Da su reporteri emisije ‘Provjereno’ na obali Zrmanje prošlog tjedna sreli vanzemaljce, histerija bi bila manja. Za njih bi valjda barem pokušali ustanoviti kakvo ih je zlo pogodilo. Ali doktor Goran Jusup i tobožnja medicinska sestra Veronika Pecollaj iz Obrovca nisu bili te medijske sreće; dvoje otužnih malomišćanskih redikula kojima bi se u prosječnim okolnostima uglavnom bavili tek lokalni đaci-ponavljači. Samo što Jusup i Pecollaj posve neprosječno tamo vode jedinu mjesnu ambulantu opće prakse. I ta bizarna činjenica bila je dovoljna da se za razbarušenim dvojcem nadigne opća hajka. U ime naroda, javnog interesa, poreznih obveznika i zdravstvenih osiguranika.
Danima je tako trajao freak show na Novoj TV i pridruženim medijima oslobodilačke koalicije. Reality, ali ovaj put zaista realni. Nije minulo dok se svi nisu dovoljno načudili, sročili moralističkih osvrta koliko god stane u medijski produkt, istražili sve o poslovnoj i intimnoj vezi Veronike i Gorana. Frenetično spaljivanje ovo dvoje krnjevala na živo rasteglo se kroz čitav vikend, pa stalo jenjavati tek s nekim novim atrakcijama u idućem proizvodnom ciklusu. Medicinsko-ljubavnom paru utovarena je više-manje sva krivnja za nebrojene naše muke sa zdravstvom, a posredno i znatno šire. Uz bolne iskaze neizmjernog zaprepaštenja nad takvom jednom pojavom. Junački analitički napori slamali su se o hridine ubitačnog nonsensa, otprilike: to dvoje treba liječiti, ali tko njih da liječi, ako su oni tu da liječe druge, i tko je ovdje fakat bolestan?
Reakcije medija oko Nove TV otkrile su punu logiku proizvodnje senzacija. Sama ta televizija plasirala je najprije najavu priloga iz Obrovca, plus razgovor sa svojim reporterom. Znači, imamo novinara koji je obavio intervju s dvoje ljudi – sad zanemarimo ostatak reportaže – ali njegova će redakcija prije objave tog intervjua napraviti s njim intervju o intervjuu. A tretirajući ga kao da je došao s ratne fronte na kojoj je doživio i paranormalno iskustvo. Zatim su priskočili ostali.
Jutarnji list prenio je intervju intervjuovog intervjua, da bi povoljno kupio ulaznicu za niz tekstova na istu temu koji će tek uslijediti. U njegovu naslovu, ‘Provjereno’ je garnirano terminima ‘nadrealno’ i ‘šokantno’. Naredni dan će preuzeti i članak iz dnevnika 24sata, o najpikantnijim nadrealnošokantnim pojedinostima s Facebook-profila Veronike Pecollaj. Index nadodaje svoj dio, red zgražanja na red osude. U prvom njegovu sljedećem tekstu o hrvatskom zdravstvu generalno, potencijal medijski konstruirane pojave Gorana Jusupa koristi se za poopćavanje: ostat će nam samo jusupi. Nema veze što sam taj tekst s prolupalim obrovačkim liječnikom nema nikakve veze.
S onu stranu Dunava, Blic se pobrinuo da projekt naraste do međunarodnih proporcija, pa saznajemo da ‘haos u Hrvatskoj’ bez daha prati ‘čitav region’. No zanimljivo je da se čak ni Blic ne osvrće na usputne šovinističke riječi Gorana Jusupa o Srbima i Albancima u ‘Provjerenom’. Jer naš je doktor u biti najnormalniji baš kad, onako neusiljeno, opisuje ‘srbende’ i ‘šiptarska’ posla. To je mjera i uporište hrvatske normalnosti kao i srpske, na javnom planu. A onda smo dočekali i Facebook.
Onaj već spomenuti otvoreni profil Veronike Pecollaj postat će poligon za iživljavanje poluanonimnih korespondenata – to se tamo zove prijatelj – slobodnih u punoj kreativnosti i ushitu. Znate ono kad majstori ne mogu izdržat da ne odjekne i njihova dosjetka na račun žrtve, a sve su nekako iste. Nekoliko je zgađenih duša, ruku na srce, dignulo svoj glas protiv takvog ambijenta, i čak je navodno sam Facebook upozoren na nehumanu praksu, ali njegovi su administratori očito bili zauzeti drugim preokupacijama. A tolikoj medijskoj i submedijskoj ponudi dodajmo još prilog komičara Luke Bulića na zagrebačkom radiju Antena. Ipak, uvijek je društveno veoma indikativno kad se i razmjerno istaknuti, afirmirani satiričari svojski rugaju onima kojima su se narugali praktično već svi, na najjače.
I da ne zaboravimo ishodišnu Novu TV: tamo je pripremljen teren za ovakvo malne ritualno razvaljivanje slabijeg, ali s njezinim prilozima upada u oko stanoviti kontrast. Dok gazimo djevojku s vrlo vjerojatnim mentalnim smetnjama, njezine su psovke uredno pokrivene onim cenzorskim ‘biiip’. Dok ‘skandal doktora’, kako će se jednim od naslova okrstiti Jusupa, pravednički istjerujemo na čistinu javnosti, dio snimke sa slučajnim komercijalnim logotipima u njegovoj ordinaciji – bočice osvježavajućih napitaka i slično – pažljivo je zamućen. Dok unezvjerenu sugovornicu pred kamerom guramo da izgovori retoričku kletvu na vlastiti račun, reporter je decentno i s profesionalno vagnutom empatijom moli da ne govori tako crno.
Netko bi takvu pedantnost mogao usporediti s eichmannovskom. Po svemu rečenom sudeći, prilog je pripreman dugo, i znalo se na što će TV-ekipa naići. Uredništvo je od lani pratilo stotine pacijenata koji se ispisuju iz ordinacije dr. Jusupa, te je bilo vremena za uštimavanje svih momenata u priči. Kao i za suradnju s poslovično inertnim institucijama radi boljeg rješenja mučnog slučaja. Ali od medijskog poslanja zaštite slabih ostala je tek poza u znaku poziva na javni interes.
Tu primarnu novinarsku dužnost potisnuli su drugi prioriteti, prije svega gola čitanost tekstova na portalima i gledanost TV-emisija. Dovelo je to i do proplamsaja nečega što nalikuje shizofreniji, kad smo već kod paušalnih dijagnoza. Isti mediji su nakon serije tekstova s uvredama na račun Jusupa i Pecollaj znali objaviti osvrt nekog svog novinara koji se iskreno trsi rastumačiti prave razloge čitave tragedije, one sistemske i kontekstualne razloge koji stoje u pozadini. No bilo je već kasno za kontrolu štete, kao što dobro znaju cinični urednici i vlasnici tih medija. Kad se malo razišao dim oko lomače, uočili smo tamo i oštru osudu Hrvatskog novinarskog društva na račun viđene medijske prakse, pa makar za arhivske potrebe.
Nisu se oglasili pravobranitelji, predsjednica, Crkva, udruge ove i one, nezavisni analitičari, PR-stručnjaci, Puhovski. Sklopljen je neke vrste konsenzus o nedopustivom propustu sustava koji mora podhitno ukloniti taj i takve nedostatke, mada će ministar zdravstva preživjeti i ovu aferu. Preostaje nam samo koliko-toliko objasniti zašto je i vječito ovakvo prozivanje ministara, koliko god bili promašeni, promašeno. Jer ako se htjelo tržište i u zdravstvu, baš ovo je tržište.
A tržište nije apriorno vedro i štedro, ne ako su ponuda i potražnja u dramatičnom disbalansu. No zna biti precizno. Medicinskih sestara više u Hrvatskoj nema dovoljno, pa nije nelogično što je na mjestu jedne angažirana pacijentkinja. Kad nema doktora, a njih ima još manje od sestara, i na njihovo će mjesto doći bolesni, sve do imperativa samoliječenja. U redu, ima doktora i sestara dovoljno, ako imamo novca za privatni zdravstveni sektor. Ali bit će da je sasvim maleni dio onih ljudi, koji su pobjegli od Veronike Pecollaj i Gorana Jusupa, mogao sebi priuštiti tu atraktivnu destinaciju. Neslućene efekte tako povlači nevidljiva ruka tržišta s injekcijom.
Pričekat ćemo stoga da se netko prisjeti nekakve alternative tržišnim odnosima, okupirajući se za to vrijeme napadnom sličnošću medija i kronično razboljelog zdravstva. Zajedničko im je upravo tržište, slobodno i međunarodno. Isti je razlog zbog kojeg nema doktora i sestara, i zbog kojeg neki privatni medij eksploatira živopisne posljedice te činjenice. Jednima i drugima upravlja profit, sudbinski su upućeni na njega. I neka ga, ostaje samo pitanje je li nam poželjno i društvo s manjkom skrupula prema bližnjima, onakvo koje to stanje generira, na ulici i na Facebooku, u čekaonici i u beštimji Gorana Jusupa.
