Novosti

Intervju

Meхмeд Бeгић: Koнцлoгoри су ми узeли млaдoст

Нo нeмojмo сe зaвaрaвaти, нису бaлкaнски мрaкoви ништa пoсeбнo. Oднoси нa кaрипскoм oтoку Лa Eспaњoлa, гдje сaдa живим, oдишу кoлoниjaлизмoм, клaсaмa, рaсизмoм, и свe je тo oвjeрeнo срaмoтним зaкoнимa њихoвoг прaвнoг систeмa

6inmqe294zeo7nubcescxvdf1rh

Mehmed Begić

Odlasci iz ovih naših namučenih krajeva nisu ništa novo. Dešava se skoro svakodnevno da sreću u ‘tuđini’ pronalaze pjesnici, jer oni su često lirski kroničari našeg poremećenog vremena, a to vrijeme i taj prostor su im najčešće i inspiracija. Slučaj Mehmeda Meše Begića je međutim sušta suprotnost. Ovaj pjesnik je rodnu Hercegovinu, zatim i Sarajevo napustio i otišao u Nikaragvu. Dakle, ne ni Njemačku, ne ni Švedsku, ne ni Evropu, već u Latinsku Ameriku. Odnedavno je Nikaragvu zamijenio Dominikanskom Republikom, a nedavno je objavio i petu knjigu poezije ‘Opasan čovjek’, a pojedine od tih pjesama našle su se i uglazbljene na istoimenom albumu koji potpisuje sarajevski muzički dvojac Bašeskija. U njegovom slučaju ‘dalje’ znači ‘bliže’.

Balkan sam napustio prije šest godina i ne namjeravam se vratiti. Ali isto tako ne namjeravam pisati ni na kojem drugom jeziku, osim ovom koji je moj od rođenja, jezikom koji sumnjivi tipovi vole nazivati raznim imenima

Ovo vam je peta knjiga, a druga koja je uglazbljena?

‘Opasan čovjek’ jeste peta knjiga, ako ne računamo zbirku iz Skoplja, iz 2012. godine. Doduše, ‘Znam neka znaeš’ je bila selekcija već objavljenog, uz nekoliko novih pjesama, ali i uspomena na pokojnog drugara Igora Isakovskog. U igri je i nekoliko zajedničkih zbirki koje su nastale u saradnji s bivšim saradnicima i današnjim prijateljima Nedimom Ćišićem, Markom Tomašem, Lukašem ŠopomOK, tu je i saradnja sa Veselinom Gatalom, iz vremena kad smo bili na istoj strani fronta. Zbirke su objavljene u Mostaru, Splitu, Zagrebu, Skoplju, Zenici i Sarajevu, tako nekako, tim redom. I da, u pravu ste, ‘Opasan čovjek’ je ujedno i druga knjiga koja je poslužila za uglazbljivanje. Prije toga, kao svojevrsna test vožnja za sada već uspješnu saradnju sa Bašeskijom, korištena je zbirka ‘Savršen metak u stomak’, objavljena 2009. godine u nakladi ‘Mlinarec & Plavić’.

Glazba je uvijek bila prateći dio vašeg rada. Prevodili ste Leonarda Koena. Da li je on bio taj ključ vaše poezije i veze sa glazbom?

Koena sam krenuo prevoditi u devedesetima, drugaru koji nije znao engleski, a volio ga je jednako kao ja. Kasnije su se stvari poklopile da ti prevodi budu i ukoričeni u izbor ‘Moj život u umjetnosti’. Tomaš me nagovorio, on je bio ubijeđen da ćemo dobiti prava na objavljivanje. Tih dana smo bili cimeri u Sarajevu. Bio je u pravu, izbor pjesama i poezije Leonarda Koena, našega privatnog druga Tita, objavili smo u Mostaru, 2003. godine. Ali veza s muzikom je od ranije. Uvijek sam radije poeziju nalazio na pločama i kasetama, nego u knjigama. Mada, zanimljivo, Koena sam otkrio kao pjesnika, u jednom davnom vozu za Rumuniju. Tek nakon čitanja njegove poezije potražio sam njegove albume i, evo, do dana današnjeg ostao izgubljen u njima.

Promjena strane

Kako gledate na otklon Veselina Gatala, koji se priklonio srpskom nacionalizmu, ali i ne samo njega, na tu promjenu strane fronta?

Nemam odgovor na vaše pitanje, niti imam objašnjenje. Ni dan-danas mi nije jasno šta se desilo. Ljudi se, pretpostavljam, mijenjaju i nekad procese promjene niko ne primjećuje dok se sama promjena ne desi. No ta je priča završena. Nekad smo bili dobri prijatelji i sada više nismo. Sve je bilo u redu, i onda sam krenuo čitati te neke sulude tekstove. Ne mogu to objasniti sebi, kako ću drugima. O mrtvima i kumovima sve najbolje. Život je nepredvidiva zvjerka, zna se desiti da ti kum umre.

U Mostaru sam odrastao, formirao se kao osoba, napravio prve bitnije i najdraže poteze u umjetnosti, sreo istomišljenike, ljude s kojima sam imao priliku raditi neke dobre stvari

Uređivali ste književni časopis, ‘Kolaps – vodič za urbane spavače’ i to s Markom Tomašem i Nedimom Ćišićem. Svoj trojici je zajednička baš ta duboka veza književnosti/poezije sa glazbom.

Nas muzika i jeste povezala. Poezija je omogućila prvi kontakt, ali da nije bilo muzike ne bi bilo ni nas kao ekipe, a ni ‘Kolapsa’ kao jedne od najdražih uspomena. Ponekad dopustim sebi da zasanjam kako ćemo nastaviti gdje smo stali, kako ćemo jednom oživjeti ‘Kolaps’, zabavljajući se kao nekad. Zabavljamo se mi i sada: Ćišić je totalno otišao u muziku ostavivši pisanje, Tomaš ima uspješnu karijeru pjesnika, ja plešem po Karibima. Ali ovo o čemu pričam, to je sasvim druga vrsta zabave i ponekad mi nedostaje.

Kako je danas živjeti tako daleko od podneblja pod kojim ste rasli i pod kojim ste stasali, a da li ste i srasli?

Kako mi je živjeti na otoku usred Karipskog mora? Odlično. Preporučujem svakome da barem jednom proba. Ne patim za mjestima na kojima nisam i sa osmijehom se sjećam dobrih stvari koje mi nisu pod prstima. Moguće da je moj unutrašnji svijet toliko jak da i nije bitno gdje sam fizički. Ta vrsta nostalgije mi je strana.

Da li daljina i barem fizički otklon utiču na vaša promišljanja i poeziju? Da li vam je lakše sagledavati odnose u društvu, među ljudima, na ulici iz te perspektive?

U mom slučaju daljina i otklon su uvijek prisutni. To nije pozicija koju biram, to je jedina pozicija u kojoj jesam. Udaljeniji sam bio od idiotarija Balkana dok sam živio u Bosni i Hercegovini, nego sada kad proklete vijesti ipak nalaze načina da stignu i do Kariba. No nemojmo se zavaravati, nisu balkanski mrakovi ništa posebno. Odnosi u društvu na otoku La Espanjola, gdje sada živim, odišu kolonijalizmom, klasama, rasizmom, i sve je to ovjereno sramotnim zakonima njihovog pravnog sistema.

Na mapi smo svijeta, u vašem slučaju?

Lijepo ste to rekli, jedina bitna mapa je mapa svijeta. I to ne nužno u realnom vremenu. Mapa svijeta koji je uglavnom samo moj i u kojem se tek ponešto poklapa sa svijetom koji maršira ispod prozora. Balkan sam napustio prije šest godina i ne namjeravam se vratiti. Ali isto tako ne namjeravam pisati ni na kojem drugom jeziku, osim ovom koji je moj od rođenja, jezikom koji nekakvi sumnjivi tipovi vole nazivati raznim imenima. Samim tim moja književnost nikad neće napustiti Balkan i ja je u tome apsolutno podržavam. Istina, život u Latinskoj Americi me naveo da se posvetim istraživanju i prevođenju hispano poezije. To radim zajedno sa Damirom Šodanom. I siguran sam da utiče na moju poetiku, uglavnom oblikovanu rokenrol i džez poezijom, dakle Sjevernom Amerikom. Ali ako ijedno konkretno mjesto treba spomenuti u odnosu na moje pisanje, onda je to definitivno Mostar. Teško ćete ga naći u pjesmama jer se tamo suptilno i nenametljivo smjestio, ali me odredio u određenom vremenu, sa određenim ljudima. U Mostaru sam odrastao, formirao se kao osoba, napravio prve bitnije i najdraže poteze u umjetnosti, sreo istomišljenike, ljude s kojima sam imao priliku raditi neke dobre stvari i odlično se zabavljati. Tragovi toga i dan-danas postoje. U meni, ali i na ulicama i u sjećanjima drugih.

Hercegovački jezik

Mapa svijeta svakako nije puno svjetlija?

Mapa svijeta odavno nije bila ovako mračna. Falange su se povampirile i nemilosrdne su u svojim jurišima. Svijet se urušava. Temelji su očigledno uvijek bili truli. Zaboravili smo šta je dovelo do užasa konclogora i platićemo punu cijenu. Možda neko na našim ruševinama jednom uspije izgraditi bolji svijet.

Kad smo već kod toga, ne mogu da ne priupitam kako iz te daljine danas gledate na postojanje konclogora u vašem kraju, na ovu posljednju hašku presudu i, prije svega, na reakcije? Mislite li da je ta priča konačno zatvorena?

Daljine ili blizine, nema tu neke razlike – konclogori su konclogori, bili u mom rodnom gradu ili bilo gdje na svijetu, pomračenje su ljudskog uma, nezamislivo zlo, makar sam mu svjedočio. Oduzeli su mi ranu mladost, ne pada mi na pamet da sada o njima razmišljam, ne dam im više ni minutu vremena. Eliminišem ih iz svog života. Ignorišem ih. Njihove maloumne ideje, opsjednutost nacijama, imenima i religijama ništa mi ne znače. Gore u paklu u koji sami vjeruju. Moje vrijeme je vrednije od njihovih budalaština, a vremena je sve manje.

Vašu, ali i ne samo vašu poeziju, nemoguće je podijeliti, kako to već čine. Kako gledate na ove jezičke podjele, bilo ove aktualne po BiH ili one već stare, a samim tim i na tome suprotnu inicijativu o jednom zajedničkom jeziku?

Ljudi pate od svrstavanja i kategoriziranja. Kad god imam priliku, ponavljam da ne pripadam nikome, niti moje mjesto rođenja bilo šta određuje. U isto vrijeme sam i svačiji. Ako bismo baš morali davati ime jeziku koji pričam, najtačnije bi bilo da ga nazovemo hercegovačkim. Govorim kako sam uvijek govorio i to se nikad neće promijeniti. Možda malo više spajam ono što pokušavaju podijeliti u ime nacija. Moj jezik je bogat sinonimima i ne pada mi na pamet da se opredjeljujem za ovu ili onu stranu. Ako si zdravog razuma i bez skrivenih naci-agendi, jasno ti je da se radi o jednom jeziku. Poražavajuće je da nam za nešto tako očigledno trebaju inicijative i dokazivanja. Ponekad stignu upozorenja kako ne poštujem jezičke standarde ili kako brkam varijante koje su zasebni svjetovi, a to se, zaboga, ne smije. Ne osvrćem se puno i pričam kako sam uvijek to činio. I zamislite, razumiju me svi koji govore ovim jezikom, ma kako ga zvali.

Posebno vas dobro razumiju oni koji slušaju vašu poeziju u izvedbi Bašeskije, odnosno Nedima Zlatara. Kako je došlo do ideje da se ona uglazbi?

Jedno vrijeme smo živjeli u istom gradu, poznavali iste ljude i ponekad smo nailazili jedan na drugog. Bili su to uglavnom slučajni i radosni susreti. Obojica smo tihi i teški na riječima. On je možda malo tiši od mene. Obojica se teško snalazimo u društvu ljudi, ali smo se ipak prepoznali, nešto je kliknulo i spontano je krenula priča o saradnji. Nedim je predložio da probamo raditi zajedno, a ja sam presretan prihvatio. Ispočetka je išlo sporo, ali nikad nije bilo sumnje da je krenulo. Samo je trebalo naći pravi ugao sagledavanja stvari. Moj odlazak u Nikaragvu se ispostavio kao okidač, i tek kad sam preselio u Managvu, a to je bilo 2011. godine, mi smo krenuli intenzivnije raditi. Prvi rezultati te saradnje manifestuju se albumom ‘Savršen metak’ čija je baza, po Bašeskijinom izboru, bila zbirka pjesama ‘Savršen metak u stomak’ koju mi je 2010. u svojoj nakladi objavio dobri duh i bolji drug – Robert Mlinarec.

Opasan čovjek

Kako su birane pjesme iz knjige ‘Opasan čovjek’? Koliko ste sami imali utjecaja na odabir pjesama, glumaca i glumica koji čitaju vašu poeziju?

Radili smo po istom principu kao i ‘Savršen metak’, imao sam uticaja koliko sam to želio. A nisam želio previše. Zanimljivije mi je vidjeti šta Bašeskija smatra vrijednim naše pažnje. Ili koju pjesmu bira osoba koja čita pjesme, radije bih to da ispoštujem. Zar nije bolje da pročita ono što osjeća, ono što želi pročitati? No da je neki od mojih favorita preskočen, vjerovatno bih reagovao. Kao što sam, uostalom, i uradio insistirajući na pjesmi ‘Lusijenova voda ključa’ dok napokon nije napravljena. Ali nikad recimo ne bih predložio da radimo ‘Berlinsku usamljenost’, a ispostavilo se da je upravo ona jedna od najboljih kompozicija na albumu. Pri izboru vokala uvijek pokušavam provući i ‘mostarsku vezu’, bitan mi je taj detalj u cijeloj priči, makar ga samo ja vidio i čuo. Ali na kraju se sve svodi na zajedničko kormilarenje, nije bilo odluka koje su brod ‘Opasan čovjek’ vukle u pravcu u kojem svi njegovi kapetani ne žele ići.

Niste netko tko promovira svoju poeziju, onako kako drugi autori to često čine – čitajući je na promocijama, književnim, pjesničkim večerima… Smatrate li to određenim hendikepom ili mislite da tako treba biti?

Nemam neki čvrst stav u vezi toga da treba ili ne treba javno izvoditi poeziju. Mislim da to zavisi od poezije same i od onoga ko je stvara. Ne smatram da sam dobar interpretator, niti mi je stalo da budem i mislim da se tu moja priča o javnim nastupima završava. Sam sebe ne bih slušao ni da mi od toga život ovisi. Zašto da onda maltretiram druge? Scenu i mikrofone ne podnosim. Dok sam bio mlađi, bilo mi je teže jer sam se stalno borio s osjećajem da dugujem poeziji, da joj moram pomoći na sve moguće načine, da moram raditi promocije, da prisustva književnim susretima određuju tvoju sudbinu. I umjesto da činim sve što sam namaštao da moram, skrivao sam se ispod šankova i stolova. Sada me to više ne proganja. Jedan je život, vrlo moguće da je i kratak, zašto ga samom sebi dodatno komplikovati. Ne mogu, makar književna karijera plaćala cijenu za to. S druge strane, zaista smatram da se poezija najbolje konzumira sa samim sobom, bez svjedoka, i da je onaj ko poeziju piše tek pola priče, drugo pola je način na koji je interpretira i doživljava osoba koja je čita.

Intervju

Kolačići (cookies) pomažu u korištenju ove stranice. Korištenjem pristajete na korištenje kolačića. Saznajte više