Marko Vučetić bio je saborski zastupnik, u Sabor izabran na listi Mosta, da bi nakon sukoba s kolegama u Klubu zastupnika veći dio mandata bio nezavisni zastupnik. U javnosti se afirmirao kao zagovornik lijevih i liberalnih političkih ideja. Vučetić, sveučilišni profesor filozofije i teologije u Zadru, i dalje je prisutan u politici, barem kao komentator političkih zbivanja. Razgovarali smo između dva kruga predsjedničkih izbora, neposredno nakon televizijske debate dvojice kandidata, Zorana Milanovića i Dragana Primorca.
Odgledali smo sučeljavanje Primorca i Milanovića. Milanović je konačno progovorio u svom prepoznatljivom stilu, a Primorac je nastavio braniti neobranjivo – narušenu HDZ-ovu reputaciju. Hoće li Milanovićev izlazak iz tišine poboljšati Primorčev rezultat?
Duh starog Milanovića ušao je u dva tijela: potpuno se vratio u autentično Milanovićevo tijelo i totalno zaposjeo slabašno tijelo Dragana Primorca. Zabrinjavajuće je da na suočavanju nismo imali predsjednika, nego samo Milanovića koji nije uspio uspostaviti kontrolu predsjednika nad Zoranom Milanovićem koji predstavlja "predsjednika za predsjednika". Vjerujem da je bila riječ o njegovom smišljenom potezu kako bi udovoljio nostalgiji biračkog tijela za starim, borbenim Milanovićem prije njegove mistične izborne tišine. Biračima koji su takvog Milanovića tražili pružio je i tu epizodu. Vjerujem da bi, da smo imali više suočavanja, došlo do slabljenja Milanovića.
Primorac se predstavio kao ulični političar, verbalno očajnički tražeći svoju profesorsku i znanstveničku čast. Na sebe je preuzeo virus političkog bjesnila HDZ-a, ali Primorac nosi uistinu sporednu ulogu, isključivo u funkciji saniranja štete Plenkovićevom imidžu. Bio je najtužnija figura, obrambena linija urušavanja Plenkovića i još jednom dokazao da borbenu Milanovićevu retoriku može nositi ipak samo Zoran Milanović. Primorac možda uspije dobiti nešto više glasova desničara koji žele žestok fajt s Milanovićem. On je pokušao prikazati da je za takav fajt sposoban.
Poststranački kandidat
Čini li se da je drugi krug predsjedničkih izbora zaista krug očaja Dragana Primorca?
Zahvaljujući Primorcu, uz Plenkovićevo ime veže se gubitništvo od najomraženijeg mu neprijatelja s Pantovčaka. Primorac je ostao na toj političkoj pozornici sam, svodeći se na ostatke ostataka HDZ-a i ne može napraviti nikakvu racionalnu, pa čak ni dostojanstvenu kampanju. Ponižava sebe svih ovih 15 dana na sve moguće načine. Glasove koje će dobiti, dobit će samo iz samilosti, iz duboke ljudske sućuti. Iz svakog njegovog govora vidi se da se radi o ostavljenom čovjeku kojeg HDZ iskorištava kako bi ublažio osjećaj gubitništva.
Primorac nije nestranački kandidat kakvim se predstavlja, on je poststranački kandidat i kao takvog birači HDZ-a promatraju ga kao izdajicu, izdao je ideju stranačkog života kao prostora u kojem HDZ-ovci jedino mogu živjeti. Primorac je uradio i temeljnu grešku: u politiku se nikad ne ulazi s vlastitom biografijom, sa svojom karijerom, jer se sve dovodi u pitanje. Primorac je u ovu kampanju ušao sa svim onim s čim nije smio ući u politički prostor i shodno tome doživjet će poraz na svim tim poljima.
Kad promatram Primorca kao kandidata, u njemu tražim neke društvene vrijednosti, a tih vrijednosti nema, ima samo grabež. Neki drugi kandidat mogao je dovesti Milanovića u poziciju socijalne neosjetljivosti kao liberala u ekonomskom poimanju. Ali pored Primorca Milanović izgleda kao dijete Dalaj lame
Koliko je fenomen Milanović dobar za Hrvatsku? Po Milanovićevom predsjedničkom djelovanju, neočekivano enormnoj podršci birača, pobjedi u dalmatinskim i slavonskim županijama koje je tradicionalno držao HDZ, zaključuje se da je uspio sprovesti Tuđmanovu pomirbu, ujediniti ustaše i partizane, što ni samom Tuđmanu nije pošlo za rukom.
Milanović ima odjek zakašnjelog Tuđmana. Što je Tuđman govorio, dijelom se oživotvorilo u Milanoviću. Pomirio je ustaštvo i partizanstvo na način da nije dao prednost ustaštvu kao što je to učinio Tuđman u svojoj šutnji. Realizirao je Tuđmanov projekt i time postao veći HDZ-ovac od Plenkovića. Dobio je HDZ-ovo biračko tijelo koje je za HDZ i Tuđmana, a protiv Plenkovića. Smatram da Milanović radi smišljene varke.
Kad je vratio odličja Glavašu, kad daje izjave o obitelji Zec, na jedan vrlo perfidan način osvaja srca desnice i braniteljske populacije HDZ-a. Sjetimo se šatoraša u Savskoj, tad je premijer Milanović od branitelja imao samo Antu Kotromanovića i Freda Matića uz sebe. Budimo svjesni da je HDZ mogao poraziti Milanovića samo u jednom slučaju – da su uspjeli motivirati generala Antu Gotovinu za predsjedničkog kandidata. Ali Gotovina nikad neće ići protiv Milanovića, zato što je Milanović učinio sve da se Gotovina oslobodi, dok ga je HDZ procesuirao.
Milanović je sad u stanju igrati se s tom braniteljskom populacijom kako hoće i reći čak i ono što ne misli. Smatram da je Milanović uspio demonstrirati još jedan sasvim neočekivani projekt – suverenizam s ljevice. Vrijednosti solidarnosti i ljevice koje potiču još iz jugoslavenskog sustava, a danas se potenciraju kao kršćanske, kao dostupnost zdravstvene zaštite i kvalitetnih škola, Milanović je pročistio kroz svoj organski sustav i unio u njega hrvatski suverenizam, koji neuki desničari bez kritičke svijesti prisvajaju sebi, kao desničarsku, konzervativnu tekovinu, a ona u slučaju Milanovića dolazi ipak s ljevice.
Taj "suverenizam s ljevice" Primorac interpretira kao zatvorenost, izoliranost Hrvatske od svijeta.
Primorčeve izjave samo dižu Milanovićevu prednost. Primorac nastupa kao negator suvereniteta, njegovi govori da se pred predsjednicima europskih država i velikih sila treba ispričati, to su izjave čovjeka koji bi ponižavao Hrvatsku u svijetu. Ne postoji niti jedna država koja će se zbog svog institucionalnog, povijesnog i nacionalnog dostojanstva ponižavati pred drugom državom. Država se opravdava pred svojim građanima, ne postoji druga država kojoj se mi trebamo ispričati. Primorac smatra da će ponižavanjem Hrvatske pred NATO-om, Amerikom ili Izraelom izgraditi vlastito dostojanstvo.
Primorac čak ide u domet zaborava i negiranja vlastite povijesti kritizirajući "Milanovićev domet do Republike Srpske", a sam Primorac rođen je u najvećem gradu Republike Srpske. Prigovara Milanoviću da vodi računa samo o sebi, a istovremeno u svojoj kampanji nudi vlastitu biografiju, sebe kao znanstvenika, svoja poznanstva i prijatelje u svijetu, nudi sebe, dok s druge strane Milanović iz svoje tišine govori o institucionalnom djelovanju, poštivanju Ustava, čujemo poruke da hrvatski ratnik neće ginuti za tuđe interese, poruke u kojima se svaki građanin Hrvatske može identificirati jer ne želi da mu sin gine za bilo koga.
Ne smije se dozvoliti da se HDZ obračuna s Plenkovićem, nego putem slabljenja Plenkovićeve političke moći slabiti sam HDZ, jer u suprotnom HDZ postaje DP. Zato na sljedeće parlamentarne izbore mora izaći HDZ s Plenkovićem! I izgubiti
Primorac voli istaknuti da je poduzetnik. Znamo da je on poduzetnik koji zarađuje na zdravlju građana Hrvatske i da u njegovoj Bolnici Sv. Katarina zbog cijena zdravstvenih usluga prosječan građanin nema što tražiti, koliko god mu bila potrebna zdravstvena pomoć. Zar nije samo politički nelogično nego i nehumano istaknuti predsjedničkog kandidata iz takve sfere poduzetništva?
U Primorčevoj biografiji, koju toliko ističe, prosječni hrvatski birač ne može pronaći niti jedan element s kojim se može identificirati, a najviše strši upravo to da je on čovjek koji zdravlje promatra kao nešto što ima cijenu: onaj tko može platiti, bit će zdrav, tko ne može platiti, osuđen je na evolucijski slijed koji ga neminovno dovodi do patnje, očaja i smrti. Čudno mi je da poslije Ivane Kekin u prvom krugu Zoran Milanović nije uputio nijednu opasku Primorcu na taj račun. U našem mentalitetu, koji je i kršćanski oblikovan, od svih mogućnosti čovjekove zarade najsramotniji je način zarade na zdravlju jer najosjetljiviji smo na zdravlje.
Kad se nudi zdravlje samo onome tko može tu uslugu platiti, ne ulazi se u područje humanosti, nego u područje negacije svake vrijednosne norme u sebi. Mnogima je zdravstvena usluga danas nedostupna, a u budućnosti će biti nedostupna svima koji to ne mogu platiti upravo zahvaljujući Primorcu i njemu sličnima. To je najnehumanije poduzetništvo, koje se ne može ni smatrati poduzetništvom jer država služi da zaštiti građane, a u temeljnu zaštitu spada i pravo na onu zdravstvenu, što naša država ne osigurava. Nitko tko ima bilo kakve elemente, čak i od nedavno odumrlog spoznajnog života, ne bi se u tako nešto upustio.
Plenković je rastao i ulazio u biračko tijelo ljevice, zbog čega je najveći socijaldemokratski premijer nakon Ivice Račana, a Primorac je upravo sve suprotno od toga. Kad promatram Primorca kao kandidata, u njemu tražim neke društvene vrijednosti, a tih vrijednosti nema, ima samo grabež. Čak da je bio neki drugi kandidat, mogao je dovesti Milanovića u poziciju socijalne neosjetljivosti kao liberala u ekonomskom poimanju. Ali pored Primorca Milanović izgleda kao dijete Dalaj lame.
Politika lišena razumnosti
U drugom krugu sve kritike koje je Primorac izrekao na račun Milanovića ustvari su kritike za područja za koja je odgovorna Vlada. Je li to Primorčevo neznanje, nesnalaženje ili samo potreba za popunjavanjem komunikacijskog prostora?
Da kojim slučajem ova izborna kampanja potraje dva mjeseca, Primorac bi sam uništio HDZ i doveo do iseljavanja HDZ-a iz Hrvatske. Rekonstrukciju HDZ-a trenutno ne radi Milanović, nego sam Primorac u ovih 15 dana. Primorac iz svog nepoznavanja Ustava Milanoviću daje moć koju on nema. I Plenković je pretvorio Milanovića u najmoćniju figuru i kao onemoćali starac moli javnost da ne bira Milanovića jer je loš i da mu kao oporukom u ruke prepušta svu imovinu. Troškove čitave Primorčeve kampanje, koliko god ona koštala da koštala, treba preuzeti SDP jer sva kampanja ide u prilog Milanoviću. I ako ima pameti među hrvatskom oporbom, treći Plenkovićev mandat treba pretvoriti u trogodišnju kampanju Dragana Primorca.
Smatrate li da će Milanović kao izvjesni novi-stari predsjednik Republike i dalje biti oporbeni vođa ili će se uspavati u drugom mandatu?
Milanović je s planom prvog oporbenjaka u državi izišao na izbore i drastično pobijedio u prvom krugu. Razvio je majčinski, rodbinski odnos kod birača, tako da se njega ne bira kao predsjednika nego kao člana obitelji. Kao čovjek koji dolazi s ljevice razvio je suverenizam i kao deklarirani ateist razvio je vjernički odnos prema sebi. Biramo ga kao projekciju svojih želja. Ne biramo stvarnog Milanovića, napravili smo taj nelegitimni iskorak da svatko bira svog Milanovića.
Ta pobjeda u prvom krugu daje mu demokratski legitimitet građana da se još aktivnije i s ostvarenim političkim kapacitetom na sljedećim parlamentarnim izborima kandidira za mjesto premijera. Ako Milanović završi političku karijeru kao predsjednik, potonut će u vlastito ruganje predsjedničkim funkcijama Ive Josipovića i Kolinde Grabar-Kitarović. Povremene reakcije s Pantovčaka Milanović je pokretao upravo kao čovjek koji želi povratiti političku moć koju kao predsjednik nema. Milanovića se ne smije svesti na razinu zadovoljstva zato što pruža otpor Plenkoviću, nego ga treba pretvoriti u instrument, a ne u cilj političkog djelovanja, da se ostvari nešto dobro.
Izgleda da idealizirate Milanovića?
Ne, nikako! Mnoge stvari Milanoviću ne praštam niti imam namjeru prijeći preko njih. Znam da ću već u prvom mjesecu njegovog novog mandata imati ozbiljne primjedbe na njegov rad, pogotovo ako se odluči odmah ići na rušenje Plenkovićeve pozicije. Ne smije se dozvoliti da se HDZ obračuna s Plenkovićem, nego putem slabljenja Plenkovićeve političke moći slabiti sam HDZ, jer u suprotnom HDZ postaje DP. Nakon dugogodišnje vladavine umjerenog i europski orijentiranog Plenkovića, pitanje je koja frakcija HDZ-a može pobijediti. Zato na sljedeće parlamentarne izbore mora izaći HDZ s Plenkovićem! I izgubiti. Ali za to treba imati političke mudrosti, koju sadašnja oporba, kao ni sam Milanović, nemaju. Milanović mora shvatiti da njegovo koketiranje i maksimalno dodvoravanje desnici ne smije ići ni milimetar dalje.
Svojevrsno je prokletstvo da Plenkovića politički može ugroziti samo Milanović, a da to upravo ne smije biti Milanović. Milanovićeva veličina bila bi u tome kad bi to znao izvesti, ali on je emocionalno nezreo, ne uvažava članove SDP-a, naivan jer misli da su mu Raspudići prijatelji, ima problematičan odnos prema vojsci, prema uniformi kao minimumu moralnosti i njegove maksimalne čežnje, svojom emocionalnom sljepoćom opravdava ratne zločine. U svemu tome Milanović ne vidi nikakav problem. Naša politika je lišena razumnosti, racionalnosti, nema tu plana, strateškog djelovanja, to je sve plutanje na površini. To je dio kozmičke pravde. Niti se Plenkoviću, niti Milanoviću, niti Hajdašu Dončiću, niti jednom političaru, nikome se neće dogoditi ono što oni planiraju, nego će svakog zahvatiti taj neočekivani zov sudbine, karma od koje se Primorac pokušao braniti skidanjem sakoa.
