Za početak, predstavite nam ukratko i sebe i vojnićki VSNM?
Rođen sam u Karlovcu 1986., srednju elektrotehničku sam završio u Beogradu, da bih se 2004. vratio u Hrvatsku, odnosno u Vojnić. Zaposlen sam u tvrtki Agrostar, a voćarstvom se bavim i privatno, otkako sam uredio nasade aronije i lješnjaka. Politički sam aktivan u posljednjih 12 godina, a član SDSS-a sam od 2014. Vojnićki VSNM, poput ostalih naših vijeća, ima deset članova, među kojima su dvije žene. Potpredsjednica je Dijana Eremić iz SDP-a, kao i još dvoje članova. Nas iz SDSS-a je šestero, a jedan je vijećnik nestranački predstavnik naše manjinske zajednice.
Na čemu se ponajviše radilo nakon posljednjih manjinskih izbora?
Vijeće je u novom sastavu formirano ljetos, a od tada smo održali dvije sjednice na kojima se raspravljalo kako ćemo unaprijediti aktivnosti i još više poboljšati rad za dobro zajednice koju predstavljamo. Po popisu stanovništva iz 2011., u općini žive 4.764 stanovnika, od čega je onih srpske nacionalnosti 45 posto, hrvatske 37 posto, a bošnjačke šest posto, no bojim se da su te brojke u zadnje vrijeme značajno pale.
Kakvi su međunacionalni odnosi u vojnićkom kraju, ima li značajnijih ekscesa po tom pitanju?
Po mom mišljenju, odnosi su dobri. Većih ekscesa i sukoba nema, sklapaju se i nacionalno mješoviti brakovi, pa mi se čini da su barem mladi Srbi, Hrvati i Bošnjaci neopterećeni poviješću. Oni se slobodno druže i zabavljaju te žive svoj život ne zagledavajući se puno u prošlost.
A kakvi su općeniti životni uvjeti i perspektive?
Položaj srpske zajednice nije ništa ugroženiji od položaja drugih: najveći je problem visoka starosna dob preostalog stanovništva naše nacionalne pripadnosti. Stari su i nemoćni, raštrkani po zabačenim zaselcima oko Vojnića u kojima je infrastruktura i dalje, unatoč znatnim ulaganjima, prilično loša. Još se nađe mjesta bez vode i struje, pa ne čudi što mladi ipak nastoje otići odavde, bez obzira na nacionalnost.
Šta je s povratkom i obnovom, jesu li ti procesi već okončani?
Povratak i obnova još traju, ali u minimalnoj mjeri. Ako i postoje, sve se vrlo sporo odvija. U Vijeću nastojimo pomoći najugroženijima kolikogod možemo, ponekad samo savjetom, a ponekad i kroz konkretniju pomoć. Uz to, nastojimo ovdašnji kulturni život održati barem na kakvoj-takvoj razini, pa organiziramo različite događaje i priredbe, poput npr. nedavne Večeri mladih u operi ili godišnje folklorne smotre koju upriličujemo u suradnji s vojnićkim pododborom SKD-a Prosvjeta.
Pored Prosvjete, surađujete li i s drugim organizacijama naše zajednice? I kakvi su odnosi s općinskim vlastima?
Realno gledajući, suradnja naših manjinskih vijeća s drugim organizacijama zajednice i državnim institucijama može se smatrati korektnom, od lokalnih do najviše razine i unatoč tome što se za naš rad izdvaja malo novca. No danas se ionako mnogo toga temelji na sistemu: nešto si dobio, to vjerojatno nije dovoljno, ali si bar dobio. Takva je bar suradnja s državnim institucijama, od lokalne samouprave naviše. Osim toga, sve je na neki način ušlo u rutinu, imaš ono što ti je netko ‘gore’ odredio i s tim se trebaš pomiriti. Tako naše Vijeće iz općinskog budžeta dobiva 15.000 kuna godišnje i to je sav novac koji nam je na raspolaganju: podijelimo li ga po mjesecima, ispada da imamo 1.250 kuna mjesečno, što nikako nije dovoljno za sve aktivnosti koje bismo željeli sprovesti. Unatoč tome, nemam zamjerki na suradnju s općinskim vlastima, dapače. Mislim da kao šira zajednica svi moramo uložiti više truda, odnosno da svaki pojedinac mora više raditi i angažirati se kako bismo od nekoga drugoga mogli nešto tražiti i dobiti. U općinskoj zgradi imamo svoj radni prostor, pa ćemo i ubuduće od onoga čime raspolažemo nastojati izvući maksimum. Tako da u suradnji sa SPC-om i našim parohom Brankom Santračem i ove godine najmlađima dijelimo poklon-pakete za Svetog Nikolu, a najugroženijim porodicama nastojimo uljepšati i olakšati predstojeće vjerske blagdane i državne praznike.
