Kada pomislimo na domaći kazališni mjuzikl, obično nam na pamet padnu stare hit predstave ‘Jalta, Jalta’ i ‘Guslač na krovu’ ili mediteranske vesele operete ‘Splitski akvarel’ i ‘Mala Floramye’, bliske ovome žanru. Tu je i ‘Karolina Riječka’ iz 2003., glamurozni projekt za koji se tjednima unaprijed nisu mogle dobiti karte jer se u naslovnoj ulozi pojavila nacionalna zvijezda erotskog naboja – Severina. Čini se da je mjuzikl u pravilu povezan s uzbuđenjem iznimnog događaja. Tako je prošle subote u Rijeci, u koprodukciji Udruge Maraton i HNK-a Ivana pl. Zajca, premjerno izvedena predstava ‘Sušak, Sušak’, koja je u reklamnom tonu najavljena kao ‘prvi čakavski mjuzikl’, odnosno kao ‘raspjevana i duhovita povijest Sušaka’.
Usput, moglo bi se diskutirati je li ‘Sušak, Sušak’ baš na tom prvom mjestu, s obzirom na to da je Lary Zappia prije desetak godina u Rijeci režirao predstavu ‘Riva i druži’ prema tekstu Milana Rakovca napisanom na čakavštini (koja je pritom nazvana ‘pulski Amarcord’) i da Čakavski sabor povremeno proizvodi vesele predstave (‘Naše štorije’) sa sličnim pucanjem i pjevanjem. Na riječkoj izvedbi, međutim, među mnogobrojnom publikom bilo je očito da je ‘Sušak, Sušak’ napravljen s intencijom da probudi lokalnu nostalgiju Sušačana, a na svoje su došli i oni koji su ljuti zagovornici stare podjele: ‘Sušak nije Rijeka, niti će ikada biti.’ U tom smislu, bila je karakteristična diskusija na društvenim mrežama prije premijere o tome tko je kompetentan govoriti o pravom Sušaku i što je istinski čakavski dijalekt a što ne…
Predstava se bavi Sušakom prve polovine i sredine 20. stoljeća, radnja je smještena u oštariju kraj legendarnog sušačkog kolodvora (koji je u međuvremenu srušen), no odmah se mora reći da je zaista burna i dramatična novija povijest Sušaka i Rijeke (koja je u kolektivnoj memoriji očito i danas živa) u ovoj predstavi tek ovlaš dotaknuta. U projektu je angažirana poveća grupa glumaca, pjevača i drugih suradnika, energije na sceni ne nedostaje, ali priča o Sušaku, njegovim ljudima i njihovoj sudbini tanka je i nezanimljiva. Lokalna krčma i dvoje uvijek istih gostiju, krčmareva lijepa kći i dobroćudni momak iz susjedstva, kandidat za ženidbu – to je otprilike okvir priče, u koju gotovo slučajno ulaze neki radnici koji se bune ne zna se protiv koga i koji kasnije odlaze u šumu, premda nije jasno što točno hoće.
Predstava mnogo bolje stoji glazbeno i tog autentičnog muzičkog štimunga zaista ima napretek, no zbog skromnog govornog dijela i s nalijepljenim muzičkim brojevima u cjelini pomalo nalikuje melodijama Istre i Kvarnera, koje se nižu kao po tekućoj traci. Treba ipak odati počast glazbenim tvorcima songova Olji Dešiću i Mensuru Puhovcu, koji su ovim melosom oživjeli jednu već prilično ugaslu kulturu, pa će to biti glavni razlog zašto će ova predstava uspješno živjeti i nakon premijere.
Osnovni problem time se, nažalost, neće moći sakriti: u mjuziklu, po definiciji, sve mora biti savršeno, a ‘Sušak, Sušak’ pokazuje pukotine na previše mjesta. U mjuziklu je scenografija u pravilu šarena i razigrana, dok je u ovoj predstavi – osim dva kavanska stola, stolica i kockastog stolnjaka – praktički nema. Zatim, glavno oružje svakog mjuzikla je spoj pjesme i plesa, no u ‘Sušaku’ smo gledali čitave role neuvježbanog glasa i škripavog scenskog pokreta. Redatelj predstave Edvin Liverić rekao je kako su inspiracija za ‘Sušak, Sušak’ humoristička serija ‘Alo, alo’ i brodvejski mjuzikl ‘New York, New York’, što jest legitiman i ambiciozan stav, no za tako nešto ‘prvi čakavski mjuzikl’ će se, u najmanju ruku, morati još dosta uvježbavati…
