S vrlo uspješnim stand-up komičarem Peđom Bajovićem razgovaramo o ovom relativno novom izvedbenom žanru u Hrvatskoj, o ljubavi i težini ovog posla, o našim mentalitetima, o politici i važnosti humora i satire za društvo.
U kinu Evropa, zajedno s drugim stand-up komičarima iz regije, sudjelovali ste u programu ‘Top lista regionalista’. Bila je to humanitarna večer smijeha – kako je do nje došlo?
Regionalna mreža stand-up komičara postoji već više od deset godina. Ona je vrlo živa i sve više se širi. U tom smislu svi mi koristimo svaku priliku da se okupimo i nešto izvedemo. Kada su se javili ljudi iz Zaklade Solidarna da organiziramo humanitarni nastup, pa još za prvi april, mi smo se odazvali. Važno je da prihod od našeg nastupa ide za stipendiranje siromašne djece. Upraviteljica Zaklade Marina Škrabalo izračunala je da ako se rasproda kino Evropa, ta će sredstva pokriti kompletnu stipendiju za školovanje dvoje djece za godinu dana. I prije smo radili takve akcije: osobno sam priredio dobrotvorni nastup za pomoć udruzi klaunova Crveni nosovi i volonterskoj organizaciji Are You Syrious? koja pomaže migrantima.
Lokalno i globalno, stand-up komedija je zaglavljena između teatra i estrade, na način da nas teatar ne doživljava sebi ravnima, a estrada nas ne razumije
Putujete često sa svojim stand-up komedijama, a nedavno ste bili i na splitskom Pričiginu?
Bio sam na Pričiginu četiri dana, bilo je vrlo lijepo i ono što mi se svidjelo jesu lojalnost, interaktivnost i intenzivna ljubav između publike i cijele organizacije. Nevjerojatno je koliko publika voli pripovijedanje pa je zaista bilo uzbudljivo gledati sve te nastupe, od seriozne spisateljice Korane Serdarević do prilično razbarušenog Ante Tomića. Sada pripremam turneju: Prag, Helsinki, Malmö, Sankt Peterburg, Moskva. Ti nastupi će biti nešto na engleskom jeziku, a nešto na našem. Kada to završim, slijede Beograd i gradovi u Srbiji.
I ja bih to mogao
Diplomirani ste sociolog koji se profesionalno bavi stand-up komedijom. Kako to?
Odrastao sam u Požegi kraj Užica, pitomom gradiću usred Balkana u koji su moji roditelji došli iz Crne Gore. Nakon osnovne škole nije bilo nekog izbora osim mašinske i poljoprivredne škole, ali moj otac, kao pravi Crnogorac, sve je to presjekao i rekao: Ti ćeš, sine, u vojnu školu i bit ćeš pilot. Pristao sam, ali ako izuzmemo simpatiju prema filmu ‘Top Gun’, nikada nisam imao afiniteta ni prema tom pozivu ni prema lojalnosti bilo kakvim autoritetima. U međuvremenu je 1990-ih počeo rat i ja sam se, srećom, izvukao iz te priče i kako nisam znao što bih sam sa sobom, upisao sam studij sociologije u Beogradu. Radio sam i kao novinar, ali sve je to više bilo neko odrađivanje posla. Kasnije sam se našao u Banjoj Luci, gdje sam radio za nekoliko međunarodnih medijskih mreža, završio sam fakultet i dobio dvogodišnju stipendiju za postdiplomski studij medijskog menadžmenta u Americi.
Jednom ste rekli da se prvi prijelomni trenutak u odabiru profesije za vas dogodio baš u Americi?
U Americi sam doživio stand-up kao svakodnevnu pojavu, gotovo na svakom uglu. Svaki grad u Americi veličine Zagreba ima najmanje tri stalna prostora za stand-up uživo, da ne govorimo da se stand-up programi neprestano vrte na TV mrežama, ABC-u, NBC-u, CBS-u i drugima. U Americi je stand-up komičar priznato zanimanje. Naravno, tada je Jerry Seinfeld bio na vrhuncu, ali bilo je i drugih, od pokojnog Robina Williamsa do danas vrlo popularnog Davea Chappellea. Zaista sam uživao u svemu tome i, iako u životu nisam bio član čak ni školske dramske grupe, znam da mi je u jednom trenutku prošlo kroz glavu: i ja bih to mogao.
Konačnu odluku o tome donijeli ste u Zagrebu?
Da, u međuvremenu sam 2002. dobio posao u Zgrebu, u agenciji za satelitsku razmjenu TV programa. A onda se 2004. pojavio taj čudni plakat na zagrebačkim oglasnim stupovima, na kojem je pisalo: Želite li biti stand-up komičar? Bingo! Voditelji te radionice bili su glumci Marko Torjanac, Slavica Knežević i Željko Vukmirica. Upisalo nas se tridesetak i te vježbe su, moram priznati, bile vrlo intenzivne. Nakon nekoliko mjeseci preostalo je nas 12 koji smo imalo svoju samostalnu završnu prezentaciju. Nas petero se nastavilo baviti stand-up komedijom, od čega nas dvoje profesionalno. U Hrvatskoj trenutno ima šest do sedam profesionalnih stand-up komičara, Slovenija ima jako dobro razvijenu scenu, u Srbiji ima pet-šest takvih komičara, u Bosni ima par stand-up komičara blizu profesionalnog statusa, a u Crnoj Gori i Makedoniji ima po jedan.
Kada je Kolinda Grabar-Kitarović rekla da je ‘Za dom spremni’ stari hrvatski pozdrav ‘koji je u međuvremenu kompromitiran’, ja sam u nastupu rekao da je ‘Popuši mi’ stari indijanski pozdrav koji je u međuvremenu kompromitiran…
Kakav je to zanat u kojem se uvijek mora biti duhovit?
Ono po čemu se stand-up komedija donekle razlikuje od drugih izvedbenih žanrova je da mi uvijek na sceni izražavamo neki stav. Taj stav može biti o nekim banalnim svakodnevnim stvarima, a može biti i o društvenoj ili političkoj realnosti, iako stand-up komediju ne treba nužno povezivati s politikom. Dio kolega se time uopće ne bavi, politika ih ne interesira, ali drugi, u koje i ja spadam, bave se baš osvrtima na društvenu realnost. Živimo tu gdje živimo, gdje na primjer odnosa među našim narodima i narodnostima ima koliko hoćete. Još nešto: postoji razlika između duhovitosti i smijeha. Smijeh je rezultat komičnosti, a duhovitost je namjera za smijeh. Tako sam shvatio da je ismijavanje glavno pogonsko gorivo duhovitosti: ismijavanje sebe, stvari oko sebe i ljudi i njihovih postupaka. Ironija i sarkazam su takve duhovitosti s namjerom, koje samo podcrtavaju ono što treba ismijati.
Koja su pravila vašeg posla, u tri točke?
Najprije je važna priprema, sa sviješću da znate kome se obraćate. Nekada ste pred publikom koja zna što može od vas očekivati i koja vas prati, nekada ste nepoznat netko pred gledaocima koji su za vas potpuni stranci, a nekada vas u nekim prilikama ta publika ni ne očekuje. Druga važna stvar je vaša vjerodostojnost: možete biti spontani i fleksibilni, ali publika mora vjerovati u ono što govorite i radite. Ali i za tu spontanost se morate pripremiti. Publika me često pita: Jeste li vi ovo baš tu na licu mjesta smislili? Lagao bih kada bih rekao da jesam, ali morate dosta raditi da biste mogli improvizirati i biti spontani. Treća stvar je ljubav. Morate voljeti posao komičara i osjećati da želite zabaviti sebe i druge. Komičar Dave Chappelle je rekao: Na sceni želim raditi ono zbog čega bi onima pokraj scene bilo bolje.
Vrijedi li u vašem poslu ona priča da određeni naši mentaliteti, mediteranski, srednjoevropski ili balkanski, reagiraju na drugačiji tip humora?
Razlika ima, ali u pitanju su kulturološke nijanse. Sjevernije i zapadnije publika više voli igre riječi, a istočnije i južnije ljudi više vole geg, situaciju i pripovijedanje. U stand-up komedijama razlikujemo publiku koja voli šalu koja stane u jednu rečenicu, što bi karakteriziralo sjevernije krajeve, od šala koje su rezultat pričanja priča prožetih pošalicama, što više vole ljudi u istočnijim krajevima. Boris Dežulović je jednom sjajno objasnio razliku između na primjer bosanskog i hercegovačkog humora, kojem je pridodao i dalmatinski humor. Bosanski humor je, kaže Dežulović, velik zato što je usmjeren na ismijavanje sebe, a hercegovački i dalmatinski humor je usmjeren na ismijavanje drugih po formuli – zajebi drugog i umri. Sličan humor usmjeren na drugoga je prisutan i u Srbiji, a najbolja kombinacija jednoga i drugoga je, po mom mišljenju, vojvođanski humor koji svoju delikatnost crpi iz austrougarske tradicije, s primjesama srpskog kolorita. Neka uvjetno zajednička karakteristika stand-up publike je da se radi o liberalnim, znatiželjnim i urbanim ljudima.
Gdje se stand-up komedija nalazi u svemiru glumačkog izraza?
Lokalno i globalno, stand-up komedija je zaglavljena između teatra i estrade, na način da nas teatar ne doživljava sebi ravnima, a estrada nas ne razumije. Ono što stand-up komediju najviše vezuje uz estradu je način oglašavanja i mehanizmi promocije jer smo mi, za razliku od glumaca iza kojih stoje institucije, osuđeni da sami sebe reklamiramo. Zato je tu potrebno puno vlastitog rada, bez obzira na to radi li se o turneji, festivalu ili pojedinačnom nastupu. Ono što je u svemu tome dobro je da kada se netko od nas pročuje, onda on zaista postaje jak, prvo u svojim očima, a onda i u očima publike koja takvom komičaru vjeruje. Ipak, moramo jako ulagati u vlastitu promociju: nedavno sam u Prištini snimio svoj stand-up na engleskom jeziku pod nazivom ‘The Balkan Brain’ koji ću reklamirati za potencijalne nastupe u inozemstvu. Naravno, mi s ovog područja ne možemo napraviti takav stand-up kao ljudi kojima je engleski materinji jezik, ali smo u inozemstvu zanimljivi zbog kulturoloških specifičnosti. Osim nas iz regije, po Evropi nastupaju i Rusi, Nijemci, Nizozemci i drugi.
Terapeutski moment
Kako je u vašem poslu kada je teško?
Pa onda je teško. Ovdje stand-up komedija još uvijek nije razvijena pa mi ponekad nastupamo u prostorima gdje ljudima još uvijek nije jasno što mi to radimo. Ponekad se dogodi, što god da napravite, da ljudi taj humor ne mogu prihvatiti. Recimo, bizarna je činjenica da se zna dogoditi da nas muškarci u publici doživljavaju kao konkurenciju pred svojim suprugama, u trenutku kada one umiru od smijeha. Kada nastupamo pred tzv. gluhom dvoranom, onda se snalazimo na sve moguće načine: pronalazimo u publici makar jedno lice koje nas podržava i gradimo priču oko njega, koristimo stare viceve koji uvijek pale, a nekada, doduše rijetko, nastup počne i završi u tišini. Takvu večer pokušavamo što prije zaboraviti. Putovanja su naporna: mi smo plaćeni da putujemo, a na sceni se zaista odmaramo.
Politika je na ovim prostorima kreirala prilično otrovan i tegoban zavičaj. No publika na vašim nastupima umire od smijeha kada pričate o politici. To je dosta šizofreno, zar ne?
Bez teške frustracije nema dobre komedije. A naše frustracije su često povezane s politikom. Od toga da nemamo novca do općeg gubitka povjerenja, jer ovdje više nitko nikome i ničemu ne vjeruje. Svi smo u nekom vrtlogu društvenih improvizacija u kojima se izgubilo pouzdanje u sustav i institucije. Ismijavanje svega toga omogućava blago terapeutski moment u kojem se publika, barem na trenutak, osjeća superiorna nad situacijom koja je inače svakodnevno tišti. Ljudi se smiju onome što im je blisko, a smiju se i vlastitim slabostima. Najveći broj ljudi smije se seksu, pijanstvu, pretjeranoj hrani, lijenosti i korupciji, jer im je to poznato. Ako se ja u stand-up komediji našalim na primjer na račun Željke Markić, onda znaju tko je ona i o čemu ja govorim.
Je li se humor promijenio u vaših 15 godina nastupanja pred publikom?
U ovaj posao sam ušao kao čovjek u ranim tridesetima, kada je novca bilo više i kada je mnogo toga bilo drugačije. Danas sam ja stariji, a i moja publika se promijenila. Za razliku od drugih mojih kolega, ne osjećam potrebu da nasmijavam mlađe od sebe, iako je to tržišno pogrešno. Prosječna stand-up publika ima plus-minus 30 godina i takvoj publici nije zanimljivo ono što ja pričam. Moja prva stand-up komedija se zove ‘S nogu – sredstvo protiv jugonostalgije i jugofobije’ i na tu predstavu dolazi jako malo mlađih ljudi, jer oni doživljavaju probleme od prije 30 ili 40 godina kao da im pričam o Austro-Ugarskoj. Druga predstava, ‘Muškarac – o parenju i razmnožavanju’, komercijalna je komedija i na nju dolaze svi, a treća, ‘Rok trajanja’, govori o starenju: o zdravlju, kućnim ljubimcima i narodnim poslovicama. To je nastup za ljude srednje dobi, ali on najviše govori o meni, koji sam u tim istim godinama.
Što će biti dalje, čime će se baviti vaša sljedeća stand-up komedija?
Sljedeća predstava bit će još intimnija u izražaju i usmjerena k još žešćoj društvenoj kritici. Po tom pitanju sam baš sve oštriji. Takav stav je rezultirao mojom šalom o Kolindi Grabar-Kitarović koja je rekla da je ‘Za dom spremni’ stari hrvatski pozdrav ‘koji je u međuvremenu kompromitiran’, a onda sam ja u nastupu rekao da je ‘Popuši mi’ stari indijanski pozdrav koji je u međuvremenu kompromitiran… Možemo u komediji pobjeći i u neki eskapistički smijeh zaborava, ali društveni smijeh je protuotrov koji se pravi od otrova života koji danas živimo.
