Grad Mali Lošinj kao administrativna jedinica pokriva otoke Lošinj i Cres: koliko osoba srpske nacionalnosti živi na tom prostoru?

Popis iz 2011. pokazao je da nas je ovdje približno 400, i to uglavnom radnika i penzionera. Pored toga, više se starije osobe izjašnjavaju kao Srbi nego mlađe, a najviše nas je u Malom i Velikom Lošinju te Cresu. Ima nas odasvud, najviše iz Bosne; mahom je riječ o ljudima koji su ovamo došli trbuhom za kruhom, tražeći posao. Tako sam i ja iz okolice svoga rodnog Niša, točnije Oblačinskog jezera, nakon školovanja raspoređen na službu u Mali Lošinj, gdje sam se oženio i ostao živjeti. Početkom devedesetih ove su otoke napustili mnogi koji su se protivili raspadu SFRJ i koji više nisu željeli živjeti u Hrvatskoj, ali bilo je i onih koji ne samo da su odlučili ostati nego su i prošli ratišta u uniformi HV-a.

Ipak, ima li i danas, četvrt stoljeća nakon ratnih sukoba, međunacionalnih tenzija u vašoj sredini?

Osobno nemam nikakvih poteškoća i problema, živim normalno i osjećam se prihvaćenim. Naravno, bilo je sporadičnih ispada, ali ne i drastičnih. Doduše, početkom devedesetih pripadnici ovdašnje srpske zajednice teško su dobivali domovnicu. Tako je i moja dvije-tri godine ležala u ladici, ali je nakon intervencije iz Zagreba i to bilo riješeno.

A kako je sa zapošljavanjem?

Sa zapošljavanjem nije bilo problema: ovo je ipak turistička regija i nije problem pronaći posao, barem u sezoni. Pored toga, status sezonskih radnika riješen je i zimi, preraspodjelom radnih sati ostvarenih ljeti. Ovdašnji se ljudi uglavnom zapošljavaju u hotelima, brodogradilištima i sličnim poduzećima; ja imam vlastitu građevinsku i prijevozničku firmu, ali malih poduzetnika nema baš mnogo. Ima i dosta umirovljenika koji se bave turizmom, odnosno iznajmljivanjem soba i apartmana.

Kako funkcionira aktualni saziv VSNM-a?

Aktualni saziv je nov, jer su se stariji njegovi članovi povukli i prepustili svoja mjesta nama mlađima, unatoč tome što između nas i nije velika dobna razlika. Taj je saziv djelovao u dobro opremljenoj prostoriji dobivenoj od Grada, ali je ona prenamijenjena u stan, pa sada vodimo veliku bitku za prostor u kojem bismo mogli normalno raditi. Za sada nam je Grad dao laptop, printer i manju novčanu donaciju, ali se na tome stalo. Stoga je naša predsjednica Mirjana Popović naveliko angažirana oko traženja adekvatnog prostora i javlja se na sve gradske natječaje vezane uz to, jer se jako zalaže da za pripadnike naše zajednice uvedemo i neke zabavne i rekreativne sadržaje, poput folklora i obilaženja za Srbe značajnih kulturno-povijesnih spomenika. Uvjeren sam da je dosta mladih zainteresirano za folklor, no preduvjet svake aktivnosti u tom smislu je prostor. Moram, nažalost, reći i da su se kontakti našeg VSNM-a sa Zagrebom i Rijekom prorijedili, možda upravo radi nedostatka prostora za rad.

Kako je za pravoslavne vjernike riješeno pitanje bogoslužja?

Na našim se otocima nalazi jedna napuštena grkokatolička crkva, pa naše crkveno vijeće istražuje povijest tog zdanja i pregovara da se ono privede svrsi tako što će se pretvoriti u pravoslavnu crkvu. Na tome je angažiran i riječki sveštenik Mića Kostić, kao i neke osobe iz Gornjokarlovačke eparhije, pa u tom smislu pokušavaju nešto postići i preko kontakata sa Zagrebom. Neki naši sunarodnjaci na bogoslužje odlaze u Rijeku, a ondje i krste djecu, ako pop Mićo radi toga ne uspije doći ovamo. Bilo bi svakako puno lakše da ovdje imamo svoju crkvu.

Što je još u planu Vijeća?

Kako smo uglavnom egzistencijalno zbrinuti i ne dijelimo probleme koje pripadnici naše zajednice imaju u nekim drugim dijelovima Hrvatske, željeli bismo se u što većoj mjeri povezati s drugim vijećima. Budući da ovdje nema mnogo djece srpske nacionalnosti, zasad nemamo posebnih planova vezanih uz dodatnu nastavu i vjeronauk.