Marina Redžepović rođena je 1982. godine u Sisku, rano djetinjstvo provela je u Tuzli, a zbog prirode posla svojih roditelja često se selila, da bi srednju školu i fakultet završila u Zagrebu, gdje i danas živi i radi. Ipak, na Facebook-profilu joj piše da živi u Monte Carlu jer zasigurno tako doživljava svoje Cvjetno naselje, a kako izgleda glumačka svakodnevica najbolje govori činjenica da smo intervju započele na jednom zagrebačkom šanku još prije rata u Ukrajini, a završile blic-sesijama dok je Marina silazila s pozornice šibenskog HNK. Glumačku karijeru započela je studentskim filmom Sonje Tarokić, u čijoj je nagrađivanoj "Zbornici" 2021. odigrala i svoju prvu glavnu ulogu u dugometražnom filmu. S Marinom smo, između ostalog, razgovarali o slobodi slobodnih umjetnica i strahu od "običnih" žena na filmu i van njega.

Kada sam stekla status slobodne umjetnice, taj trenutak u prvi je mah lažno umirio mene, a još lažnije moje roditelje; država me "ovjerila", plaća mi doprinose i to je jedna fina stavka mog odraslog radnog života

Radnja filma "Zbornica", u kojem tumačite glavnu ulogu pedagoginje Anamarije, odvija se u jednoj osnovnoj školi. U osnovnu ste krenuli 1989. u Tuzli. Kakva su vaša sjećanja na taj period?

Živjeli smo u bloku vojnih zgrada, okruženih bolnicom, kasarnom, školom i samoposlugom. Družili smo se obiteljski – jedna bi obitelj došla iz Mostara, a druga bi se taman selila u Maribor. Gdje god je bio aerodrom, išlo se dalje. Kako je uvijek u blizini zgrada bilo neko gradilište, mi djeca smo izmišljali tipične igre dječjeg svijeta. Sjećam se trgovine i pored nje fotografske radnje koju je držala Cvija. Uvijek u bluzi, suknji i s parfemom. I s minivalom, naravno. Došla bi na svaki naš rođendan, taman prije torte, na svaku priredbu, a često bi nas sakupila ispred zgrade i odvela da se slikamo "pred morem", fototapetom u radnji. Svi u albumima imamo Cvijine fotografije – nikome glava nije odrezana i nitko nije zapamćen prgavo. Često bih joj potajno sama uletjela i dječjom ozbiljnošću naredila da me slika. Ta je gesta bila za opomenu, nije bilo baš primjereno isticati se. Ona mi je, također potajno, poklonila fotografiju Lepe Brene s tuzlanskog koncerta jer moji kući nisu smatrali da će mi taj koncert promijeniti život. Nedavno sam se sjetila i onih popodneva kada bi samo netko od djece viknuo: "Ide Cigo s mečkom!" I svi bi se sjatili na taj beton, između auta pojavio bi se čovjek s defom i medvjedom na lancu. Cvija bi brzo izletjela s fotoaparatom. Bila je s nama i prvog dana škole. Ona je snimila portrete prvašića, kao i primanje u pionire. Zadnja sam generacija.

 

Mogućnost izbora umjetnika zaista je tanka

Završili ste komparativnu književnost i francuski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu pa vjerujemo da ste već od studentskih dana računali na mogućnost rada u nesigurnim uvjetima. U međuvremenu ste svojim radom stekli status slobodne umjetnice. Koliko taj status zapravo daje slobode da birate isključivo projekte koje želite raditi, a koliko se morate prilagođavati jer i glumice plaćaju režije?

U pravu ste, još od studentskih dana nisam si predviđala stalno zaposlenje. Ipak, kada sam stekla status slobodne, odnosno samostalne umjetnice, taj trenutak u prvi je mah lažno umirio mene, a još lažnije moje roditelje; država me "ovjerila", država mi plaća doprinose i to je jedna fina stavka mog odraslog radnog života. Međutim, u tom statusu nema slobode, a samim time ni previše samostalnosti. Što se tiče pravno-formalnih okvira, samo da izdvojim da tek 42 dana nakon stjecanja statusa slobodnog umjetnika službeno smijemo ići na bolovanje. Trenutno se vrši pritisak da se to promijeni. Uglavnom, prilično je cinizma nagruvano u tim pridjevima, iako je jasno na što se referiraju, a i nekako nas se mora zvati. Tako da je mogućnost izbora zaista tanka, rijetke i rijetki mogu birati u pravcu umjetničke profilacije i velike su oscilacije između često deluzivnog samouvjeravanja o izboru i potpune predaje jer "svi trebamo raditi i zaraditi", kako glasi rečenica iz predstave "Ženski orkestar" koju smo 10. marta premijerno izvele u HNK Šibenik.

Procjenjivati nečiju kvalitetu kroz informaciju iz biografije osobno mi je strano, ne razumijem kako se rad može omalovažavati ili mistificirati jer je netko završio ili nije završio akademiju

Vjerujemo da su vam još friški utisci, kako su protekli premijera "Ženskog orkestra" režiserke Arije Rizvić i boravak u Šibeniku?

Premijera je protekla prekrasno, publika je bila nevjerojatna. Uživale smo, bilo nam je puno srce. Nikad nisam provela toliko dugo vremena u komadu u Dalmaciji i ovaj me boravak u Šibeniku samo podsjetio koliko volim štošta južnjačko i koliko to odgovara mom karakteru. Već je i dobrodošlica od samog kazališta bila fantastična, a s vremenom smo se udomaćile – imale smo svoj kafić, pizzeriju, pekaru, vinariju, trafiku. Jako su lijepe reakcije na predstavu, još smo pod dojmom.

U većini intervjua pitaju vas kako je biti glumica bez završene akademije. Zanimljivo, takvo se pitanje uistinu rijetko postavlja muzičarkama za muzičku akademiju ili, primjerice, novinarima i novinarkama za studij novinarstva. Ipak, poznato je da dramske akademije imaju jake socijalne mreže, pa je li teže doći do određenih uloga kada iza sebe nemate podršku institucije?

Da, jednom je "samouka glumica" izašlo u naslovu nekog intervjua i od tada se to po inerciji vrti kao neka moja specifičnost koja zaslužuje pozornost. Vjerujem da to ljude uopće ne zanima, već je naprosto riječ o inerciji medijskog diskursa. I sad, zaista ne želim omalovažiti nikoga pa ni sebe, ali da saznam da je moja doktorica opće prakse samouka, malo je reći da mi ne bi bilo drago. Kada govorimo o umjetničkim zanimanjima, očito postoje različite perspektive, odnosno pozadine po kojima se valorizira nečiji rad koji je, na kraju krajeva, jedini bitan. Procjenjivati nečiju kvalitetu kroz informaciju iz biografije osobno mi je strano, ne razumijem kako se rad može omalovažavati ili mistificirati jer je netko završio ili nije završio akademiju. A papir? Pa evo, završila sam francuski jezik i književnost i znam da bih bila najgora prevoditeljica na svijetu. Što se tiče dramskih akademija, u razgovorima s kolegicama i kolegama očigledno je koliko ih to što imaju papir niti izravno vodi u poslove, a niti se podudara s konkretnom podrškom institucije – i pitanje je kako ih i koja institucija podržava, kao i što ta podrška zaista predstavlja. To je vrlo subjektivno. Drago mi je što se spomenuli muzičarke i muzičare jer sam na njih ljubomorna prvenstveno zato što uvijek mogu uzeti instrument u ruke i svirati. Kući ili u garaži.

U vrijeme pandemije završili ste tečaj za vodičku za Dubrovačko-neretvansku županiju i Grad Zagreb. Srećom po domaće glumište, a šteta po turizam, glumačkih angažmana vam ne nedostaje, ali da su okolnosti bile drugačije, gdje bi vam bio najveći gušt odvesti francuske turiste?

U Dugave. Vjerujem da bi taj lokalitet nekim Francuzima bio dovoljno egzotičan. Što se tiče Dubrovačko-neretvanske županije, nisam sigurna bi li se upustila u pelješke vinske ture – teško da bih samu sebe korigirala u lokalnoj samohvali. A i valja misliti na bakšiš.

(Foto: Davor Konjikušić)

Povratak u svakodnevnicu

Koji je bio prvi film u kojem ste glumili i što vam prvo pada napamet kada se sjetite rada na njemu?

"Crveno" od Sonje Tarokić, njezin studentski film. Napisala mi je dugi mail iz Italije devet mjeseci prije, da ima ideje, ali da ćemo ih s vremenom realizirati, neka ih. Snimali smo u stanu njenog dide Brune Proface, a onda u neboderu u mom kvartu, u Cvjetnom naselju u Zagrebu. Sedmero nas. U tom filmu je rekvizit bio Nokia 3310. Nakon noćnih snimanja sjeli bismo na stepenice, pričali i pili pivo.

Prva replika Jelene Drakule, lika kojeg tumačite u filmu "Posljednji Srbin u Hrvatskoj" Predraga Ličine bila je: "Srbi (smo), jel' to problem možda?" Kakve ste reakcije dobili na tu ulogu?

Film sam gledala samo jednom s publikom, na zagrebačkoj premijeri u Kinu Europa. Dan kasnije smo krenuli sa snimanjem "Zbornice" pa sam bila isključena kada je počela distribucija filma po drugim hrvatskim gradovima, kao i u Srbiji. Ipak, čujem da su reakcije bile dosta pozitivne – i na film i na ulogu, razonodilo je ljude. Čini mi se da je publika najviše zapamtila trenutak u filmu kad Jadranka Matković kaže "Moji su bili partizani!", a Drakula odgovara "Moji nisu" (smijeh).

Neprestano se uvjeravam da u našem svijetu ima vrijednosti, da nekad zaslužuje razumijevanje i napore da bude ljudskiji. Makar, s obzirom na sve što se trenutno događa, teška mi je svaka optimistična misao

U filmu "Ljetnikovac" Damira Čučića imali ste popriličnu slobodu improvizacije pa ste potpisani kao koscenaristkinja, a sa Sonjom Tarokić ste razmjenjivali ideje oko scenarija "Zbornice". Imate li u planu okušati se kao scenaristkinja?

Jednom davno me jedan snimatelj pitao koliko često razmišljam o filmu. U tom trenutku smo razgovarali o nečem sasvim desetom, ali često se sjetim upravo tog trenutka jer me podsjeti da kroz sve čime se bavim mimo filma konkretno, nazirem neku potencijalnu filmsku priču. Već duže vrijeme mi titra jedna ideja i razvijala bih je s kolegicom redateljicom, ali pošto ne stanujemo u istim gradovima, obje čekamo prvu priliku da dogovorimo radni boravak. Ne mora biti koliba, možemo i u neboder.

Anamarija koju tumačite u filmu "Zbornica" oštro se pobuni protiv dobro uhodanog sustava da bi na koncu odlučila, ili bila primorana, voditi manje i suptilnije bitke ako želi ostati dijelom zbornice. Kako vi čitate proces kroz kojeg je prošla, kao sazrijevanje, odustajanje, hrabrost?

Anamarija je radnica koja nije narativno određena osjećajnošću obiteljskog života ni problematikom ljubavno-emotivnih odnosa. Njoj se osobna transformacija događa kroz profesionalne uspjehe i poraze, a definira je izrazita odgovornost prema poslu i visoki osjećaj dužnosti prema zajednici. I sama sam uvijek voljela filmove u kojima je osnovna premisa ono čime se protagonistice i protagonisti bave, vjerojatno jer svoj posao doživljavam jednako važnim prostorom intimnih prilika kao i privatni život – drugačije su mi važni, ali u sličnom intenzitetu. U više navrata smo i vi i ja razgovarale o filmu i sjećam se da sam vam rekla kako bih taj Anamarijin "prijelom" prepoznala u onom trenutku života kad sa šeficom ili šefom idemo na razgovor s knedlom u grlu i iz ureda izlazimo gledajući u tapison. Vjerujem da mnogima ta situacija nije nimalo strana. "Zbornica" se tako i gleda kao film o sazrijevanju u svijetu odraslih jer Anamarija postaje prisiljena sudjelovati po pravilima tog svijeta, a ne pravilima vlastite zamisli o njemu. Njoj nije opcija ne sudjelovati i na tom mjestu mi se čini da ima hrabrosti – u promjenama sebe, a ne u odustajanju od svijeta. I sama se neprestano uvjeravam da u tom našem svijetu ima vrijednosti, da nekad i zaslužuje razumijevanje kao i zajedničke napore da bude ljudskiji. Makar, s obzirom na sve što se trenutno događa, teška mi je svaka optimistična misao.

Na koji se način rastajete od svojih likova nakon završetka snimanja i koliko vam se teško vratiti u svakodnevicu?

Po svojoj prirodi, snimanje me potpuno uvuče pa tokom rada ne budem prisutna u vlastitom životu - taj povratak u svakodnevicu, intenzitet i vrijeme koje je potrebno za "spuštanje" s adrenalina je prvi čin rastanka. Naravno, i sama snimanja variraju, ali kad se snimajući dani nanižu, kad izostaje rascjepkanost rasporeda, fokus mi je isključivo u procesu i nisam ležerna ni u razgovorima ni u mislima, ali paralelno nemam ni pretjeranu potrebu pričati o onome što radim. Osim sa suradnicama i suradnicima – po potrebi, spontanosti ili želji. Obično kad snimanja završe, poželim se prijateljica i prijatelja, spavanja i odlazaka na plac. I tramvaja. U njemu se češće šuti nego u setovskom kombiju.

(Foto: Davor Konjikušić)

"Običnost" me najmanje iznevjerila

Filmovi i serije u kojima ste glumili dobili su mnoštvo nagrada, od "Rudara" preko "Novina" do "Zbornice". I sami ste nedavno bili nominirani za "Zlatni studio" za glavnu ulogu u "Zbornici". Kako se nosite s nagradama, toaletama, evo i intervjuima, fotografiranjem, cijelim javnim aspektom svog posla?

Kad god osjetim stres javnog posla, opomenem se i kažem si kako je to sve trivijalan razlog za stres. Ipak, taj aspekt rada ima svoju protokolarnost jer treba organizirati sve te viklere, a i poštovati rokove za intervjue koji su nekad nemoguće kratki. Za razliku od vas i mene koje smo već neko vrijeme na liniji i, s obzirom na duple probe i neizbježnu fleksibilnost rasporeda zbog korone, imate razumijevanja što završavamo ovaj razgovor dan kasnije. Rasporedi su klizni, često nisu fiksno definirani pa se još uvijek učim pametno procijeniti vrijeme. Što se tiče svečanih prilika, za šminku uskoče cure sa seta, uglavnom sve same organiziramo i smišljamo – trudim se ne opterećivati previše, a to ponekad izgleda kao kad smo se u srednjoj školi spremale za izlazak. U tom duhu, i kad ste već spomenuli "Zlatni studio", na zimu me posjetila bliska prijateljica iz Beograda i u dućanu second hand odjeće u Ilici kupile smo komplet i podijelile ga – njoj hlače, a meni sako. Kao, nećemo trošiti, kasne honorari, lako ćemo ga upariti. I pred "Studio" smo to i učinile, hlače su prije svečanosti sretno stigle preko švercera elektroničke opreme koji posluje linijom Zagreb – Beograd. Kada pričamo o javnom, ne mogu se ne dotaknuti društvenih mreža, one su se nekako nametnule kao prostor na kojem kao da je postalo prešutno pitanje važnosti, odnosno bontona, pohvaliti se svojim radom, a i podržati tuđi. Svi emotikoni i lajkovi i cijeli spektar jezika digitalnog narcizma neprestano potiču strah od nevidljivosti i kao se nešto ne smije izostaviti, propustiti. Tu mi je pogotovo važno ne opterećivati se, često imam potrebu i za uzmicanjem, ali nema do kraja nazad. Ili jednostavno, drugima to opuštenije i maštovitije leži nego meni.

Nerijetko čujemo da neki film prati život "obične" žene. "Običnog" muškarca u filmovima ni za lijek. Što je za vas najiritantnije opće mjesto koje i dalje egzistira u prikazu i recepciji ženskih likova u domaćoj filmskoj produkciji?

Nije rijetko da se u scenarijima koje dobijem na čitanje M (37) od A (42) razlikuje po tome što je prva, naprimjer, sestra od protagonista, a druga supruga uz obavezne didaskalije u kojima stoji da jedna "zabrinuto gleda", a druga "zamišljeno šuti". Smjer ženskog lika u samom nacrtu često je postavljen isključivo kroz odnose s drugima – ili podržavaju narativ muškog lika ili su ovisne o njemu. Jednom sam, u razgovoru o motivaciji glavne protagonistice, dobila objašnjenje da cijeli njezin psihološki lik diktira atraktivnost muževog zanimanja, dakle niti je samostalna niti aktivna jer je to dopušteno samo "ekscesnim" ženama, odmetnicama. I kad je riječ o onima koje nisu tako zamišljene, na razini slaganja karakterizacije, često čujem: "Pa to je jedna obična žena." Kao da po refleksu trebamo svi zamisliti osobu koja radi u pošti, odgaja djecu i još uvijek bijeli kruh nije zamijenila bezglutenskom verzijom – kao da je takav život nevažan, nevidljiv i kao da je argument ili isprika da, eto, ni priča neće biti "velika". "Pa to je jedna obična žena", uostalom, uvijek ispočetka na mene djeluje kao stav s visoka, ljuti me, ali vjerujem da su u njega upisane sve nijanse naših strahova da su nam životi dosadni, isti iz dana u dan, da smo ih trebali živjeti negdje drugdje i nekako drugačije. Ponekad kao da se i sama branim od svakodnevice ako je makar samo asocijativno pretvorim u opće mjesto nužnosti i fizičkog prolaska života. Tim više jer me "običnost" života dosad najmanje iznevjerila. Svi smo se, uglavnom, približili svakodnevicama ulice, posla, kafića, obitelji, stana i svim njezinim običnostima i čini mi se da gubimo kad skrećemo pogled od mjesta i ljudi koji su svakodnevni i "samorazumljivi".

 

Tekst je izvorno objavljen u mjesečnom prilogu Novosti Nada - društvenom magazinu Srpskog demokratskog foruma