Leos Carax osamdesetih je, uz Beineixa i Bessona, činio trio francuskog tzv. neobaroka kojem je u srži zapravo bio romantizam povezan s egzistencijalizmom – sva trojica, a osobito Carax i Beineix, radili su filmove o otuđenim mladim ljudima u (fatalnim) ljubavnim vezama, a bili su povremeno skloni i tretiranju kriminala kao iskoraka iz utvrđenog društvenog reda stvari. Uvjerljivo najstariji među njima, nedavno preminuli Beineix, prvi je ispao iz ozbiljne kinematografske igre filmski de facto ne preživjevši devedesete, dok je najmlađi Besson postao moćno ime francuske i međunarodne scene, no nažalost mnogo češće orijentiran komercijalnim nego umjetničkim dobicima. Za Caraxa se, pak, dugo činilo da je podijelio sudbinu s Beineixom, jer je u devedesetima polučio tek dva neuspješna dugometražna filma, dok ga u nultim godinama novog stoljeća nije bilo nigdje (realizirao je samo dva kratka filma i pokoji muzički spot). No onda se 2012. vratio iz mrtvih silno hvaljenim (i silno precijenjenim) "Svetim motorima", art filmom koji je po svaku cijenu želio biti začudan i taj mu očigledni napor nije najbolje stajao. Prolazile su potom godine i činilo se da je Carax opet potonuo u zaborav, ovaj put možda definitivno, ali tada se dogodio senzacionalni obrat. Prvi put u više od četrdeset godina karijere, nekadašnji enfant terrible francuske kinematografije snimio je film na engleskom jeziku te djelomično s američkim kapitalom i kreativnim suradnicima, i to ni više ni manje nego u žanru mjuzikla. "Annette", kako mu je naslov, nije dobio opću podršku kao "Sveti motori", štoviše izazvao je vrlo podijeljene dojmove, ali zapravo je riječ o najboljem filmu Caraxova dosadašnjeg opusa i jednom od najboljih mjuzikala u prošlih četrdesetak godina.
"Annette" tematizira ljubavni odnos popularnog stand-up komičara Henryja McHenryja i operne dive Ann Defrasnoux. Henry je sagradio bizarno-karizmatičan scenski lik svojevrsnog boksača u mokasinama, a svojim politički nekorektnim izvedbama provocira publiku koja to i očekuje, dok je Ann sofisticirana scenska umjetnica, oličenje tzv. visoke kulture i umjetnosti, pa njihova relacija sadrži elemente paradigme ljepotice i zvijeri. Stvari krenu nagore nakon rođenja kćerkice im Annette koja je zapravo marionetska lutka kao izrađena iz drveta (pa može do neke mjere podsjetiti na Pinokija), a glavni je krivac (auto)destruktivni Henry, ljubomoran na Annin uspjeh i Annina dirigenta i skladatelja, što će naposljetku dovesti i do zločina.
Carax je film režirao prema priči braće Rona i Russella Maela iz dugovječnog alter-pop dua Sparks, zajedno s njima napisao je i songove, dok oni samostalno potpisuju glazbu, a rezultat je vizualno fascinantno ostvarenje snažnih emocija i mračne atmosfere, djelomično metatekstualno postavljeno, s propitivanjem granica zbilje i fikcije te granica subverzije, s pomalo fellinijevskim poigravanjem naglašeno artificijelnim stilizacijama, s ironičnom kritikom društva spektakla i referiranjem na Me too pokret, pri čemu nije najjasnije je li to referiranje prilog kritici patrijarhata ili ironizacija samog pokreta. "Annette" će u povijesti mjuzikla ostati zapamćena kao jedan od najmračnijih izdanaka žanra (uz stilski djelomično vrlo mu srodna Burtonova "Sweeneyja Todda" i senzibilitetom posve različitu Von Trierovu "Plesačicu u tami"), ali i seksualno najemancipiraniji – Carax ne samo da je posegnuo za scenama seksa, što je raritet u žanru, nego su te scene toliko sočne da bi ih se lako dalo zamisliti u erotskim trilerima osamdesetih (samo što su bolje režirane). Adam Driver i Marion Cotillard hrabro su ih odigrali, a i inače su sjajni, osobito Driver koji je utjelovio vrlo neugodan karakter. U našim kinima ove godine zasigurno nećemo vidjeti puno filmova ovako visoke kvalitativne razine.
