Prošlog ste tjedna na Filmskom festivalu jugoistočne Evrope u Los Angelesu dobili nagradu za glavnu ulogu u filmu "Mare". Čime je taj film privukao publiku i kritiku?
Film se sviđa mnogima, a ima i onih koji ga ne percipiraju. Razumijem i jedne i druge. Redateljica Andrea Štaka izrazila se vrlo suptilno, govori o današnjim pitanjima i temama koje ne zanimaju nužno sve, na način koji nije svima uvijek blizak. Ono što mislim da privlači one koji ga vole jest autentična, bolna i živa pozicija propitivanja, bez popovanja i jasnih zaključaka. Istaknula bih i vizualni identitet filma: majstor Erol Zubčević uspio je kamerom uhvatiti ono unutarnje, intimno i neizgovorljivo. Meni je film jako drag.
U njemu glumite ženu razapetu između niza intimnih iskušenja. Kako se u vama kao glumici spajaju život i umjetnost?
Zapažanja, iskustva i razumijevanja, koja stječem promatrajući sebe i život oko sebe, sasvim sigurno su izvor svega što radim. U tom je smislu, što se mene tiče, umjetnost dio života. Međutim, razlikujem privatno i osobno. Privatno je malo i sitno, osobno podrazumijeva rast, razvoj i zdrav odmak iz kojeg može nastati glumčeva dublja interpretacija stvarnosti.
U današnjim hrvatskim filmovima žene su češće te koje predstavljaju ljudsku dramu. Nekada su taj prostor u većoj mjeri zauzimali muškarci. Kako to objašnjavate?
Muškarci su oduvijek zauzimali veći prostor u svemu i to je već postala stvar navike... Na ženski glas koji se sve jasnije čuje još se nitko nije naviknuo, pa ga lakše primijetimo i izdvajamo kao nešto neuobičajeno. To je stvar višestoljetnog procesa i borbe za dostojanstveni život, pa se nadam da će doći i do toga da tzv. ženski filmovi postanu, naprosto, filmovi.
Predajete studentima glume na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti. Što im savjetujete kako da igraju u teatru ili na filmu s obzirom na to da kaotična i nesretna stvarnost danas gotovo prijeti da bude jača od svoje umjetničke slike?
Svaki dan o tome razmišljam, jer mi se vrlo često čini da neke stare teme i upute gube smisao u ovom sveopćem ludilu. Tako da nemam odgovor na to pitanje, jer ga i sama tražim. Čini mi se da je pozicija promatrača, koji čuva zdrav razum, za početak ključna. U pribranosti je spas, rekla bih. Uvijek i oduvijek, a sada pogotovo. Gluma dolazi nakon takve pribranosti. Ako postanu zrele individue, glumci će znati odgovoriti na svakojake okolnosti.
Što je sljedeće, što pripremate?
Snimila sam u ovoj korona-godini dva debitantska filma, Dubravke Turić i Josipa Žuvana, što smatram velikom srećom i pomalo čudom s obzirom na sve, a dalje ćemo vidjeti... Trenutno sam usred semestra sa studentima. Što se teatra tiče, dugo se nisam popela na daske, gotovo i da se ne sjećam tog osjećaja. U posljednje vrijeme počela sam razmišljati kako bi bilo zanimljivo nakon duge pauze opet sebe isprobati u tom mediju koji je bio moja prva ljubav. Znatiželjna sam ispitati što se sve kroz rad sa studentima u međuvremenu promijenilo u meni, jer sigurno jest.
