Upravo ovih dana u knjižare stiže ‘Nemoj me buditi’, prvi roman Marka Tomaša, hrvatskog, bosansko-hercegovačkog te jugoslavenskog pjesnika i novinara. Autor desetak knjiga pjesama te nekoliko publicističkih knjiga - uključujući i biografiju velikog nogometnog trenera Ivice Osima – Tomaš je pjesnik specifičnog javnog nastupa koji privlači široku publiku u svim zemljama regije. ‘Nemoj me buditi’ se doima kao bastard hardboiled krimića i egzistencijalističke proze obilježene alkoholnim košmarom. No pripovjedna linija detektivskog romana nikada se zapravo ne realizira: dojam je da se radnja više fingira, dok suštinsku temu čine raspad svijeta, naratora i, konačno, same naracije. Riječ je o vješto napisanom, mračnom i stilski sofisticiranom djelu na koje svakako vrijedi obratiti pozornost.
Ako je ‘žanr model rješavanja problema na nivou forme’, kao što kaže Claudio Guillén, kakve ste probleme vi pokušali riješiti odabirom takve hibridne forme?
Naslovi poglavlja ukazuju koje knjige čitati ako želite pravu hardboiled literaturu. To je dio omaža, u našoj literaturi, prezrenom žanru. Drugi, dosta kompleksniji, odnosi se na stilska sredstva i centralnog lika kojeg sam stvorio na osnovu žanrovskog stereotipa. Usamljen, ogorčen, alkoholičar, upetljan u neki misterij. Lik u romanu je druga vrsta njuškala, novinar a ne detektiv. Njegove emocije i stavovi su povišeni do krajnosti. Išao sam stvoriti karikaturu. Htio sam kod čitatelja kreirati očekivanja a onda ih iznevjeriti. Stvorio sam preduvjete za zaplet, a onda sabotirao zakone žanra. Stvar se iz te točke razvija u tok svijesti. A misteriozne žene s početka je sve manje. Njen glas je šum, smetnja i na koncu nestane. Ona ostaje skica, a zaplet je vezan uz njenu sudbinu. Htio sam da se ljudi osjete iznevjerenima od mene, izdanim od knjige.
Iznevjeravanje zakona žanra i izdaja pravila forme su, dakle, pravi sadržaj i tema djela?
Izdaja i iznevjeravanje dominiraju međuljudskim odnosima. Odnosi su uzročno-posljedično vezani s prirodom društvenog konteksta. Vidite, svijet je ispražnjen od suštine. Probitak i društveno legitimiranje počivaju na ispunjavanju forme. Sve što je nekada imalo funkciju postalo je ljuštura, lik revolucionara na proizvodu tekstilne multinacionalke. Svijet je karikatura, hologram samog sebe. Sve kao jeste on, a opet i nije. Svijet humanizma je davna prošlost. Čovjek je u službi umjetnih vrijednosti. On danas ne predstavlja ništa vrijedno. Stvarna priča, osnov mog romana sadrži korupciju, prijetnje ubojstvom, prevaru, otmicu itd. Kriminal, nasilje i kapitalizam su uzročno posljedično povezani. Kriminal je ulični kapitalizam. Kapitalisti su kriminalci koji su legalizirali poslove tako što su legislativu prilagodili svojim poslovima, a ne obratno. Ta dva načina poslovanja se prepliću. Ali oba tržišta sama sebe reguliraju. Policija nema ovlasti na ulici, minimizirane su. Dakle, ulica se bavi svojim problemima. A državni represivni aparat je zaštitarska agencija za kapitaliste. Ovlasti tog aparata prisile se aktiviraju tek kada se dirne u njih. Državne vlade su u toj igri njihova pravna služba. Čak se i rat polako privatizira, prevelik je to posao da bi ostao u rukama pravnih službi. To je noir, hardboiled svijet. Zato taj žanr vlada zadnjih godina.
Svijet i svjetonazor koji opisujete obilježeni su svojevrsnom sviješću o krizi. Tu se, dakle, logično uklapaju egzistencijalistički elementi djela i modernističko pripovijedanje, nalik na Bernharda?
E, sad, ja sam u prvi plan htio gurnuti kako se život u tom svijetu odražava na pojedinca. Parafrazom noir stila, kratkim paragrafima i poglavljima fingirao sam ritam disanja tijekom napada panike. Pandemija anksioznosti je pomela takozvanog malog čovjeka. Sve sam u tekstu podredio stvaranju slike stvarnosti onakve kakvom je vidim. Sva izražajna sredstva, sabotiranje žanrovskih pravila, ritam, u funkciji su te slike a tema romana je stanje pojedinca, običnog, malog koji je uvijek žrtva okolnosti. To me uvijek zanima. Kako se netko osjeća u datim okolnostima. To je pravi konačni ishod svakog zapleta. Ne mora se nužno svatko složiti da je svijet tako crn i tvrd. Svi ga gledamo iz vlastite perspektive. Stvarnost je halucinacija. Svatko ima svoju. Ja sam tumačio vlastitu verziju, noir, hardboiled stvarnost. Što ćete, imamo inflaciju stvarnosti. Zato joj je niska cijena. A znatiželjan čitatelj zaplet u mom romanu može pronaći, rasuo sam ga u snove i rubna stanja glavnog lika, valja ih samo povezati s opisanim događanjima.
U nastupima i pojavi kao da njegujete trubadurski element, koji bi se u (post)jugoslavenskim prilikama mogao okrstiti i kafanskim: čaša u ruci, cigareta u ustima, poraz na licu. Sebe ste jednom nazvali ‘tipom koji piše poeziju i luta’, pa i ‘zabavljačem’. Vaši nastupi i stihovi, čini se, evociraju ne samo bitnike, nego i patos jednog Préverta, ili možda i Mike Antića, u smislu ‘pjesnika koji živi svoju poeziju’. Danas bi mnogi takvu figuru pjesnika okrstili anakronom ili pompoznom. Što biste rekli na spomenuto i kako vidite vlastitu pjesničku poziciju?
U poeziji isto sve stavljam u funkciju tumačenja stvarnosti. Zato ti odabiri, svjesni, s jasnom funkcijom, ne može ih pojeftiniti etiketa anakronosti. Ton pjesmama daje moj pompozni, teatralni karakter. Reference su odraz potrebe da se bunim protiv današnjice. Rugam se svemu što drugi misle o književnosti. Karikatura sam svog staromodnog kućnog odgoja. Pa se bunim nježnim oružjem. Pop kultura je sinteza svih formi. Pokušavam joj, do granice dobrog ukusa, približiti poeziju, uzimajući onoliko i više koliko je ona uzela iz klasične umjetnosti. Generacije smo formirane u pop kulturi, pjesme punim tim referencama. Shvatio sam da moramo naći način vraćanja poezije među ljude, smislio na sve to i poetsku stand up formu jer ja želim živjeti svakog trenutka. Znam puno komičnih stvari o sebi i rado ih dijelim. Sve je dio osmišljenog umjetničkog procesa.
Živjeli ste diljem bivše zemlje – u Ljubljani, Zagrebu, Splitu, Somboru i Beogradu, no možda vas je, ipak, najviše obilježio Mostar. Kako danas doživljavate taj grad – da li i iz njegove sudbine proizlaze određena tuga i osjećanje poraza vidljivo u vašoj književnosti?
Mostar je središte mog trubadurskog sentimenta, timbar patosa koji vučem okolo. Pričamo o Mostaru kojem je današnji tek nadgrobna ploča. Utoliko ste u pravu s tom pretpostavkom. Shvatio sam što bih sa sobom, ali s Mostarom u sebi ne znam što raditi. Ubilježio sam poraz, a nisam sudjelovao u natjecanju. Slabi smo, možemo prihvatiti vlastite predstave ljudi, gradova, svijeta. Naša muka je pokušavanje da volimo ukupnost, uključivo mane, a umremo da nam ne uspije. Odnos mora biti povratan. Iz mene uvijek progovore Mostar i njegova sudbina i svaku težnju osude na poraz. Pojave se kao upozorenje što se dogodi ako se opustiš, izađeš pred svijet i otvoriš srce.
Potražite novi broj tjednika Novosti od petka na kioscima. Informacije o pretplati pronađite ovdje.
