbacilo more.
Alternativni gradski park uz kanal Guadalmedine
Čuvari plaže u zimskom periodu
Dok stojimo kraj spomenika migrantima, pada nam na pamet i teret koji su španjolski lučki radnici u više navrata odbijali utovariti. Prije pet godina, radnik Ignacio Robles u Bilbau je odbio raditi na utovaru ratnog tereta saudijskog broda Bahri, zbog čega je sankcioniran. Nakon toga se u akcije sabotiranja utovara tereta za ratovanje u Jemenu u Bilbau uključilo više radnika, zajedno s lokalnim aktivistima. Te su se akcije kasnije proširile na druge španjolske lučke gradove, a zatim i na Italiju i Francusku.
Na plaži La Malagueta dočekuje nas čopor mačaka koje se vrzmaju po stijenama. Najviše je mačjih lutalica u gradu crno, što ne čudi jer svugdje crne mačke češće napuštaju i rjeđe usvajaju. Povezano je to sa starim praznovjerjima, ali i s time da se, kako tvrde iz azila za životinje, crne mačke ne preferira jer "loše ispadaju na fotografijama", (a valjda mačka gubi svrhu ako se njenu fotografiju ne može poslati ili postati). Crnim šapama mačke gaze po grafitima bijesa i ljubavi koje su po stijenama uz more ispisali ponajviše momci i djevojke iz arapskih zemalja. U porukama na stijenama vole se Amir i Youssef, Alice i Istvan. Netko proklinje Alžir, netko zaziva svoju "gotičku djevu da podjele slatki kolač od bajama". Miriše riba iz obližnjeg bistroa, radnik uz veseli zvižduk raspiruje žar na gradelama.
Na putu prema centru Málage listamo dnevne novine Sur. Na naslovnici najavljuju da se dogodine otvara online sveučilište, opisano kao "pionirski andaluzijski pothvat", a u rubrici karikature propast nogometnog kluba Málaga povezuje se s krizom energenata
Dvije starije žene, od kojih jedna evidentno beskućnica, hrane mačke bacajući im mendrugo, komade starog kruha, za koje se otimaju i galebovi. Puno je arabizama u jeziku španjolskog juga, pa i ta riječ vuče korijene iz arapskog – od matruqa, riječi za "obilježeno", "taknuto", korištene za kruh koji se davao prosjacima. Umjesto standardnog kimanja glavom, žena nas pozdravlja namigivanjem i osmijehom. Dobacuje nam vrećicu s kruhom, da se i mi uključimo u njenu akciju. – Na plaži je mačkama najbolje. Vole slušati more. Ali uvijek stoje gore na stijenama, nadgledaju – kaže. Baš su uz more mačke dobrodošle, kao što su bile dobrodošle među mornarima koji su ih puštali na brodove jer su lovile miševe, ali i zato što su vjerovali da im nose sreću, vode sigurnom povratku kući. Tako je mačak Tiddles s britanskom mornaricom proputovao i više od devet života.
Tinejdžeri na plaži u plastičnim čašama nazdravljaju štrukanim pivom, iza njih se na obzoru protežu zgrade i vile kvarta El Limonar, s mnogo privatnog zelenila. "Spektakularne kuće s bazenima dat će do znanja svim posjetiteljima da je to najljepši dio grada, kvart koji bilježi najveću zaradu po stanovniku u gradu, čak i trostruko veću nego u Palma-Palmilli, primjerice. Lako se može zaključiti da život ovdje podrazumijeva život u visokom društvu Málage. Vrlo je uobičajeno da arhitekti, odvjetnici i liječnici imaju nekretnine u El Limonaru", stoji na web stranici na kojoj se reklamiraju nekretnine u ovom dijelu grada. U večernjim se satima grupe starijih ljudi u organiziranom treningu spuštaju šetnicom na rolama sa svjetlećim kotačima. Na raskrižju kod svjetionika zraka svjetlosti bljesne s njihovih rola odozdo, a sa svjetionika mlaz odozgo, pa se prolaznici zateknu u sendviču svjetlosti.
Gostujući navijači Almerije u crvenim se dresovima s obližnjeg vidikovca spuštaju u grad. Prešli su zbog utakmice put prema Málagi istom cestom kojom se prije 85 godina, također u februaru, bježalo iz Málage prema Almeriji. Kolone izbjeglica bile su tada izložene vatri iz zraka, s kopna i s mora, dok su pokušavali pobjeći Francovim nacionalističkim snagama koje su se obrušile na republikansku vojsku koja je branila Málagu. Nakon masakra je na autocesti ostalo oko pet tisuća leševa, iako nije sigurno koliko je ljudi zapravo poginulo i koliko ih je ostalo rasuto u masovnim grobnicama, biljegu Francovog doba. Oko dvije tisuće dobrovoljaca iz Jugoslavije borilo se za obranu Republike u Španjolskom građanskom ratu, a među jugoslavenskim dobrovoljcima, uglavnom radnicima, najbrojnija su grupa bili rudari. Mnogi od njih radili su u Belgiji i Francuskoj, a iz tih se zemalja lakše probijalo u Španjolsku. Rudarski je rad opjevao i najpoznatiji flamenco pjevač iz Málage Antonio Molino, čija je najpoznatija pjesma "Soy minero" ("Ja sam rudar") iz 1956. godine.
Svjetionik La Farola
Život uz Guadalmedinu
Na putu prema centru grada listamo ovdašnju dnevnu štampu, novine Sur. Na naslovnici najavljuju da se dogodine otvara u potpunosti online sveučilište, opisano kao "pionirski andaluzijski pothvat". Na pitanje novinara kako će biti dostupno ako je privatno, dekan Francisco Ávila navodi da će se voditi računa da cijene studija budu pristupačne, iako ne daje konkretan odgovor o kojim će se iznosima raditi. U rubrici karikature propast nogometnog kluba Málaga povezuje se s krizom energenata, a u crnoj kronici doznajemo da je mlada djevojka krala iz Zare pa robu preprodavala preko raznih aplikacija. Tu je i recenzija japanskog filma "Drive my Car" redatelja Ryûsukea Hamaguchija. Kritičar je zadovoljan, a po opisu doživljaja u dvorani ispada da ga je gledao istu večer kada i mi, u kinu Albéniz. Kao pravi znak kvalitete filma ističe da tijekom tri sata projekcije nitko nije izašao iz dvorane.
Centar grada presijeca Guadalmedina (od arapskog guada – rijeka, i medina – grad) isušena rijeka čiji korito dijeli Málagu na istočni i zapadni dio. Poznata je i kao "kanal", koji u sušnim vremenima funkcionira kao alternativni gradski park, s grafitima oslikanima sa svih strana, i žilavim biljkama koje nepokorno povlače nove linije duž suhe zemlje. Samo ako u planinama pada velika kiša, voda udari nove puteve po kanalu, od planinskog lanca Sierra de Camarolos, gdje Guadalmedina izvire, do samog Mediterana u koji se ulijeva u centru Málage.
U našim je malaškim danima na čitavoj trasi Guadalmedine pustoš. Tek na sjevernom dijelu kanala nekoliko skejterica koje uče nove trikove. Slušaju alžirski rep, pokraj njih grafiti koji pozivaju na otpor. Na južnoj strani, ispod jednog od mostova, malo beskućničko naselje. Bicikl naslonjen uza zid, u krug poredano nekoliko stolica i stol, par tegli s biljkama, kolica iz supermarketa i u njima knjige, dva veća šatora, madraci, rešo i plinska boca. Mirišu ostaci ručka. Neka šalša, reklo bi se. Kasno je popodne, jedan čovjek spava, drugi metlom čisti "među" koja dijeli njihov kamp od ostatka kanala. Izmičemo se da ne kaljamo šporkim cipelama dio koji je već počistio, a on odmahuje rukom da nije važno, "bit će šporko opet za minutu ionako".
- A šta da se onda čisti? – zadirkujemo. – E, to je pitanje! – odgovara sa smiješkom. Pruža ruku, upoznajemo se. Kaže, zove se Jorge. Metlom mahne prema puteljku koji je "ulaz" u njihovih par kvadrata, da zakoračimo slobodno. Pitamo možemo li zaviriti u knjižnicu u kolicima. Kaže da može slobodno. U kolicima Jean-Claude Izzo, marsejska trilogija. Španjolska izdanja bolesno žute boje. – Dobre su to knjige! Mislio sam ih založit', al' neću… Dobre, dobre! – dobacuje Jorge. Objašnjava da im radnici čistoće sačuvaju neke bolje stvari, tako su složili sve što ovdje imaju. Dovezu im usput kamionom dok kupe otpad uz kanal. Pitamo šta je onda od knjiga za potpalu. – Ma stare novine. A ako baš treba knjige, onda Biblije i tako te svete stvari. Bog prašta – govori Jorge.
Naizmjence ovdje živi desetak beskućnika, neki ostaju duže, neki kraće. – Nezgodno je jedino kad padnu jače kiše, sreća pa se događa rijetko. Dobro za nas, loše za poljoprivredu – komentira Jorge. Sa stola dovlači tavu u kojoj je ostatak ručka. Šalša, uistinu. Nudi nas. Kažemo da nećemo, sad je već vrijeme od kave. Ima rješenje i za to, pa iz kartonske kutije izvlači lončić i stavlja na rešo. Kako to da ne pita otkud smo, ipak je to prva stvar koju ljudi strance pitaju čim skuže jezične omaške i nabadanja? – Mene ti to ne zanima. Ali, 'oćeš li cukar u kavu, ili ne? To je bitna informacija – odgovara. Pijemo gorku kavu i komentiramo biljke, kako strelicije kad onako narančasto procvjetaju i rašire se izgledaju kao da uhvatiš u jednom kadru sav raspon krila ptice u letu. – Pfffff – izgovara Jorge dok s raširenim šakama u zraku crta polukružnicu. Rastajemo se uz dobre želje, da bi nakon što smo odmakli metar, Jorge dobacio još jednu pozdravnu notu. – Adiós, Ivana. Lijepo ime… Tako mi se zvala sestra – reče, i okrene se prema šatoru, hodajući prema kolegi koji se lagano razbuđuje i proteže na madracu kao mačić.
